fizika i tradicija: može li se razumjeti kvantna fizika bez da se razumije Platona? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

U povijesti čovječanstva uvijek je postojala suprotnost između tendencija očuvanja, tendencija tradicionalizma, i tendencija promjene, tendencija koje same sebe razumiju kao tendencije napretka. Danas smo posebno svjesni ove suprotnosti. Čini mi se, pak, da se u stvarnosti jedna od obiju strana jedva može zamisliti bez one druge. Moći će se reći da je napredak uopšte moguć samo na bazi neke tradicije koja je već tu, ali koja može biti promijenjena i da je, obrnuto, tradicija uvijek nastajala putem nekog napretka koji za nas leži u prošlosti tako daleko da ga često nismo ni svjesni. Tradicija je sačuvani napredak, napredak je dalje vođena tradicija. Samoj tradiciji pripada to da pri tom dolazi do žestokih sukoba. U ovom trenutku ja želim spriječiti bliske poglede na politiku. Umjesto toga radije govorim o području … koje izgleda da protivnički stoji prema filosofskoj tradiciji, o pozitivnoj nauci.

Pozitivna nauka, u naše doba najčuvenija ili, pak, najuspješnije vidljiva kao prirodna nauka, predstavlja jedno polje u kojem se sasvim dobro može studirati odnos tradicije i napretka. Ona nudi jedan prvi model, ali odmah želim reći, model koji nije adekvatan i za filosofsku tradiciju. Ako danas netko studira prirodnu nauku – ali to, sa malim varijantama, nije drugačije ni u drugim naukama – onda on najprije mora naučiti ono što se zove stanjem nauke. On mora dospjeti do mjesta do kojih su došle prošle generacije i do generacije koja ga uči. Onaj ko nije naučio šta nauka već zna, nije u stanju da obogaćuje nauku. … Utoliko je napredak nauke uslovljen tradicijom. Ali ova tradicja u nauci je potpuno shvaćena kao očuvanje prošlog napretka. Nauka je postavljena na napredak toliko da naučnici općenito tradiciju prihvataju samo u formi čvrstih rezultata koji su prezentirani u udžbenicima, ali ovo se prije svega odnosi na prirodnjake. Oni se suviše ne zanimaju za to u kojim je formama u svoje vrijeme ovo znanje bilo prvi put izloženo. Karakteristično je da današnji prirodnjaci uče teoriju relativnosti, doduše, kao čvrsto stanje, upravo kao teoriju koja se prije 50 godina pojavila kao revolucionarna novost, a da gotovo niko od njih nije čitao originalne Einsteinove spise, a da ne govorimo o originalnim Maxwellovim ili Newtonovim spisima.

Ovo je, dakle, način na koji se u pozitivnim naukama pokazuje izgradnja napretka na tradiciji. … Odmah se okrećem situaciji koja postoji u filosofiji. U tu svrhu najprije želim opisati jedan sasvim ličan doživljaj, naime, način kako me je samog susrela neizbježnost filosofije u pozitivnoj nauci, posebno u onoj pozitivnoj nauci koju sam sam studirao i kojom sam se bavio, u fizici. Ako posmatramo sliku napredovanja neke nauke, onako kako sam je upravo okarakterizirao, onda to najprije izgleda kao kad se u izvjesnoj mjeri slažu sve veće gomile zemlje. … Ali, kad pomenem primjer kao što je teorija relativnosti, sjetim se velikih koraka u napredovanju nauke koji su povezani sa kritikom temelja. A napredovanje nauke uvijek je bilo povezano sa kritikom temelja. Ovdje je malo od koristi da se akumulira iskustvo. Moramo razmišljati o osnovama, moramo, prije svega, kritički posmatrati temeljne pojmove, a to su u našem vijeku učinili upravo ljudi kao što su Einstein, Bohr ili Heisenberg. Kada sam se, kao mladi fizičar i Heisenbergov učenik, susreo sa fizikom, nastojeći da je naučim, prilično sam bio svjestan da ovu nauku nisam razumio. To nije značilo da nisam integrirao diferencijalne jednačine ili da nisam mogao razgovarati sa eksperimentatorom o vjerovatnoći rezultata njegovih eksperimenata. Ali, nisam razumio pojmove u kojima se pokušavalo reći šta je smisao ovih diferencijalnih jednačina. Najprije sam bio naivan, pravovjeran, kao što to možda student i treba da bude, pa sam pretpostavljao da to moji učitelji razumiju a da samo ja još nisam dospio dotle da to razumijem. Što sam više upoznavao učitelje i kada sam ih mogao već pitati, pokazalo se da ni učitelji zapravo ne razumiju, a to su bili vrlo značajni naučnici. Oni su, doduše, bili u stanju da veoma dobro primijene nauku i da je obogate. Ali kada je bilo potrebno da polože račun o tome šta njihovi temeljni pojmovi treba da znače, dakle, u fizici: pojmovi kao što su materija, energija, kauzalnost, prognoza i tome slično, ili šta, na primjer, stvarno znači pojam iskustva, onda su oni, baš zato što su bili pametne glave, morali reći: no dobro, sa ovim pojmovima možemo dobro raditi i stoga to upravo i činimo. Položiti račun bilo je isuviše teško. Ali baš ovaj račun uvijek se traži ako istinski napredak nauke iziskuje novu kritiku temelja. Pitanje je, dakle, da li se možda može dobiti izvještaj o ovim pojmovima. Ja lično, u svakom slučaju, nisam bio zadovoljan time što su moji vlastiti učitelji ove pojmove mogli dobro upotrijebiti: jer, neko ih je morao pronaći a taj je ipak svakako morao znati zašto je koristio baš ove a ne druge pojmove.

