suvremena filosofija? (ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought)

Koje su glavne globalne težnje u suvremenoj filosofiji, sagledamo li je iz neke ptičje perspektive?

Mislim da se može reći kako se danas u filosofiji razlikuju tri glavna smjera. Ti smjerovi odgovaraju, donekle, trima zemljopisnim položajima. Najprije ću ih imenovati, a potom opisati. Prvi se može nazvati hermeneutičkim smjerom koji povijesno seže od njemačkog romantizma. Najpoznatija imena povezana s tim smjerom su Heidegger i Gadamer, a izvorno mu je povijesno mjesto Njemačka. Postoji potom analitički smjer ponikao unutar Bečkog kruga. Glavna imena povezana s njim su Wittgenstein i Carnap. Unatoč svom austrijskom porijeklu, danas prevladava u engleskoj i američkoj akademskoj filosofiji. Konačno, imamo ono što se može nazvati postmodernim smjerom koji zapravo posuđuje od oba druga. Bez sumnje je najdjelatniji u Francuskoj, a uključuje tako različite mislioce poput Jacquesa Derride i Jean-Francoisa Lyotarda. Podjednako je djelatan u Španjolskoj, Italiji i Latinskoj Americi.

Hermeneutički smjer, analitički smjer, i postmoderni smjer: postoje, naravno, nebrojiva sjecišta, mješavine i mreže protoka između tih triju, ali zajedno oni oblikuju najglobalniju i najzorniju moguću geografiju suvremene filosofije. Nas zanima kako svaki od smjerova određuje ili identificira filosofiju.

Hermeneutički smjer dodjeljuje filosofiji namjeru dešifriranja smisla … bivanja-u-svijetu, a središnji mu je pojam interpretacije. Postoje iskazi, činovi, zapisi, i postavi čiji je smisao nejasan, pritajen, skriven ili zaboravljen. Filosofija mora pružiti metodu interpretacije koja će poslužiti za pojašnjenje te nejasnoće, i iz toga proizvesti neki autentični smisao… Temeljna opreka za  hermeneutičku filosofiju  je između zatvorenoga i otvorenoga. U onome danome, u neposrednom svijetu, ima nečega zabludnoga i zatvorenoga. Namjera je interpretacije raščiniti tu zatvorenost i rastvoriti je za smisao. S tog je gledišta poziv filosofije jedan ”poziv ka otvorenome”. Taj poziv označava spor između filosofije i svijeta tehnike, budući da je ovaj drugi postignuće zatvorenog nihilizma.

Analitički smjer drži da je namjera filosofije strogo razgraničenje onih iskaza koji imaju smisla i onih koji nemaju. Namjera je razgraničiti ono što se može reći od onoga što je nemoguće ili pogrešno reći. Bitni instrument analitičke filosofije je logička i gramatička analiza iskaza, i naposljetku čitavog jezika. Središnji pojam ovdje nije interpretacija nego pravilo. Zadaća je filosofije otkriti ona pravila koja jamče suglasnost o smislu. Temeljna je opreka ovdje između onoga što se može regulirati i onoga što ne može, ili onoga što se podvrgava nekom spoznatom zakonu koji osigurava suglasnost o smislu, i onoga što izmiče svim eksplicitnim zakonima i time potpada pod zabludu ili nesuglasnost. Za analitički je smjer namjera filosofije terapeutska i kritička. To je pitanje liječenja od zabluda i jezičnih grešaka koje nas dijele, tako da izoliramo ono što nema smisla i vratimo se pravilima koja su svima prozirna.

Konačno, postmoderni smjer drži da je namjera filosofije dekonstrukcija prihvaćenih činjenica našeg modernog doba. Postmoderna filosofija posebno predlaže razlaganje velikih konstrukcija devetnaestoga stoljeća čiji smo i dalje zarobljenici – zamislima povijesnog subjekta, progresa, revolucije, humanosti i idealu znanosti. Njena je namjera pokazati da su te velike konstrukcije zastarjele, da živimo u mnogostrukosti, da nema velikih pripovijesti historije ili mišljenja; da postoji nesvodiva mnoštvenost govora i jezika kako u mišljenju tako i u djelovanju; govora tako različitih i raznovrsnih da ih nikakva velika ideja ne može obuhvatiti ili pomiriti. U osnovi, cilj je postmoderne filosofije dekonstrukcija ideje sveobuhvatnosti – i to dotle da se sama filosofija postaje nepostojanom. Slijedom toga moglo bi se reći da postmoderni smjer djeluje nečim što bi se moglo nazvati mješovitim postupcima, ne-obuhvatnim postupcima, ili nečistim misaonim postupcima. On smješta mišljenje na rubove, u područja koja ne mogu biti okružena. Posebno, filosofsko mišljenje uvodi na periferiju umjetnosti i predlaže neku netotalizirajuću mješavinu pojmovne metode filosofije i osjetilno usmjerenog umjetničkog poduhvata.

