iskaz? (ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku)

Treba poći od Augustinove napomene da ono znakovno, pomoću čega nastojimo nešto izraziti, … u sebi ima nešto kontingentno ili materijalno. To uvijek dovodi do pojave samo jedan aspekt onoga što valja kazati, ne i cijeli sadržaj. … [T]aj jezični znak … [nije] nešto dovršeno. On uvijek predstavlja samo nesavršen prijevod (interpretatio), koji ostaje upućen na daljnji govor, ako želimo pokušati sagledati cijelu stvar…

Taj procesualni element jest element potrage za riječi i za razumijevanjem koje joj odgovara. Svaki iskaz čini tek isječak iz dijaloga od kojega jezik živi. ”Do kraja mišljen sadržaj”, actus exercitus ili ispunjenje govora, koje se ne da ograničiti na jasan actus signatus stvarno očitovana govora, živi jedino u tom dijalogu koji teži za razumijevanjem. Od Augustina je Gadamer naučio da smisao koji posreduje jezik ”ne znači logički smisao iskaza koji se može apstrahirati, već preplitanje koje se u njemu zbiva.” Fiksiranje zapadnjačkog mišljenja na iskaz znači dakle da se jeziku oduzima njegova odlučujuća dimenzija, tj. smještanje svakoga govora u neki dijalog. Logističko koncentriranje na ono iskazano apstrahira naime nezaobilazan karakter riječi kao odgovora, njezinu upućenost na nešto ranije, na pitanje. U toj dijalektici pitanja i odgovora leži istinska univerzalnost jezika, a od nje živi zahtjev univerzalnosti hermeneutike koja je promišlja. U raspravi koja nosi upravo naslov Univerzalnost hermeneutičkog fenomena (1966) Gadamer ju je nedvosmisleno poimao kao ”hermeneutički iskonski fenomen”, taj naime da ”nema mogućeg iskaza koji se ne može razumjeti  kao odgovor na neko pitanje, i da ga se može razumijevati jedino tako”. To [je] dijaloško viđenje … pomoću kojega Gadamer želi nadići zapadnjački zaborav jezika, naime fiksiranje na iskaz kao na nešto posljednje, dakle uz apstrakciju događajnog karaktera smisla.

Istina iskaza ne leži u njemu samome, u znaku koji se odabire u svakome pojedinom trenutku, već u cjelini koju on otkriva:

Ne smijemo riječ uzimati samo kao znak koji smjera na neko određeno značenje, već ujedno moramo zamijetiti sve ono što ona nosi sa sobom. …

Isticanje dijaloškog tla jezika nesumnjivo se usmjerava protiv moći logike iskaza. Treba postaviti u pitanje tradicionalno fiksiranje filosofijskog mišljenja na teorijski logos apofantikos, tj. na pokaznu izjavnu rečenicu koja je ”teorijska utoliko što apstrahira sve što izričito ne kazuje.” Želimo li prikovati jezik uz ono što je tako teorijski iskazano, to je sužavanje jezika. ”Gradnju logike na izjavi” Gadamer s Heideggerom smatra ”jednom od najkobnijih odluka zapadnjačke kulture”. Njegovoj dijaloškoj hermeneutici primarni je motiv da djeluje protiv te odluke, a njena najjednostavnija teza mogla bi glasiti

Jezik se ne ostvaruje u izjavama nego kao dijalog.

Nasuprot logici izjave, za koju je rečenica samodovoljna jedinica smisla, hermeneutika podsjeća da se izjava nikada ne može odvojiti od svoga motivacijskog sklopa, tj. od dijaloga u koji je smještena i iz kojega jedino stječe smisao. Iskaz je konačno apstrakcija koju nikada ne susrećemo u životu jezika. Tako Gadamer izaziva:

Ima li takvih čistih izjavnih rečenica, i kada, i gdje? …

Istaknutost metode u novovjekovnoj svijesti najtješnje je povezana s logičkom privilegiranošću iskaza. Jer, zamisao metode stječe svoju snagu stoga što u eksperimentu možemo izolirati određena područja ili slučajeve da bismo ih mogli svladavati. Davanje prvenstva iskazu potječe odatle što ga možemo izlučiti iz njegova dijaloškog konteksta. No takvo je izoliranje nasilje nad jezikom. Jezično se razumijevanje naime ne reducira na subjektovo intelektualno shvaćanje izolirana sadržaja, nego isto tako rezultira i iz pripadnosti jednoj tradiciji koja se nastavlja oblikovati, tj. dijalogu iz kojega ono što je iskazano jedino stječe konsistentnost i smisao. U Gadamerovu promatranju jezika vrhunac je dakle prigovor protiv novovjekovne privilegiranosti onoga metodologijskog, što je najprije problematizirao u području duhovnih znanosti. Ta je privilegija samo previše samorazumljiva, ali ona obećava svladavanje, a time i raspolaganje onim metodologijski upojedinjenim, ponovljivim i iznova primjenljivim. No pitanje je hoće li takvo izoliranje uspjeti pri vlastitom razumijevanju. Razumijevamo li zbog toga, i utoliko. što nešto svladavamo? …

Nasuprot prvenstvu logike iskaza, koja razumijevanje poima, i ujedno promašuje, kao raspolaganje, Gadamer razvija svoju hermeneutičku logiku pitanja i odgovora, koja razumijevanje razumijeva kao dioništvo, kao dioništvo u smislu, tradiciji, konačno i dijalogu. U tom dijalogu ”nema” iskaza, već samo pitanja i odgovora koji opet pobuđuju nova pitanja.

Nema iskaza koji možemo shvatiti samo prema sadržaju koji nosi, ako ga želimo shvatiti u njegovoj istini. Svaki je iskaz motiviran. Svaki iskaz ima pretpostavke koje ne iskazuje. Jedino onaj tko misli i te pretpostavke može doista sagledati istinu nekog iskaza. Sada tvrdim: posljednja logička forma takve motivacije svakog iskaza jest pitanje.

Tu diramo u srce hermeneutičke filosofije, naime, da iznova navedemo Gadamerovu dojmljivu formulaciju, u

hermeneutički iskonski fenomen da nema mogućeg iskaza koji se ne može razumjeti kao odgovor na pitanje, i da ga možemo razumijevati jedino tako.

Iskonski fenomen jezika, dakle njegova univerzalna dimenzija, otvara se dijalektikom pitanja i odgovora. Ona nadomješta tradicionalnu logiku koja se orijentirala na predležeće, apstraktne iskaze. Upućenost jezičnog izraza na neko pitanje koje mu prethodi očituje motivacijski horizont pitanja i očekivanja svekolikog iskazivanja.

ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku, Zagreb 1999., str. 44. – 48., prevela: Darija Domić, izvornik: Jean Grondin, Der Sinn für Hermeneutik (1994.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: iskaz?)

Oglasi

Jedna misao o “iskaz? (ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku)

  1. Ne znam hoću li uspjeti prstom pokazati na traženo mjesto…da li logika smješta riječ na svoje mjesto ili riječ stvara svijet koji je logika kao proizvod te riječi? Mislim ovo drugo, jer tako se ne razumijemo – inače bismo se razumjeli. Ne razumijemo se kad naše iste riječi žive u dva različita svijeta – u jednom je svijetu ista riječ prosjak, a u drugom možda kraljević, pa mogu li se presvući i zamijeniti mjesta…možda bi se po povratku iz života u tuđem svijetu po ponovnom presvlačenju bolje razumjeli…i kako uprijeti prstom osim ako nismo uhvatili pokret traženog mjesta? Kako upitati? 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s