priznanje? (ulomak iz Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek)

Prema Hegelu ljudi kao i životinje imaju prirodne potrebe i želje za objektima izvan samih sebe, poput hrane, pića, skloništa, a prije svega za očuvanjem vlastitog tijela. Čovjek se, međutim, bitno razlikuje od životinja po tomu što želi i želju drugih ljudi, naime po tomu što želi biti “priznat”. On posebno želi biti priznat kao ljudsko biće, tj. kao biće koje ima određenu vrijednost ili dostojanstvo. Ta se vrijednost u prvome redu odnosi na njegovu spremnost da žrtvuje svoj život u borbi za čisti prestiž. Samo je čovjek u stanju nadvladati svoje najosnovnije životinjske nagone poput nagona za samoodržanjem u korist viših, apstraktnijih načela i ciljeva. Prema Hegelu, želja za priznanjem u početku navodi dva primitivna borca da u borbi na život ili smrt jedan od drugoga traže “priznanje” ljudskosti time što na kocku stavljaju vlastiti život. Kada prirodni strah od smrti dovede do toga da se jedan od boraca preda, rađa se odnos gospodara i roba. Ulog u ovoj krvavoj bitci na početku povijesti nije hrana, sklonište ili sigurnost, nego čisti prestiž. A Hegel u njoj vidi prvi nagovještaj ljudske slobode upravo zato što cilj bitke nije određen biologijom.

Želja za priznanjem na prvi je pogled neuobičajen pojam, ali on je star koliko i stara tradicija zapadnjačke političke filosofije i tvori potpuno običan dio ljudske osobnosti. Prvi je put opisan u Platonovoj Državi, u poglavlju koje govori o tri dijela duše: požudnome, umnome i trećemu koji Platon naziva thymos ili odvažnost. Dobar se dio ljudskog ponašanja može objasniti kombinacijom prvih dvaju dijelova, želje i uma: želja potiče ljude da žude za stvarima izvan sebe, dok im razum ili proračunatost govore kako da do tih stvari dođu na najbolji mogući način. Ali, osim toga, ljudi traže priznanje vlastite vrijednosti, odnosno priznanje ljudi, stvari ili načela koje smatraju vrijednima. Sposobnost da se vlastitome ja dodijeli određena vrijednost i da se zahtijeva priznanje te vrijednosti danas se obično naziva “samopoštovanjem”. Thymos je dio duše koji stvara osjećaj samopoštovanja. On je poput urođenog ljudskog osjećaja za pravdu. Ljudi vjeruju da imaju određenu vrijednost, a kada se drugi ljudi ponašaju prema njima kao da su manje vrijedni, tada osjećaju bijes. I obrnuto, kada ljudi ne uspijevaju živjeti onako kako ima nalaže osjećaj vlastite vrijednosti, tad osjećaju stid, a kada ih se vrednuje ispravno u odnosu spram vlastite vrijednosti osjećaju ponos. Želja za priznanjem i prateće emocije bijesa, srama i ponosa osobine su koje odlučujuće utječu na politički život. Prema Hegelu, upravo one pokreću cijeli povijesni proces.

Prema Hegelovu mišljenju, želja da budemo priznati kao dostojanstvena ljudska bića potaknula je ljude na početku povijesti na krvavu i smrtnu bitku za prestiž. Rezultat te bitke bila je podjela društva na klasu gospodara voljnu da život stavi na kocku i klasu robova koja se predaje zbog straha pred smrću. Ali odnos gospodstva i ropstva koji se na raznovrsne načine pojavljivao u svim neravnopravnim društvima što čine glavninu povijesti nije zadovoljio želju za priznanjem ni gospodara ni robova. Rob, naravno, ni na koji način nije priznat kao ljudsko biće. Ali priznanje koje uživa gospodar također je nepotpuno jer njega ne priznaju drugi gospodari, nego samo robovi čija je ljudskost dosad ionako nepotpuna.

francis_fukuyama__a_674424a

Francis Fukuyama (1952)

