pri-povijest? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

Opće je mjesto, kako za filosofe tako i za obične djelatnike, da se jedan te isti odsječak ljudskog ponašanja može valjano okarakterizirati na niz različitih načina. Na pitanje ”Što on to radi”, podjednako istiniti i primjereni odgovori mogu biti: ”Kopa”, ”Obrađuje vrt”, ”Vježba”, ”Priprema se za zimu” ili ”Ugađa svojoj ženi”. Neki će od tih odgovora opisivati djelatnikove namjere, a neki nenamjeravane posljedice njegovih postupaka; nekih od tih nenamjeravanih posljedica djelatnik može biti svjestan, a nekih ne. Odmah je važno uočiti da svaki odgovor na pitanja o tome kako trebamo razumjeti ili objasniti zadani odsječak ponašanja pretpostavlja neki prethodni odgovor na pitanje o međusobnom odnosu tih različitih odgovora na pitanje ”Što on radi?”.

Jer ako je nečija osnovna namjera urediti vrt prije zime, a tek usputno također na taj način vježba i ugađa svojoj ženi, imamo posla s jednom vrstom ponašanja koju treba objasniti; ali ako je djelatnikova osnovna namjera vježbajući ugoditi svojoj ženi, tad imamo posla sa sasvim drugačijom vrstom ponašanja. U prvom slučaju događaj je smješten u godišnji ciklus kućanskih aktivnosti, a ponašanje utjelovljuje namjeru koja pretpostavlja naročitu vrstu okruženja (život u kući s vrtom) s osebujnom pripovjednom poviješću toga okruženja, u kojoj je taj odsječak ponašanja jedna epizoda. U drugom slučaju događaj se smješta u pripovjednu povijest jednoga braka – dakle vrlo različitog, premda srodnog, okruženja.

Drugim riječima, ponašanje ne možemo okarakterizirati neovisno o namjerama, a namjere opet neovisno o okruženjima koja te namjere čine razumljivima i samim djelatnicima i drugima. Za ideju okruženja, onako kako je ja razumijem, najvažnije je to da okruženje ima povijest, i to povijest koja ne samo da sadržava nego i mora sadržavati osobne povijesti pojedinačnih djelatnika, i to zato što bi bez okruženja i njegovih promjena u vremenu povijest pojedinačnog djelatnika i njegovih promjena u vremenu bila nerazumljiva. Dakako, jedno te isto ponašanje može pripadati mnogim okruženjima.

MacIntyre1

Alasdair MacIntyre (1929.)

Tamo gdje se radi o namjerama moramo znati koje su namjere bile prvobitne, to jest, u kojem slučaju djelatnik, da je imao drugačiju namjeru, ne bi učinio to što je učinio. Razmotrimo još jedan jednako trivijalan primjer skupine kompatibilno ispravnih odgovora na pitanje ”Što on to radi?”: ”Piše rečenicu”, ”Dovršava knjigu”, ”Daje svoj prilog raspravi o teoriji djelovanja”, ”Pokušava dobiti stalno namještenje”. Tu se namjere mogu poredati s obzirom na vremensko razdoblje o kojem se radi. Svaka se od tih kratkoročnih namjera razumijeva, i jedino može razumjeti, u odnosu na neke dugoročne namjere; a karakterizacija ponašanja s obzirom na dugoročne namjere može biti ispravna jedino ako su neke od karakterizacija s obzirom na kratkoročne namjere također ispravne. Prema tome, ponašanje je primjereno okarakterizirano samo kada znamo koje su namjere dugoročne i najdugoročnije, te u kakvom su odnosu kratkoročne namjere s dugoročnima. Opet imamo posla s pisanjem pripovjedne povijesti.

Namjere se, dakle, mogu poredati i uzročno i vremenski, a oba će rasporeda upućivati na okruženja (što se posredno već čini izrazima poput ”vrtlarenje”, ”žena”, ”knjiga” i ”namještenje”). Nadalje, ispravno utvrđivanje djelatnikovih vjerovanja bit će sastavni dio te zadaće – neuspjeh na tom mjestu značio bi neuspjeh čitava pothvata.

Određeno djelovanje identificiramo, dakle, isključivo pozivajući se (barem implicitno, ako već ne eksplicitno) na dvije vrste konteksta: s obzirom na njegovu ulogu u djelatnikovoj osobnoj povijesti, te s obzirom na njegovu ulogu u povijesti okruženja kojima pripadaju. Na taj način, ustanovljujući kakva je bila uzročna djelotvornost djelatnikovih namjera, te koliko su uspješno ili neuspješno njegove kratkoročne namjere konstituirale dugoročne namjere, mi sami ispisujemo nastavak tih povijesti. Svojevrsna pripovjedna povijest pokazuje se osnovnim i bitnim žanrom ljudskog djelovanja.

