Cipra i philosophia perennis? (ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, i Damir Barbarić, Marijan Cipra)

Razmišljajući o povijesti filosofije, nameće se jedno osnovno pitanje: ima li u mnoštvu metafizičkih sistema nešto zajedničko svima njima, što bi činilo sadržaj i supstanciju jedne vječne filosofije – philosophia perennis? Pod tim imenom je u 16. stoljeću A. Steuchus naveo kršćansku filosofiju, posebno onu svetoga Tome, kao vječnu filosofiju. Po tom nazoru filosofija je u sustavu svetog Tome dosegla svoj vrhunac i ujedno kraj, i može se samo u detaljima eventualno mijenjati i poboljšavati, u cijelosti pak ostaje jedna i nepromjenjiva. Tu ideju vječne filosofije preuzet će i Leibniz, samo s tom razlikom da on u svakom filosofemu vidi stanovitu istinu, dok se istini samoj tek beskonačno približavamo. U naše vrijeme ideju philosophie perennis razmotrit će Karl Jaspers… On u svakoj filosofiji vidi trag istine, zapravo njenu šifru, i svaka od tih šifri govori nam nešto o biti bivstvovanja. Videći u povijesti filosofije samo razne oblike metafizike kao ontoteologije, Heidegger također vidi određeno jedinstvo zapadne filosofije, iako samo na negativan način kao povijest zaborava bitka. No mi se moramo, podučeni Heideggerovom misaonim iskustvom, zapitati nije li on na krivom putu, zapravo u slijepoj ulici, odbijajući i odbacujući tradiciju europskog filosofiranja. Tako je već Max Müller Bitku i vremenu suprotstavio svoju tezu o bitku i duhu, gdje je bitak u skladu sa srednjovjekovnom i novovjekovnom tradicijom shvaćen kao duh, a time i filosofija utemeljena u filosofiji duha kakav je došao do izraza i kod Tome Akvinskog, ali i kod mislilaca njemačkog idealizma, koji su u duhu vidjeli princip svekolikog bivstvovanja.

Heideggerovo odbijanje kategorije duha ide ruku pod ruku s njegovim otklonom od kršćanske europske tradicije. Za Heideggera bi kršćanska filosofija bila “drveno željezo” ili “kvadratura kruga” – u svakom slučaju ona je za Heideggera nemoguća. … Tako je i filosofija klasičnog njemačkog idealizma imala svoju kršćansku pozadinu, kako to izrijekom ističe Hegel. Njemački idealisti bili su svjesni kršćanskog podrijetla pojma duha i apsoluta i htjeli su zapravo dati ontoteologiju, koja bi u sferu filosofskog znanja ugradila sve bitne odrednice kršćanske religije. Tako Hegel u svojoj filosofiji religije kršćanstvo vidi kao apsolutnu religiju, kao savršenu objavu duha kakav je po sebi i za sebe, dok ideju Boga stavlja na vrh svojega spekulativnog sistema, obrazlažući kako Bog treba biti početak i završetak filosofskog promišljanja.

A Schelling nastoji upravo utemeljiti jednu filosofiju mitologije i objave u kasnoj fazi svog filosofiranja. Schelling smatra da je sva racionalna znanost, kako se do maksimuma manifestirala kod Hegela, zapravo samo negativna filosofija, koja se bavi pojmom kao mogućim bićem, a ne iz biljom koja se odnosi na egzistenciju samih stvari. Negativna filosofija zato treba biti uklopljena u jedan sustav pozitivne filosofije koja bi svoj materijal imala u činjenicama mitologije i objave… i tim bi putem išla k njihovom izvoru. Bogu koji je bezdani temelj svekolikog bića. Schellingova kasna filosofija napušta racionalno tlo, na kojem je riječ uvijek samo o biti, o esenciji, a ne i o egzistenciji, te pokušava utemeljiti jednu filosofiju koja bi polazila od Božje egzistencije i iz nje proizašle egzistencije svijeta.

Po svojim pitanjima filosofija je odista philosophia perennis. Ono što je trajno u filosofiji njena su pitanja, koja sad ovdje sad ondje donose i određene odgovore. Ali bit ostaje u pitanjima, prije svega u pitanju o bitku, koji je nužno jedan i vječan jer uvijek transcendira svaku konačnost i svako određenje.

ulomak iz Marijan Cipra, Temelji ontologije, 2003., str. 139.