Postavilo se, dakle, pitanje: odakle dolaze ovi pojmovi? Uskoro se pokazalo da ne dolaze specijalno iz nauke nego najčešće iz filosofije. Ali, odakle iz filosofije? Koje filosofe treba da pitamo? Ja sam tada pitao najprije one filosofe koji su se preporučivali prirodnjacima govoreći im da oni, prirodnjaci, imaju pravo. … Preporučivali su se, dakle, pozitivisti. Oni su govorili: vi naučnici ste u pravu. Zajedno s vama mi se borimo protiv neplodne, beskorisne tradicije školske filosofije. Kada sam zatim pokušao tačno da razumijem pozitivističku filosofiju, pokazalo se da i ona nije mogla položiti račun o svojim vlastitim temeljnim pojmovima, da je, na primjer, pojam iskustva, koji je u pozitivizmu pretpostavljen, bio pojam koji se raspao pred sve oštrijom samokritičkom analizom koju su pozitivisti, da kažemo na njihovu čast, izvršili tako da je na kraju bilo suviše teško uopšte nešto reći o tome šta se podrazumijeva pod iskustvom. U svakom slučaju, ja sam lično došao do suda da od pozitivističke filosofije ne mogu naučiti šta je moderna nauka. Tada sa se okrenuo njenim protivnicima, i to odmah najvećem od njih, Immanuelu Kantu.

Pokušao sam da Kanta shvatim i iz toga sam zaista dobio suštinska objašnjenja o osnovama svih nauka, koja ovdje ne mogu pokušavati da proširim, ali sam otkrio da mi je u osnovi dalekosežno ostao nerazumljiv, jer se u njegovoj filosofiji koriste pojmovi koji, kako mi se učinilo, nisu bili dokazani već pretpostavljeni: na primjer pojmovi kao što su supstancija ili kauzalitet ili posve fundamentalni pojmovi kao što su subjekt i objekt. Kada sam to pokušao pratiti i vidjeti šta ti pojmovi znače i odakle dolaze, historičari filosofije su me uputili na početak novovjekovne filosofije, na Descartesa. Pokušao sam, dakle, čitati Descartesa. Lektira Descartesa dala je, doduše, neka objašnjenja, ali je dala i povoda za kritiku; posebno mi se nejasnim učinio nasilni karakter Descartesovih zaključivanja, pa sam konačno otkrio da se suštinski dio njegove argumentacije služio skolastičkim metodama mišljenja, premda je on sam sebe svjesno shvatao kao protivnika skolastike, pa mi se učinilo nerazumljivim kako bi Descartes argumentirao a da ne poznaje skolastiku. Povratak skolastici me odmah uputio na grčku filosofiju jer je, naime, skolastika koju je Descartes zatekao bila bitna interpretacija Aristotela. Tako smo se vratili do Grka i Aristotela. A ako studiramo Aristotela sa izvjesnom brižljivošću, onda se otkriva u kojoj je mjeri on produktivni komentator Platona. Ja lično ostajem pri tom da sam tek kod Aristotela i Platona imao osjećaj da kažu nešto što se može razumjeti. To nije slučajno: jer, oni su pronalazači pojmova koji se koriste i u današnjoj fizici, ali koji su u njoj opterećeni tako kompliciranom poviješću da je veoma teško razumjeti zašto su obrazovani baš ovi a ne neki drugi pojmovi. Kada sam zatim čitao Platona, uspjelo mi je da postignem izvjesno razumijevanje za poznati stav matematičara i filosofa Whiteheada, koji je živio u našem vijeku a koji je rekao da je cijela povijest zapadnjačke filosofije ”a few footnotes to Plato”. Ovo bi se doista moglo prihvatiti. …

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju razumjeti kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona.

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 289.-292., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)

(najprije dijelom objavljeno na forum.hr)
Oglasi

Jedna misao o “fizika i tradicija: može li se razumjeti kvantna fizika bez da se razumije Platona? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s