Imaju li ova tri smjera – opisana tako zbirno – išta zajedničko? Dopušta li nam išta da kažemo kako se, unatoč ovoj različitosti, mogu naći svojstva koja ukazuju na neko jedinstvo suvremene filosofije? Tvrdim da postoje dva glavna svojstva zajednička ovim trima smjerovima: hermeneutičkom, analitičkom i postmodernom. Ta zajednička svojstva ukazuju da su sva ova tri smjera filosofije suvremena, i da im je sudbina, kako god različiti mogli biti, spregnuta: oni ne pružaju tek jednu moguću podjelu mišljenja, nego prije pružaju tri izraza jednih te istih zahtjeva naše epoha spram filosofije.

badiou

Alain Badiou (1937.)

Prvo od ovih dvaju svojstava je negativno. Sva tri smjera drže da smo na kraju metafizike, da filosofija više nije u položaju da održi svoj locus classicus; naime veliku figuru metafizičke tvrdnje. U određenom smislu, ta tri smjera smatraju da je sama filosofija situirana na kraj filosofije, ili da filosofija proglašava siguran kraj samoj sebi.

Možemo odmah dati tri primjera. Očito je za Heideggera tema kraja središnji element njegovog mišljenja. Za Heideggera je značajka našega vremena okončanje povijesti metafizike, pa time i čitave epohe započete s Platonom, čitave jedne epohe bitka i mišljenja. To okončanje se najprije očituje u tjeskobi pred tehnologijom  i neprepoznavanju njenog naloga.

Nijedna filosofija ne bi mogla biti dalje od Heideggerove nego Carnapova. Ipak i Carnap također objavljuje kraj svake moguće metafizike, zato što se za njega metafizika ne sastoji ni od čega do od iskaza koji su bez pravila i lišeni smisla. Namjera je analitičke terapije izliječiti metafizički simptom: naime, izliječiti pacijenta od iskaza čija analiza pokazuje nemogućnost izazivanja pristanka zato što su lišeni smisla.

Uzmemo li Jean-Francoisa Lyotarda, jedna od njegovih središnjih tema je ono što on naziva ”kraj velikih priča” – velikih priča o revoluciji, o proleterijatu, o progresu. Još jednom imamo ”kraj”: kraj velikih priča koji je kraj velikih konfiguracija subjekta i povijesti povezanih s modernom metafizikom.

Nalazimo dakle temu zajedničku trima smjerovima, naime temu kraja, dovršetka. Ta se tema može uobličiti na jedan drugi način: ideal istine kojega je postavljala klasična filosofija došao je do kraja. Ideju istine moramo zamijeniti idejom o mnoštvu smislova. Ta opreka između klasičnog ideala istine i suvremene teme višestrukosti smisla je, po mom mišljenju, bitna opreka. Mogli bismo na jedan shematski, mada ne netočan, način reći da suvremena filosofija znači prijelaz sa filosofije usmjerene na istinu ka filosofiji usmjerenoj na smisao.

U svakom od ova tri načelna smjera suvremena filosofija stavlja na kušnju kategoriju istine, a s njom i klasičnu figuru filosofije. To im je zajedničko s negativne strane. S pozitivne strane – a to je ključno – zajedničko im je središnje mjesto dodijeljeno pitanju jezika. Filosofija ovoga stoljeća je postala prvenstveno razmatranjem o jeziku, njegovim mogućnostima, pravilima i o onome što dopušta mišljenju. To je jasno iz samih definicija smjerova o kojima sam govorio: hermeneutički smjer se, u određenom smislu, uvijek sastoji od interpretacije govornih činova; analitički se smjer sastoji od suprotstavljanja između iskaza i pravila koji upravljaju iskazima; a postmoderni smjer promiče zamisao mnoštvenosti rečenica, fragmenata i formi diskursa u odsutnosti jednoznačnosti. …

Moje je uvjerenje da ova dva aksioma (naime, da je metafizika istine postala nemoguća, i da je jezik ključno mjesto mišljenja) predstavljaju stvarnu opasnost za mišljenje općenito i filosofiju posebno. …

