Platonov nauk ο ‘dva svijeta’? (ulomci Platona, E. Beniteza i D. Barbarića)

– Uzmi dakle na um, kao što kazujemo, rekoh ja, da jest to dvoje, i da ovo kraljuje mislivim rodom i oblašću, a ono opet vidljivim, da ti se ne bi, reknem li nebom, činilo da mudrijašim oko imena. Nego, imaš dakle ta dva vida: vidljivi, mislivi?

– Imam.

ulomak iz Platon, Politeia VI (509d), u Damir Barbarić, Ideja Dobra, Zagreb: Demetra 1995., str. 97., preveo: Damir Barbarić


Prema mnogim suvremenim stručnjacima Platon je držao gledište o stvarnosti „dvaju svjetova“. Nisam uspio locirati prvu upotrebu te fraze u moderno doba. R. D. Hicks govori o Platonovoj „hipotezi dvaju svjetova“ … ali pri tom ne sugerira da tu koristi neku novu terminologiju. I doista, fraze poput „dva svijeta“, „svijet formi“, „svijet ideja“, „osjetilni svijet“, „svijet opažanja“ (i slično) koriste se tijekom 20. stoljeća kod većine utjecajnih stručnjaka za Platona… Ta zamisao svakako vuče podrijetlo iz ranijih stoljeća, ako već ne od samoga Platona. Radi se o kontroverznom pitanju, i mišljenja su dijametralno suprotna. Robin Waterfield, primjerice, kaže: „Platon prihvaća da u nekom smislu postoje dva svijeta“, dok Gail Fine drži da „Platon nikad nije prihvatio“ teoriju dvaju svjetova. … Dijelovi koji podržavaju tvrdnju da je Platon držao gledište dvaju svjetova mogu se svrstati u četiri kategorije:

1. Dijelovi koji se pozivaju na kulturne ili kultne mitove dvaju svjetova, gore i dolje, živih i mrtvih, bogova i smrtnika. Vidi na primjer: Obrana Sokratova 41; Meneksen 148b; Gorgija 493a, 523b, 525c; Fedon 63c, 80d, 93b, 108a, 112a,d, 115a; Simpozij 179d; Kratil 398b, 403a, d, 408e; Fedar 249a; Politeia II.383c, VII.521c, X.614c, 616a; Teetet 177a; Timej 40c; Zakoni VII.828c, IX:870e, X.904d,, XII.958d, 959b.

2. Dijelovi koji koriste topografski jezik koji razlikuje između viju vrlo različitih vrsta „mjesta“, jednoga gore i jednoga dolje. Neka od najizrazitijih mjesta u dijalozima su: Simpozij 211c, „stepenice“ koje vode posvećenika ka mjestu ljepote; Sofist 236b vidikovac „iz lijepoga“ da bi se vidjeli istinski omjeri stvari; Teetet 175c-d „visina“ na koju filosof uzdiže sitnog čovjeka da bi mogao pitati o pravednosti „samoj“, i s koje „gledaju dolje“ na svijet ispod; i Fedar 247c, „nadnebesko mjesto“ na koje se duša uzdiže na kraju svoga puta prema gore. Središnje knjige Politeje su prepune te vrste topografskog govora na metafizički značajnim mjestima. …

3. Dijelovi koji koriste „horističke“ fraze koje sugeriraju jednu ontološku dihotomiju.

4. Dijelovi koji predstavljaju cijele izvorne poredbe, analogije, alegorije ili mitove koji impliciraju dva svijeta, jednoga gore i jednoga dolje. To uključuje mit na kraju Fedona, mit o kočijašu u Fedru, mit o Timeju, i, u manjoj mjeri, poredbu o crti, analogiju Sunca, i alegoriju pećine u Politeji.

ulomak iz Eugenio Benitez, Philosophy, Myth and Plato’s TwoWorlds View (2007), preveo: ja


Kroz cjelokupno važeće djelo Platonovo, od Fedona pa sve do Timeja, provlači se kao nezaobilazna konstanta jedno oštro i naoko nepremostivo razdvajanje onog bivajućeg, dakle nastajućeg i nestajućeg, s jedne, te onog jestvujućeg, samog bića, s druge strane. Štoviše Platon sam naziva svako od toga zasebnim „mjestom” i „oblašću” (τόπος), što se ipak ni na koji način ne smije naprosto nazvati „svijetom”, kako se inače olako čini, prevodeći zapravo Kantovo „mundus“, a ne Platona. Nauk ο dvije odvojene i međusobno nespojive oblasti, osjetilnoj i mislivoj, senzibilnoj i noumenalnoj, pripada zajedno s naukom ο idejama kroz cjelokupnu povijest filozofije u samu navodnu jezgru uobičajeno shvaćanog platonizma.

No odlučujuće je uvidjeti da ta toliko isticana i naglašavana „odvojenost” nije nikada u Platona izlagana kao ono posljednje, konačno i nepremostivo. Štoviše, od samog je početka, već u Fedonu, oblast onog osjetilnog putem „oponašanja” i „sudjelovanja” stavljena u svojevrstan odnos spram ideja, kao što su i one same, putem „prisustvovanja”, shvaćene u svojoj upućenosti k onome osjetilnom. Ovaj teško dokučivi ali ujedno očito tako presudni međuprostor dviju oblasti, ovo „između” (τό μεταξύ), u čemu se zbiva kako učešće i oponašanje tako prisustvovanje i zajedništvovanje, postupno je sve više dospijevalo u samo središte svih Platonovih filozofijskih napora, razvijajući i preoblikujući iz dijaloga u dijalog cjelinu njegova temeljnog nazora.

Naglašeno je to sam stavio pažljivome čitatelju do znanja u kasnom dijalogu Timej, gdje – nakon što je, gotovo ponavljajući doslovno iste riječi, iznova predstavio svoj klasični nauk ο dvije oblasti, onaj iz Fedona i Politeie prije svih ostalih spisa, – s neprevidivom emfazom uvodi sad treći, posredujući „rod”, onu takozvanu „Platonovu materiju”.

Jednako je tako, međutim, već i u samom razmjerno ranom Symposionu sva težina razmatranja pala na eros kao ono posredujuće, spajajuće i povezujuće dviju inače razdvojenih oblasti, a u Politeii istu ulogu, još produbljenije, ima zacijelo sama ideja dobra. Konačno, upravo ono što je ideja dobra tamo, naime ono svesjedinjujuće i svespajajuće naprosto, to je opet u Timeju – u najmanju ruku glede uloge, moći i „funkcije” – sam božanski obrtnik, iz preobilja svoje dobrote povezujući oblast onog osjetilnog s vječnim uzorom ideja, tako što nju i sve u njoj čini najviše što je to mogućno njima nalik. Nisu dakle „dvije oblasti” ono posljednje i najdublje u Platona, već njihova veza, spoj i uzajamni odnos.

ulomak iz Damir Barbarić, Grčka filozofija, str. 98.-99.

Jedna misao o “Platonov nauk ο ‘dva svijeta’? (ulomci Platona, E. Beniteza i D. Barbarića)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s