Cipra i philosophia perennis? (ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, i Damir Barbarić, Marijan Cipra)

Razmišljajući o povijesti filozofije, nameće se jedno osnovno pitanje: ima li u mnoštvu metafizičkih sistema nešto zajedničko svima njima, što bi činilo sadržaj i supstanciju jedne vječne filozofije – philosophia perennis? Pod tim imenom je u 16. stoljeću A. Steuchus naveo kršćansku filozofiju, posebno onu svetoga Tome, kao vječnu filozofiju. Po tom nazoru filozofija je u sustavu svetog Tome dosegla svoj vrhunac i ujedno kraj, i može se samo u detaljima eventualno mijenjati i poboljšavati, u cijelosti pak ostaje jedna i nepromjenjiva. Tu ideju vječne filozofije preuzet će i Leibniz, samo s tom razlikom da on u svakom filozofemu vidi stanovitu istinu, dok se istini samoj tek beskonačno približavamo. U naše vrijeme ideju philosophie perennis razmotrit će Karl Jaspers… On u svakoj filozofiji vidi trag istine, zapravo njenu šifru, i svaka od tih šifri govori nam nešto o biti bivstvovanja. Videći u povijesti filozofije samo razne oblike metafizike kao ontoteologije, Heidegger također vidi određeno jedinstvo zapadne filozofije, iako samo na negativan način kao povijest zaborava bitka. No mi se moramo, podučeni Heideggerovom misaonim iskustvom, zapitati nije li on na krivom putu, zapravo u slijepoj ulici, odbijajući i odbacujući tradiciju europskog filozofiranja. Tako je već Max Müller Bitku i vremenu suprotstavio svoju tezu o bitku i duhu, gdje je bitak u skladu sa srednjovjekovnom i novovjekovnom tradicijom shvaćen kao duh, a time i filozofija utemeljena u filozofiji duha kakav je došao do izraza i kod Tome Akvinskog, ali i kod mislilaca njemačkog idealizma, koji su u duhu vidjeli princip svekolikog bivstvovanja.

Heideggerovo odbijanje kategorije duha ide ruku pod ruku s njegovim otklonom od kršćanske europske tradicije. Za Heideggera bi kršćanska filozofija bila “drveno željezo” ili “kvadratura kruga” – u svakom slučaju ona je za Heideggera nemoguća. … Tako je i filozofija klasičnog njemačkog idealizma imala svoju kršćansku pozadinu, kako to izrijekom ističe Hegel. Njemački idealisti bili su svjesni kršćanskog podrijetla pojma duha i apsoluta i htjeli su zapravo dati ontoteologiju, koja bi u sferu filozofskog znanja ugradila sve bitne odrednice kršćanske religije. Tako Hegel u svojoj filozofiji religije kršćanstvo vidi kao apsolutnu religiju, kao savršenu objavu duha kakav je po sebi i za sebe, dok ideju Boga stavlja na vrh svojega spekulativnog sistema, obrazlažući kako Bog treba biti početak i završetak filozofskog promišljanja.

A Schelling nastoji upravo utemeljiti jednu filozofiju mitologije i objave u kasnoj fazi svog filozofiranja. Schelling smatra da je sva racionalna znanost, kako se do maksimuma manifestirala kod Hegela, zapravo samo negativna filozofija, koja se bavi pojmom kao mogućim bićem, a ne iz biljom koja se odnosi na egzistenciju samih stvari. Negativna filozofija zato treba biti uklopljena u jedan sustav pozitivne filozofije koja bi svoj materijal imala u činjenicama mitologije i objave… i tim bi putem išla k njihovom izvoru. Bogu koji je bezdani temelj svekolikog bića. Schellingova kasna filozofija napušta racionalno tlo, na kojem je riječ uvijek samo o biti, o esenciji, a ne i o egzistenciji, te pokušava utemeljiti jednu filozofiju koja bi polazila od Božje egzistencije i iz nje proizašle egzistencije svijeta.

Po svojim pitanjima filozofija je odista philosophia perennis. Ono što je trajno u filozofiji njena su pitanja, koja sad ovdje sad ondje donose i određene odgovore. Ali bit ostaje u pitanjima, prije svega u pitanju o bitku, koji je nužno jedan i vječan jer uvijek transcendira svaku konačnost i svako određenje.

ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, Zagreb 2003., str. 139.


