Kripke: kako imena označuju svoje nosioce? (ulomci A. Ahmeda, N. Miščevića i S. Kripkea)

Godine 1970. pretežit odgovor [na naslovno pitanje] bio je u biti onaj Bertranda Russella, da korisnici jezika nekako mentalno povezuju riječ “Napoleon” s opisom koji vrijedi isključivo za tu osobu. Riječ “Napoleon” bi tako skraćivala mogući opis: “osoba koju je Wellington pobijedio u Waterloou”. Po tom načinu razmišljanja imena svoju referencu duguju pojedincima koji ih koriste. Moja asocijacija “Napoleona” s nekim takvim njegovim opisom, koji je dostupan u mojem umu i vjerojatno nekako kodiran u moj mozak, jest ono što čini da “Napoleon” na mom jeziku označava toga čovjeka.

Jedno od glavnih postignuća Kripkeovih predavanja iz 1970., koja su kasnije objavljena kao Imenovanje i nužnost, bilo je potkopavanje (a mnogi smatraju i pokapanje) toga Russellovog objašnjenja… Predavanja su predstavila bogatu paletu argumenata: ovdje je skica dvaju od njih.

Prvi: “Kristofor Kolumbo” nesumnjivo označava đenoveškog istraživača iz petnaestoga stoljeća, ali većina govornika nema nikakav opis na umu, u svakom slučaju nikakav koji jedinstveno određuje bilo kojeg đenoveškog istraživača iz petnaestog stoljeća. “Prvi Europljanin koji je posjetio Ameriku” vjerojatno određuje nekog Vikinga iz 10. stoljeća. “Talijanski istraživač iz petnaestog stoljeća” ne određuje jedinstveno nikoga. Čini se da postoji čitav niz imena koja upotrebljavamo za odabir jedinstvenih ljudi za koje nemamo odgovarajuću skup jedinstvenih opisa. Kripke je zaključio da je teorija opisa pogrešna.

Drugi argument odnosi se na onu uporabu jezika kojom kazujemo kako su stvari mogle biti. Kripke ističe da u vezi s tim imena i opisi funkcioniraju drugačije: alternativne mogućnosti koje navodimo pomoću imena nisu jednake onima (ako ih ima) koje odaberemo pomoću opisa. Na primjer, bilo bi ispravno reći “Napoleon je mogao pobijediti u Waterloou” – to se lako moglo dogoditi da se, na primjer, Blücher nije pojavio. No, ne bi bilo točno reći “osoba koju je Wellington pobijedio u Waterloou mogla je pobijediti u Waterloou” – nema moguće situacije koju bismo mogli ispravno opisati tim pojmovima. Ono što leži iza ovog fenomena, smatra Kripke, jest to da su imena kruta: ona označavaju istu stvar – u ovom slučaju Bonapartea – kada ih koristimo kako bismo opisali bilo koju moguću situaciju (ili “mogući svijet”). Nasuprot tome, opisi su fleksibilni: u različitim mogućim situacijama različiti pojedinci bi ih zadovoljili. Na primjer, da je Napoleon pobijedio u Waterloou, niti on ni itko drugi ne bi bio osoba koju je Wellington tamo pobijedio; a da se uopće nije pojavio neki od njegovih generala mogao bi biti osoba koju je Wellington pobijedio. Kripke smatra da i ova razlika između imena i opisa opet pokazuje da ime nije skraćeni opis.

ulomak iz Arif Ahmed, Saul Kripke: the return to metaphysics, link, preveo: ja


Kako osobno ime označuje (= referira na) svojeg nosioca? Što čini da u našoj govornoj zajednici neki govornik može npr. imenom ”Beethoven” referirati na osobu Beethovena? Jednostavan i vjerojatno ispravan odgovor glasi da treba da razlikujemo dvije etape u upotrebi nekog imena. U prvoj etapi ime ”Beethoven” bilo je dano novorođenom djetetu. Prve osobe koje su ga upotrijebile sada mogu prenijeti dalje upotrebu imena, tako da se u drugoj etapi formira lanac prenošenja, koji čini ”tradiciju” upotrebe imena za tu osobu. Svaki govornik koji prenese upotrebu imena do sljedećeg govornika ”uzrokuje” da ga i sljedeći upotrijebi za istu osobu, Beethovena. Ovakva slika o tome kako ime označava (referira na) svojeg nosioca zove se stoga, pomalo neobično, ”uzročna” ili ”kauzalna” teorija referencije. Ona je u ovom obliku izložena tek pred dva i po desetljeća a iznio je američki filozof Saul Kripke.

