budi svoj?

moja misaona vježba uzsapere aude! (ulomak iz Immanuel Kant, Šta je prosvećenost)

”Budi svoj – pij Fantu!” (ili tako nekako) kaže reklama. Osobito apsurdan bezobrazluk: baš ako poslušam taj nalog, onda nisam ”svoj” nego sam njihov – s tom sam Fantom ujedno ”popio” i priču by Coca Cola Company.

No, i Kant nas na sličan način poziva da budemo svoji: ”Sapere aude! Služi se vlastitim razumom!” Poučeni reklamama i oprezni spram uskličnika, pitamo se već pomalo paranoično: ne krije li se i u tom pozivu neki marketinški trik? Jer, to nije samo o još jedan nagovor na filosofiju; radilo se o bojnom pokliču jednog velikog pokreta. Prosvjetiteljstvo je tijekom prethodnih dva i nešto stoljeća u naš životni svijet ugrađivalo stanovitu liberalnu-demokratsku-sekularnu-znanstvenu paradigmu koja je danas nosivi stav mislećeg Zapada. Jesmo li uslijed toga rada nekoliko generacija prosvjetitelja mi današnji bliži onoj zahtijevanoj vlastitosti, tome da budemo svoji? (Može li se o vlastitosti uopće govoriti u množini, iz nekoga ”mi”?)

Kantov programatski tekst sadrži jednu bjelodanu dvoznačnost. ”Nezrelost čovjeka”, što je glavna tema i samog teksta i pokreta na koga poziva, najprije se naziva ”samoskrivljenom”, naime posljedicom vlastite lijenosti i kukavičluka. Ipak odmah potom Kant za nju su-okrivljuje i stanovite ”tutore” koji su se radi ovih ili onih interesa pobrinuli da ljudi u toj nezrelosti zaostanu. Tu početnu dvoznačnost je kasniji prosvjetiteljski pokret jednostavno pokratio zanemarivši uglavnom ”samoskrivljenost”, da bi zauzvrat prenaglasio krivnju rečenih ”tutora”. Možda drugačije nije ni moglo biti, kad se radilo o kolektivnom oslobodilačkom poduhvatu – u bilo kojoj borbi nas protiv njih svaka je pomisao na ”samoskrivljenost” nepoticajna. Krivac mora biti onaj Drugi – protivnika se najlakše prepoznaje u crno-bijeloj tehnici. Za prosvjetitelje su omiljeni takvi Drugi (bile) religijske institucije. Od Lessinga i Voltairea do Da Vincijevog koda i R. Dawkinsa, refren je (još) uvijek isti: ”za sve je to kriva Crkva!” Uz navedenog vječno dežurnog krivca za svačiju nezrelost, Kant je dalekovidno naslutio još jednoga, koji također dežura već dobro preko stoljeća – naime tutorstvo muškaraca spram žena. I tu je Prosvjetiteljstvo izgradilo golemu i teško oborivu optužnicu. A od kad smo se uz sekularizaciju i feminizam usrećili i psihoanalizom, imamo još jednog ”tutora” kojeg valja ni manje ni više nego ”ubiti” (doduše tek ”simbolički”) – krivi su nam i roditelji koji su nas (baš svakoga ponaosob) izludili već u najranijem djetinjstvu.

Znači li takvo sustavno detroniziranje ”tutora” ujedno samo po sebi i to da se ljudi ”služe vlastitim razumom”? Kant je tada vjerovao da jedno slijedi iz drugoga, i to čak ”neizbježno”. Danas po tom pitanju imamo više iskustva a manje optimizma: ateistički su nas totalitarizami prošloga stoljeća na užasan način poučili da sekularizacija sama po sebi ne mora značiti neku prosvjećenost. Znamo i to da višedesetljetna psihoanaliza vlastitih djetinjih neprilika s roditeljima ne mora dovesti do ičeg zrelijeg od npr. Woodyja Allena. Također i to da uklanjanje tutorstva tradicije suviše često ne donosi ništa samostalnije od slijeđenja uputa npr. Playboya ili Seksa i grada ili reklama Coca Cola Company o tome što to znači dobro živjeti.

Izvjesno je, dakle, da puko uklanjanje nekog ”tutora” samo po sebi ne mora značiti više od otvaranja mogućnosti nekome drugome da zauzme ispražnjeno mjesto. Odnosno, uklanjanje neke heteronomije (zakonodavstva drugih) ne znači već i autonomiju (sebe-zakonodavstvo, vlast nad samim sobom).