Prema tome, ljudska djelovanja uopće prikazujem kao uprizorene pripovijesti. Pripovijest nije pjesničko, dramsko i romaneskno djelo što promišlja događaje koji nisu imali nikakav pripovjedni red dok im ga nije nametnuo pjesnik ili pisac; pripovjedni oblik nije ni krinka ni ures. Barbara Hardy je, tvrdeći to isto, napisala kako ”sanjamo u pripovijestima, sanjarimo u pripovijestima, sjećamo se, slutimo, nadamo se, očajavamo, vjerujemo, sumnjamo, snujemo, revidiramo, kritiziramo, konstruiramo, ogovaramo, učimo, mrzimo i volimo pripovijesno”.

Da bismo uspjeli prepoznati i shvatiti ono što netko čini, događaj uvijek smještamo u kontekst nekolicine pripovjednih povijesti (kako osobnih povijesti dotičnih pojedinaca, tako i povijesti okruženja u kojima djeluju i trpe). Djelovanja drugih sebi činimo razumljivima na taj način zato što samo djelovanje ima bitno povijestan karakter. Upravo zato što svi mi svoj život proživljavamo kao pripovijest i zato što ga shvaćamo u smislu pripovijesti koju proživljavamo, pripovjedni je oblik primjeren za shvaćanje djelovanja drugih. Priče se žive prije nego što budu ispričane…

Ključno je to da mi ni u jednom trenutku u uprizorenoj dramskoj predstavi ne znamo što će uslijediti. Ta nepredvidljivost postoji usporedno s drugom bitnom značajkom svih življenih pripovjesti, a to je stanoviti teleološki [svrhoviti] karakter. Svoj život proživljavamo, kako individualno tako i u svojim odnosima s drugima, u svjetlu stanovitih koncepcija moguće zajedničke budućnosti, budućnosti u kojoj nas određene mogućnosti privlače, a druge odbijaju, neke se čine već isključenima, a druge možda neizbježnima. Nema sadašnjosti koja ne bi bila prožeta nekom predočbom neke budućnosti, i to predočbom budućnosti koja se nadaje u formi nekog telosa – ili niza različitih svrha i ciljeva – prema kojemu se krećemo ili ne krećemo u sadašnjosti. Prema tome, nepredvidljivost i teleologija su-postoje kao dio našeg života: poput likova u izmišljenoj pripovijesti mi ne znamo što će se dogoditi, ali unatoč tome naš život ima određeni oblik koji se projicira u našu budućnost. Da bi se pripovijest našeg života odvijala razumljivo – a svaka pripovijest može zastraniti u nerazumljivost – uvijek se, s jedne strane, radi o tome da postoje ograničenja u pogledu toga kako se priča može nastaviti, te, s druge strane, da unutar tih ograničenja postoji beskrajno mnogo načina na koji se može nastaviti.

Polako, dakle, na vidjelo počinje izlaziti središnja teza: čovjek je u svom djelovanju i praksi, baš kao i u svojim izmišljenim pričama, bitno pripovjedačka životinja. On je, ne u svojoj biti nego u postajanju kroz svoju povijest, pripovjedač priča koje pretendiraju na istinitost.

… Na pitanje ”Što mi je činiti?” mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje: ”Koje priče ili kojih priča sam ja dio?” Drugim riječima, u ljudsko društvo stupamo s jednim ili više pripisanih karaktera – uloga koje su nam dodijeljene – i mi ih moramo naučiti da bismo mogli razumjeti kako drugi reagiraju na nas i kako naše reakcije na njih mogu biti protumačene. Upravo kroz slušanje priča o zlim maćehama, izgubljenoj djeci, dobrim ali zavedenim kraljevima, vučicama što doje blizance, najmlađim sinovima što ostaju bez nasljedstva pa moraju sami uspjeti u životu i najstarijim sinovima što rasipaju svoje bogatstvo pa odlaze u progonstvo živjeti među svinjama… djeca uče, ili pak krivo uče, što je dijete a što roditelj, koji su mogući likovi u drami u koju su rođenjem dospjeli, te kako svijet općenito funkcionira. Uskratite djeci priče i ona će ostati dezorijentirana, nesigurni mucavci u svojim djelima kao i u govoru. Stoga nema drugog načina da nam se omogući razumijevanje bilo kojeg društva, uključujući i naše vlastito, osim kroz određeni broj priča koje čine njegov prvotni dramski potencijal. Mitologija se, u svom izvornom značenju [”govorenje priča”], nalazi u srcu stvari.

ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom, Zagreb 2002., str. 221. – 236., preveli: Karmen Bašić, Stribor Kikerec, izvornik: Alasdair MacIntyre, After Virtue: A Study in Moral Theory (1981.)

(ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: (pri)povijest?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s