Pojam “priznanje” nije izmislio Hegel. Tisućljećima nije bilo riječi koja bi se dosljedno upotrebljavala za psihološki fenomen “želje za priznanjem”. Platon govori o thymosu, Machiavelli o čovjekovoj težnji za slavom, Hobbes o njegovu ponosu ili taštini, Rousseau o amour-propre, Hegel o priznanju, a Nietzsche o čovjeku kao “zvijeri sa crvenim obrazima”. Svi se ovi pojmovi odnose na dio čovjeka koji osjeća potrebu da vrednuje stvari – u prvome redu sebe, ali također ljude, djela ili stvari oko sebe. To je dio osobnosti iz kojega izviru emocije ponosa, ljutnje i stida, i ne može se svesti ni na poriv ni na razum. Želja za priznanjem je najspecifičniji politički dio ljudske osobnosti jer potiče ljude da se nameću drugima i time učvršćuju ono što Kant naziva stanjem “asocijalne društvenosti”. To je mehanizam koji nije razum, nego je njegova suprotnost: sebični antagonizam koji nagoni ljude da napuste rat svih protiv svih, da se udruže u civilna društva, da potom ohrabruju umjetnosti i znanosti kako bi se društva mogla međusobno natjecati. Upravo čovjekova kompetitivnost i taština, njegova želja da dominira i upravlja, izvori su društvene kreativnosti koji osiguravaju ostvarivanje čovjekovih potencijala koji bi ostali skriveni da čovjek živi arkadijskim pastirskim životom. Stoga nas ne mora iznenaditi što je toliko mnogo političkih filosofa središnji problem politike shvaćalo kao problem kroćenja ili zauzdavanja želje za priznanjem koje bi bilo korisno za političku zajednicu u cjelini. U kroćenju želje za priznanjem moderna je politička filosofija bila toliko uspješna da mi, građani modernih egalitarnih demokracija, u sebi malokad prepoznajemo želju za priznanjem.

Thymos se pojavljuje u Platonovoj Državi kao nešto povezano s vrijednošću koju netko sebi pridaje, što bismo mi danas mogli nazvati “osjećajem vlastite vrijednosti”. Sokrat objašnjava da što je čovjek otmjeniji – tj. što više vrednuje sebe – to se više ljuti kad s njim postupaju nepravedno: njegov duh “vrije i postaje nesmiljen” stvarajuću “borbeni savez s onima koji postupaju pravedno”, čak i ako “pati zbog gladi, hladnoće i svega sličnoga…” Bliski odnos između samovrednovanja i bijesa može se vidjeti u riječi latinskog podrijetla koja je sinonim za bijes, “indignacija”. “Dignitet” se odnosi na čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti; “in-dignacija” nastaje kada se dogodilo nešto što je povrijedilo taj osjećaj vlastite vrijednosti.

Bijes je potencijalno svemoćni osjećaj, sposoban nadvladati, kako to Sokrat pokazuje, prirodne nagone poput gladi, žeđi i nagona za samoodržanjem. No on nije želja za bilo kojim materijalnim objektom koji se nalazi izvan nas; ako o njemu uopće možemo govoriti kao o želji, onda je on želja za željom, tj. želja da osoba koja nas je prenisko procijenila promijeni svoje mišljenje i prizna nas u skladu s našom procjenom svoje vrijednosti. Platonov thymos stoga nije ništa drugo do psihološko sjedište Hegelove želje za priznanjem; jer, aristokratskog gospodara u krvavoj bitki vodi njegova želja da ga drugi ljudi procjenjuju prema vlastitoj procjeni vlastite vrijednosti.