Stoga bi valjalo naposljetku za ozbiljno uzeti onu Kantovu sintagmu: ”samoskrivljena nezrelost”. Ukoliko se mogu služiti vlastitim razumom, svako zanemarivanje te mogućnosti moja je vlastita odgovornost. Bilo kakva ”krivnja” za moju nezrelost nije na bilo kome Drugome: na Crkvi, na roditeljima, na muškarcima, na konzervativnoj sredini, na zlim političarima, na društvu ili državi, na konzumerizmu i zatupljujućim medijima, na komšiluku, na nihilizmu, Kali yugi, kapitalizmu, genima niti horoskopu. Mnogošto od toga nas neporecivo uvjetuje – no, zahtjev samosvijesti za autonomijom je podjednako neporeciv. Bez vlastitoga uvida u ispravnost neke norme, nepodnošljiv je svaki zahtjev za posluhom.

**************

Prazan redak u tekstu znači: vrijeme je za obrat teze. Obrnimo dakle: nisu li pak mnogi, kao što reče Nietzsche, izgubili baš svaku vrijednost kad su odbacili one vrijednosti koje su im zadali drugi ? Svi smo, naravno, još u pubertetu otkrili da za bilo koje ”trebaš” lako možemo pronaći nekakav ”argument” zbog kojega ”ne trebam”. Ali, isto tako se i za svako ”jest” neko ”e baš nije” čini nadohvat ruke. No, ako je u mojoj moći odbiti svako ”trebaš”, mogu li ja svojim ”argumentima”, svojim ne-pristajanjem, svojim kazivanjem ”Ne!”, doista učiniti da ne bude ono što jest?

I nije li u onom ”liberalnom individualizmu” po čijim predočbama svatko može olako odabrati da bude što god hoće, svatko može sam sebi kreirati neku osebujnu osobnost neovisnu o uvjetima iz kojih izrasta… skriveno jedno puko poricanje onoga što jest? Ako je Zapad s Prosvjetiteljstvom doista načinio neki korak iz nezrelosti, reklo bi se da za sad nije otišao dalje od puberteta.

No, filosofija je starija od Prosvjetiteljstva. Radi li se već u Sokratovom spoznaj samoga sebe o ”samosvjesnom forsiranju individualnosti”? Zahtjeva li se time autonomija tog Sebe? Spoznavanje nečega pretpostavlja da to što spoznajemo nekako postoji i prije spoznaje. Ne kreiramo sami to Sebe, ako ono uvijek već prethodi spoznaji. Uputa delfijskog boga mudrosti je daleko od moderne pobune protiv vlastite uvjetovanosti: gnothi seauton poziva čovjeka da sebe spozna upravo kao čovjeka a ne boga, naime kao smrtnika, kao onoga uvjetovanoga. Vjerujem da bi stoga sve ovo suvremeno poricanje tla bez kojeg nas ne bi bilo – ponajprije roditeljskog naslijeđa (što ja nazivam ”zamijenili su me u rodilištu” sindrom), potom uopće svake urođenosti (kao nekog fašistoidnog biologizma), bilo kojeg autoriteta (kao autoritarnog), svake tradicije (kao anakronog mita),… – dakle, vjerujem da bi sve to apolonijski posvećenici smatrali pukim hybrisom (preuzetnošću, samovoljom). ”Spoznati sebe” je značilo spoznati da smo, kako kaže Heidegger, mi oni naprosto uvjetovani.

Je li to rezignirani pristanak na heteronomiju? Uvjeti me određuju, dakle ne ja sam sebe?

Takav bi zaključak počivao na zamisli o nekom ”ja” koje bi bilo nešto drugo od svih uvjeta koji ga određuju. Ipak, drugo i drugi su uvijek drugi za mene; a ja sam sebe opet mogu vidjeti jedino u zrcalu drugog i drugih. Sebe-spoznaja je put sagledavanja vlastite uvjetovanosti drugim i drugima. U tom se sagledavanju svaki put stječe stanoviti novi odnos između ”ja” i ”ne-ja”, između Sopstva i Drugog; takav stjecaj oblikuje nove uvjete koji opet mogu biti (ili ne biti) sagledani, i samim tim sagledavanjem promijenjeni; itd. Ta igra zrcaljenja stapa i opet razdvaja na svaki put novi način ”mene” i ”drugo”. I nijedno od njih nije samostalno, pa samim time niti nadređeno. Jaz između neslobode hetero-nomije i privida auto-nomije može nadrasti tek neka holo-nomija – zakonodavstvo cjeline. Zrelost ne dolazi onome što je odvojeno od tla iz kojeg izrasta, niti onome što se ne usudi otvarati se nepoznatome.

(izvorno objavljeno na prvom izdanju bloga: Budi svoj?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s