Cipra je danas i prema vlastitu samorazumijevanju svakako jedan od u nas najradikalnijih zastupnika onog smjera filozofiranja koji se naziva “philosophia perennis“. Naziv je skovao A. Steuco 1540. … a označava filozofiju kao skup temeljnih istina koje su prisutne u svih naroda u svim vremenima i čine jednu jedinu znanost, bolje rečeno mudrost, koja svoje ishodište i počelo ima u Bogu. U osloncu na čuveni Leibnizov izrijek … o uvijek jednakoj istini, koju su iznijeli i povijesno dalje predali već najstariji mislioci, te je od tada općenito proširena, ali često prikrivena ili okljaštrena kao i primjerice stav A Trendelenburga da se filozofija ne razvija tako da u svakoj glavi iznova započinje i završava, nego povijesno ponovno preuzima iste probleme i vodi ih dalje, pojam “philosophia perennis” osobito je snažno rehabilitiran u katolički inspiriranim nastojanjima oko novotomističke obnove teologijskog racionalizma. Prema tom tumačenju, istina je jedna, bezvremeno vječna i transcendentna, u konačnici istovjetna s Bogom, položna doduše povijesnom razvitku u smislu upotpunjenja i usavršenja, ali sama ni na koji način povijesno promjenjiva. U punom skladu s tim nazorom Cipra će u predgovoru za drugo izdanje svojega … glavnog djela Metamorfoze metafizike reći:

Ali već tijekom rada na grčkoj filozofiji, u dijalogu s velikim misliocima prošlosti, postalo je transparentno da je istina jedna i vječna te da se samo pojavljuje u mnoštvu vidova svoga objavljenja u povijesti.

Dakako da je takvim stavom već donijeta i odluka o tomu u kojoj i kolikoj mjeri se živom zbivanju povijesti može pridati bitna, presudna uloga u iznošenju na vidjelo epohalno novih i različitih likova svijeta i istine. Možda je ono filsofijski najpoticajnije u Ciprinu djelu duboka, naoko nepomirljiva napetost između naglašene povijesnosti njegova mišljenja i nepovijesnih, bolje rečeno nadpovijesnih pretpostavki na koje se ono hoće bezuvjetno osloniti. Ciprino povijesno-filozofijsko znanje, svagda usmjereno samo na ono bitno, upravo je zadivljujuće, ne manje od njegova umijeća da elegantnim, suverenim načinom čitatelju približi i najsloženije probleme povijesti filozofije. To je osobito došlo do izražaja u njegovim interpretacijama grčke filozofije, koje su knjigu Metamorfoze metafizike, usprkos do danas trajućem metodičkom stručnih akademskih krugova, odmah po objavljivanju učinili poticajnom i nadasve cijenjenom lektirom tako reći svakog zahtjevnijeg mlađeg filozofa ne samo u Hrvatskoj. S druge strane, iako Cipra zna, a često i izrijekom potvrđuje da je filozofsko mišljenje prije svega pitanje i propitivanje, njemu samom ustrajna otvorenost pitanja manje je bliska. Prema svojoj mislilačkoj vokaciji on je više onaj koji zna i daje odgovore, koje nagnuće ga je, usput rečeno, često dovelo u blizinu antroposofsko-mističkih duhovnih krugova, što je uopće u rijetkim komentarima njegova djela prečesto bilo kritički naglašavano i nepravedno stavljano u pročelje namjesto njegovih vlastitih filozofskih premišljanja.

Svojim ustrajavanjem na stavu philosophiae perennis Cipra je ostao gotovo prinuđen uskratiti si svaki zbiljski dijalog s onim što se naziva suvremenom filozofijom. … Nema sumnje da Cipra suvremeno stanje, ne samo filozofije nego i svijeta u cjelini, shvaća stanje posvemašnjeg nihilizma, iako sam tu riječ rijetko rabi. Dovoljno je samo pogledati kako na kraju svojega djela Misli o etici traga za

lijekom i spasom iz ovoga zapravo paklenoga i bolesnoga stanja civilizacije.

Ono je naime, prema njegovu uvidu, nepovratno izručeno materijalizmu i egoizmu, čija snažna sprega čini vladajuću osnovu današnjeg razdoblja svijeta:

Egoizam se upravo zato tako dobro slaže s materijalizmom jer je on u svojem mehanicističkom obliku upravo najpogodniji kao sredstvo za ispunjavanje egoističkih interesa moći. Tu ego uništava i troši sve raspoložive materijalne izvore energije u okolnom svijetu i time sve više iscrpljuje svoj planet Zemlju i njezin okoliš.

Traženi lijek i spas Cipra nalazi jedino i isključivo u spiritualnosti koja ima stupiti nasuprot materijalizma i na njegovo mjesto, te u ljubavi koja treba odmijeniti današnji hipertrofirani egoizam, u sebi svagda prožet dubokim strahom, zluradom mržnjom i neutoljivom požudom.

ulomak iz Damir Barbarić, Marijan Cipra, pogovor za Marijan Cipra, Temelji ontologije, Zagreb 2003., str. 143.-146.


(Ciprin ulomak na prvom izdanju bloga: philosophia perennis?, Barbarićev ulomak naknadno dodan)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s