Thymos koji se pojavljuje u Platonovoj Državi nalik je na urođeni ljudski osjećaj za pravdu, i kao takav je psihološko sjedište otmjenih vrlina nesebičnosti, idealizma, moralnosti, požrtvovnosti, hrabrosti i časti. Thymos osigurava vrlo snažnu emocionalnu potporu procesu vrednovanja i omogućava ljudima da nadvladaju svoje prirodne instinkte u korist onoga što vjeruju da je pravedno ili ispravno. Ljudi vrednuju i pripisuju vrijednost sebi, u prvom redu, i osjećaju indignaciju zbog sebe. Ali, oni su isto tako sposobni pripisati vrijednost drugim ljudima, i osjećati bijes u ime drugih. To se najčešće pojavljuje kada pojedinac nastupa kao član grupe s kojom se nepravedno postupa, npr. feministkinja u ime svih žena, ili nacionalist u ime svoje etničke skupine. Indignacija zbog sebe tada se proširuje na grupu u cjelini i obuhvaća osjećaj solidarnosti. Postoje također slučajevi bijesa u ime skupine ljudi kojoj netko ne pripada. Indignacija u ovim slučajevima nastaje zato što se npr. spram žrtava rasizma ne odnosimo s dostojanstvom koje žrtve rasizma zaslužuju kao ljudska bića, tj. zato što žrtve rasizma nisu priznate.

Želja za priznanjem koja izrasta iz thymosa duboko je paradoksalni fenomen jer je thymos psihičko sjedište pravednosti i samozatajnosti, ali je istodobno blisko povezan sa sebičnošću. Timotično “jastvo” zahtjeva priznanje vlastita osjećaja za vrijednost, samoga sebe i drugih ljudi. Nema nikakvog jamstva da će taj osjećaj za pravdu odgovarati osjećaju za pravdu drugih jastava. Postojanje moralne dimenzije ljudske osobnosti koja neprestance vrednuje sebe i druge ipak ne znači da se svi slažu oko bitnog sadržaja moralnosti. U svijetu timotičnih moralnih jastava ono će se neprestance svađati i izražavati neslaganje, ljutiti se jedna na druge, zbog brojnih velikih i malih pitanja. Na taj je način thymos početna točka ljudskih sukoba čak i u svojoj najskromnijoj manifestaciji.

Štoviše, nema nikakva jamstva da će se procjena nečije vlastite vrijednosti zadržati unutar granica “moralnog” jastva. Netko može tražiti priznanje ne samo svoje moralne vrijednosti nego i bogatstva, moći, ili fizičke ljepote. Još je važnije to što nema razloga za vjerovanje da će se svi ljudi smatrati jednaki drugima. Možda će tražiti da ih se prizna kao superiorne, možda čak i na temelju istinske unutrašnje vrijednosti, ali ipak mnogo češće zbog vlastite precijenjenosti i taštine. Želju za priznanjem superiornosti prema drugim ljudima imenovat ćemo novom riječi s drevnim grčkim korijenom, megalothymia. Megalothymia će se pokazivati u tiranina što napada i zasužnjuje susjedni narod koji tad mora priznati njegov autoritet, ali i u pijanista koji želi da ga priznaju kao najboljeg interpreta Beethovena. Ona je suprotna isothymiji, želji da se bude priznat kao jednak drugim ljudima.

Megalothymia je u politici, naravno, krajnje problematična strast, jer ako pojedinac od jedne osobe stekne priznanje svoje vlastite superiornosti, onda će ga priznanje svih zadovoljiti više. Thymos, koji je isprva bio tek skromna vrsta samopoštovanja, može postati želja za dominacijom. Ta mračna strana thymosa bila je u Hegelovu opisu krvave bitke prisutna od samog početka, jer je želja za priznanjem uzrokovala prvobitnu bitku i napokon dovela do dominacije gospodara nad robom. Gotovo svatko tko je ozbiljno razmišljao o politici i problemima pravednoga socijalnog poretka mora se suočiti s moralnom dvojnošću thymosa, pokušati iskoristiti njegove pozitivne aspekte i neutralizirati njegovu mračnu stranu.

ulomak iz Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Zagreb 1994., str. 15. -17., 308. – 335., prevela: Rajka Rusan Polšek, izvornik: Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (1992.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: thymos?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s