Koje još riječi stječu svoju referenciju poput imena? Pogledajmo riječ ”voda”. Za pretpostaviti je da ja ta tvar dobila ovo ime u neka pradavna vremena. Zamislimo prvog imenovatelja vode – ili malu skupinu imenovatelja – i nazovimo ga Hrvoje. Hrvoje sigurno nije poznavao kemijski sastav vode, i za njega ”voda” nije značilo ”spoj vodika i kisika”. On je vjerojatno raspolagao znanjem o običnim, danas stereotipnim svojstvima vode – pitka prozirna tekućina koja teče u rijekama, nalazi se u kiši i morima – i sigurno je bio u situaciji da vodu vidi i pokazuje drugima.

Uočimo da njegov stereotip vode vjerojatno pristaje, ili bi u načelu mogao pristajati, i nekim drugim tekućinama, kad bi tekle u rijekama ili padale s kišom. Svojom riječju uspio je imenovati pravu tekućinu ”voda” iz dva razloga: prvo, voda doista na Zemlji teče u rijekama i pada s kišom; i drugo, tekućina na koju je pokazivao vjerojatno je uistinu bila voda. Daljnji govornici preuzeli su riječ ”voda” od prvih upotrebljavača te riječi, i dijelili su Hrvojev stereotip nemajući pojma o kemijskom sastavu vode. Taj uzročno-posljedični lanac prenošenja referencije tako seže i do nas, spajajući nas s mitskim Hrvojem.

ulomak iz Nenad Miščević, Filozofija jezika, Zagreb: Jesenski i Turk 2003., 27.-29.


Netko je, recimo dijete, rođeno; njegovi ga roditelji nazovu nekim imenom. O njemu govore svojim prijateljima. Drugi ga ljudi susreću. Različitim oblicima razgovora ime se širi od karike do karike kao nekim lancem. Govornik koji je na koncu toga lanca, koji je čuo o, recimo, Richardu Feynmanu u trgovini ili negdje drugdje mogao bi referirati na Richarda Feynmana čak i ako se ne može sjetiti od koga je prvog čuo za Feynmana ili od koga je uopće čuo za Feynmana. On zna da je Feynman poznati fizičar. Određeni odsječak komunikacije koji na koncu vodi do samoga čovjeka dolazi do govornika. On tada referira na Feynmana iako ga ne može jedinstveno idnetificirati. On ne zna što je Feynmanov dijagram, on ne zna što je Feynmanova teorija nastanka i poništenja parova. Ne samo to: on je imao poteškoća u razlikovanju Gell-Manna i Feynmana. Prema tome, on ne treba znati te stvari, nego, umjesto toga, ustanovljen je neki komunikacijski lanac koji ide unatrag do Feynmana na osnovi njegova članstva u zajednici koja je prenosila ime od jedne do druge karike, a ne na osnovi nekog privatnog obreda: “Pod ‘Feynman’ ću misliti na čovjeka koji je učinio to, to i to”. …

Gruba formulacija te teorije mogla bi izgledati ovako: dolazi do nekoga početnog “krštenja” [initial ‘baptism’]. … Kada se ime “prenosi od lanca do lanca”, tada onaj koji prima ime mora, kako mislim, namjeravati da ga kada ga dozna upotrebljava s istom referencijom kao i čovjek od kojega ga je čuo. Ako čujem ime “Napoleon” i odlučim da bi to bilo lijepo ime za mojega ljubimca aardvarka, onda taj uvjet ne zadovoljavam.

ulomak iz  Saul Kripke, Imenovanje i nužnost, Zagreb: Kruzak 1997., str. 85., 88., preveo: Tomislav Ogrinšak, izvornik: Saul Kripke, Naming and Necessity (1972)


[Kripkeov] tekst je postavljen uz naknadno dopuštenje držatelja prava. Držatelji su prava Kruno Zakarija i KruZak d.o.o.

Knjigu Saul Kripke, Imenovanje i nužnost, moguće je nabaviti kod izdavača: KruZak

36

(na forum.hr)

 

Jedna misao o “Kripke: kako imena označuju svoje nosioce? (ulomci A. Ahmeda, N. Miščevića i S. Kripkea)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s