Ako je filosofija u biti razmatranje jezika, ona neće uspjeti uklanjati one prepreke koje specijalizacija i fragmentacija svijeta suprotstavljaju univerzalnosti. Prihvatiti horizont jezika kao apsolutni horizont filosofske misli u stvari znači prihvatiti fragmentiranost … Slažem se da postoji mnoštvenost jezičnih igara. Ali to prisiljava filosofiju – ako ona hoće zadržati svoju žudnju za univerzalnošću – da se uspostavi drugdje, a ne u toj mnoštvenosti, tako da joj ne bude isključivo podređena. …

S druge strane, ako se kategorija istine zanemari, ako se nikad ne susrećemo ni sa čim osim s višestrukošću smislova, tad filosofija nikad neće prihvatiti izazov kojega postavlja svijet podređen trgovanju novcem i informacijama. … Ona mora moći predložiti neku misao koja može prekinuti taj beskrajni režim cirkulacije. … To također traži ponovnu uspostavu ili ponovno iznicanje kategorije istine.

ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought, London 2005., 42.-49., preveo s engleskog: ja

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: suvremena filosofija?)

Oglasi

3 misli o “suvremena filosofija? (ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought)

  1. Ovo o zaokruživanju ima jednu kvaku. Ako se radi s općim konceptima, onda se količina materijala bitno reducira, a i to s čime se radi ionako služi samo misaonim pokusima. Filozofija od koje se znanost odcijepila u neku ruku pokušava sviejt sintetizirati dočim analizu ostavlja eksperimentatorima.
    I sad, došavši do nekakvog zamišljenog kraja, počne upadati u oči da je sve između zapravo suvišno (na stranu sad što ja nisam prošao tim putem, već samo ispitujem njegov tok) i da bi se iz općih koncepata sad trebalo nazad dobiti sve poznato. I to tek ako smo dobro posložili te koncepte. Zato mi nije skroz jasno (a to je opet plod neznanja) kako to da u svakom dijelu povijesti nije bilo filozofa koji su došli do kraja i bili sposobni svaku pojavu podvesti pod neki opći zakon.
    Druga stvar (koja bi usput mogla požderati onu prvu) je očuvanje spoznaja. Recimo da imamo nekoga tko je do tog kraja došao i sad misli da ne bi bilo zgorega da i drugima olakša put. Vjerojatno taj već zna da se nitko neće dati vući, već će tek tu i tamo pružati ruku kad na nekoj stepenici izgubi ravnotežu. Pa onda ispada da je širenje te (zamišljene) konačne ideje naporan posao koji lako može i ne završiti, a ideja može ostati zaboravljena (to o žderanju).
    A treća bi stvar imala pojesti drugu. Ako je konačan sklop dostupan razumu, onda zaista nije bitno čuva li se ili ne. Ako je očuvan, vjerojatno će biti lakše doći do njega, ali opet će većina mislioca razviti neke miskoncepcije i kvariti sklad svojim nerazumijevanjem. Ako pak nije, opet imamo taj potencijal da se netko nakon puno vremena domisli i vrati ideju u život.

    Tako da mi na kraju nije jasno zašto bi filozofija kraja (ili možda zaokruživanja) bila stvar moderne filozofije. 🙂

    Sviđa mi se

    • Uistinu su mnogi raniji filosofi smatrali da su ”došli do kraja” sa svojim sistemima, i da se više nema tome baš što dodati – barem Aristotel, sv. Toma Akvinski (katolička crkva stoji i danas na tom stajalištu), Hegel. Ali, kao što kažeš, povijest je zasnovana na konačnosti i smrtnosti ljudi i njihovih djela. Sam Aristotel je još onda iznio neku takvu tezu da su prije njega možda neki došli do istoga do čega i on, ali da je to izgubljeno, a da se isto može dogoditi opet i njegovoj filosofiji. I stoga ovo treće što govoriš – a to je temelj onoga stajališta koje se naziva philosophia perennis.

      Motiv ”kraja” u suvremenoj filosofiji nema smisao dovršetka nekog zbivanja, nego odustajanja od tog zbivanja (naime, od ”metafizike”) kao nedovršivog i zapravo uvelike iluzornog. Utoliko je taj motiv ”kraja” oprečan onome dovršetku o kome govore Aristotel/Toma/Hegel…

      Sviđa mi se

  2. Povratni ping: Što bi to bilo “čista” filozofija? | Mudroljublje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s