etičko protuprosvjetiteljstvo? (ulomak iz Ernst Tugendhat, Predavanja o etici)

Prosvjetiteljska je situacija, prvo, rezultat toga što su tradicionalističke etike postale neplauzibilnima. To je, drugo, dovelo do mnoštva pokušaja novog utemeljivanja, koje sve možemo nazvati etikama prosvjetiteljstva. Treće, to je pak moralo dovesti do etičke literature koja reflektira na deficite prosvjetiteljskih etika i na (tobožnje ili zbiljske) prednosti onih pojmova morala koji su bili dani kao tradicionalistički i u kojima još nije bilo u prvom planu značenje pojedinca kao individuuma. …

Sve te antimoderne pozicije imaju smisao da upozoravaju na manjkove koji se čine danima u nekom specifično modernom, prosvjetiteljskom moralu kao takvom u odnosu na neki tradicionalistički moral. Etičke pozicije te vrste nazvat ću konzervativnima iako bi po samoj stvari bolje odgovarala riječ “reakcionarne”, ali taj način govora imao bi neprimjereno pogrdnu konotaciju: smislu tih pozicija pripada to da ne zadržavaju (conservare) ili jačaju tradicionalističke pojmove, nego da prosvjetiteljske pristupe kritiziraju rekurirajući na manjkove koje imaju ili za koje se čini da ih imaju u odnosu na tradicionalističke pojmove morala.

Važno je da bude jasna razlika između onoga što nazivam tradicionalističkim pozicijama i onoga što nazivam konzervativnim pozicijama. Onaj tko stoji u nekom tradicionalističkom moralu vjeruje u autoritet koji važi za taj moral. Nasuprot tome, konzervativna je pozicija specifično moderna pojava jer ona, kao i prosvjetiteljske pozicije, ne vjeruje u neki autoritet, nego samo reflektira prednosti autoritarnoga. Ona je dakle ili instrumentalistička, ili nostalgična. Konzervativne pozicije nisu predprosvjetiteljske poput tradicionalističkih, nego protuprosvjetiteljske, i budući da prednosti na koje one upozoravaju leže u uronjenosti u neki moral i same pretpostavljaju vjeru, teško je vidjeti na što one pozitivno misle, ukoliko se ne žele jednostavno vratiti na vjeru. …

Prvo nam treba postati jasno u čemu treba vidjeti razumljive teškoće u kojima se Kantov pojam i druge prosvjetiteljske pozicije nalaze u odnosu na neki tradicionalistički moral. … Ne pokazuje li, može se pitati, otužno relativističko stanje u kojem se danas nalazimo da je prosvjetiteljski projekt zaista propao? … U tradicionalističkom moralu je pojedinac zaštićen kao dijete u obitelji. On se ne vidi bačenim na samog sebe kao na pojedinca. On ne mora reflektirati moralne norme, nego su mu one zadane. … [T]radicionalistički [je] moral za onoga tko vjeruje lakši i nesporniji. Ne moramo li se tome suprotstaviti tvrdeći da je to doduše istina, ali da bi smislu govorenja o ”dobru” i svim izjavama koje pretendiraju na općevaljanost proturječilo kada ne bismo bili spremni propitivati ih? Zaista može biti da je u mnogim pogledima nespornija egzistencija kada se živi u nekom takoreći dječjem moralu u kojemu možemo vjerovati da je propisano sve kako čovjek treba biti, ali mi smo autonomna bića i kako u povijesnom procesu tako i u pojedinačnom razvoju dospijevamo u stadij u kojemu se nalazimo pred izborom… Vjera se ne može instrumentalizirati.

Kako sad stoji s konzervativnim prigovorom kojeg je postavio još Hegel, ali se javlja i u komunitarizmu, da je prosvjetiteljski moral individualističan? Postoje autori koji na osnovi povijesti društva dovode u pitanje individualističku pretpostavku, i naravno da je točno da je individualizam moderna pojava te da je povezan sa socioekonomskim sistemom kapitalizma. No ako se tim upozorenjem želi dovesti u pitanje polazište od volje pojedinca u prosvjetiteljskom moralu … počinja se pogrešni zaključak. Na isti je način točno da su određeni socioekonomski uvjeti možda pretpostavke za to da načelno možemo postavljati etička pitanja, kao i da moraju biti ispunjeni određeni uvjeti da bi, na primjer, neki pojedinac mogao naučiti brojati. No, to da dijete mora biti određene starosti da bi moglo brojati ne relativira pojam broja. Jednako se tako ne relativira govor o ”dobru” kada se jednom razumjelo da s time nije povezano samo neko uzajamno zahtijevanje nego i općevaljana pretenzija, te da se posljednji rakurs svih rasprava o moralu može odnositi samo na htijenje pojedinaca. …

Tu se najčešće pogrešno pretpostavlja da pozivanje na autonomiju pojedinca implicira da se pretpostavlja da je pojedinac preddruštveno biće i kao da se ono društveno tada može misliti samo kao instrumentalna kooperacija, kao što je to u kontraktualizmu. Metodički smisao vraćanja na htijenje pojedinaca – svih pojedinaca – i njihove autonomije samo je taj da se ništa ne prihvaća kao samo zadano: pojedinac treba moći svjesno usvojiti svoje društveno biće, za koje se svakako priznaje da mu bitno pripada, ali ga treba moći i odbiti u onoj mjeri u kojoj ga spoznaje kao nelegitimno ili se s njime ne može identificirati. … To ne znači da pojedinci ne mogu spoznati i to da društvene i intersubjektivne veze pripadaju njihovu vlastitom krajnjem samorazumijevanju. Jedino što je za prosvjetiteljsku poziciju sadržajno isključeno jest da pojedinci, kako to hoće Hegel, priznaju neki nadindividualni entitet koji je u sebi vrijedan i od kojega bi oni, pojedinci, tek trebali crpsti svoju vrijednost; to je isključeno, jer odakle bi se … trebala u svojoj vrijednosti legitimirati navodna zasebna vrijednost te cjeline, koja bi bila više od zbroja dijelova? Ta bi cjelina mogla samo biti arbitrarno postavljena kao takva, i argument da bi takvo shvaćanje koristilo upravo pojedincima jer bi njihov život, kada bi se razumjeli kao dijelovi neke cjeline, bio lakši, jer bi bio zaštićeniji i neupitniji, čudnovato je naopako, jer bi se tada opet rekuriralo upravo na neku određenu vrijednost samih pojedinaca koja pak ne bi bila legitimirana.

Time se ne misle nijekati znatne teškoće koje donosi prosvjetiteljstvo, osobito kada ono određuje opću svijest i kulturu u cjelini, teškoće koje bi mogle postati tako velike da bi mogle uništiti kulturu. Ali prosvjetiteljstvo se više ne može ukinuti, a svakako ne instrumentalnim argumentima koji su sami prosvjetiteljski ali više ne moralni.

ulomak iz: Ernst Tugendhat, Predavanja o etici, Zagreb: Jesenski i Turk 2003., str. 171.- 176., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Ernst Tugendhat, Vorlesungen über Ethik (1993.)


Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Jesenski i Turk

Predavanja-o-etici-Ernst-Tugendhat_slika_O_37036953.jpg

Jedna misao o “etičko protuprosvjetiteljstvo? (ulomak iz Ernst Tugendhat, Predavanja o etici)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s