Cipra je danas i prema vlastitu samorazumijevanju svakako jedan od u nas najradikalnijih zastupnika onog smjera filosofiranja koji se naziva “philosophia perennis”. Naziv je skovao A. Steuco 1540. … a označava filosofiju kao skup temeljnih istina koje su prisutne u svih naroda u svim vremenima i čine jednu jedinu znanost, bolje rečeno mudrost, koja svoje ishodište i počelo ima u Bogu. U osloncu na čuveni Leibnizov izrijek … o uvijek jednakoj istini, koju su iznijeli i povijesno dalje predali već najstariji mislioci, te je od tada općenito proširena, ali često prikrivena ili okljaštrena kao i primjerice stav A Trendelenburga da se filosofija ne razvija tako da u svakoj glavi iznova započinje i završava, nego povijesno ponovno preuzima iste probleme i vodi ih dalje, pojam “philosophia perennis” osobito je snažno rehabilitiran u katolički inspiriranim nastojanjima oko novotomističke obnove teologijskog racionalizma. Prema tom tumačenju, istina je jedna, bezvremeno vječna i transcendentna, u konačnici istovjetna s Bogom, položna doduše povijesnom razvitku u smislu upotpunjenja i usavršenja, ali sama ni na koji način povijesno promjenjiva. U punom skladu s tim nazorom Cipra će u predgovoru za drugo izdanje svojega … glavnog djela Metamorfoze metafizike reći:

Ali već tijekom rada na grčkoj filosofiji, u dijalogu s velikim misliocima prošlosti, postalo je transparentno da je istina jedna i vječna te da se samo pojavljuje u mnoštvu vidova svoga objavljenja u povijesti.

Dakako da je takvim stavom već donijeta i odluka o tomu u kojoj i kolikoj mjeri se živom zbivanju povijesti može pridati bitna, presudna uloga u iznošenju na vidjelo epohalno novih i različitih likova svijeta i istine. Možda je ono filsofijski najpoticajnije u Ciprinu djelu duboka, naoko nepomirljiva napetost između naglašene povijesnosti njegova mišljenja i nepovijesnih, bolje rečeno nadpovijesnih pretpostavki na koje se ono hoće bezuvjetno osloniti. Ciprino povijesno-filosofijsko znanje, svagda usmjereno samo na ono bitno, upravo je zadivljujuće, ne manje od njegova umijeća da elegantnim, suverenim načinom čitatelju približi i najsloženije probleme povijesti filosofije. to je osobito došlo do izražaja u njegovim interpretacijama grčke filosofije, koje su knjigu Metamorfoze metafizike, usprkos do danas trajućem metodičkom stručnih akademskih krugova, odmah po objavljivanju učinili poticajnom i nadasve cijenjenom lektirom tako reći svakog zahtjevnijeg mlađeg filosofa ne samo u Hrvatskoj. S druge strane, iako Cipra zna, a često i izrijekom potvrđuje da je filosofsko mišljenje prije svega pitanje i propitivanje, njemu samom ustrajna otvorenost pitanja manje je bliska. Prema svojoj mislilačkoj vokaciji on je više onaj koji zna i daje odgovore, koje nagnuće ga je, usput rečeno, često dovelo u blizinu antroposofsko-mističkih duhovnih krugova, što je uopće u rijetkim komentarima njegova djela prečesto bilo kritički naglašavano i nepravedno stavljano u pročelje namjesto njegovih vlastitih filosofskih premišljanja.

Svojim ustrajavanjem na stavu philosophiae perennis Cipra je ostao gotovo prinuđen uskratiti si svaki zbiljski dijalog s onim što se naziva suvremenom filosofijom. … Nema sumnje da Cipra suvremeno stanje, ne samo filosofije nego i svijeta u cjelini, shvaća stanje posvemašnjeg nihilizma, iako sam tu riječ rijetko rabi. Dovoljno je samo pogledati kako na kraju svojega djela Misli o etici traga za

lijekom i spasom iz ovoga zapravo paklenoga i bolesnoga stanja civilizacije.

Ono je naime, prema njegovu uvidu, nepovratno izručeno materijalizmu i egoizmu, čija snažna sprega čini vladajuću osnovu današnjeg razdoblja svijeta:

Egoizam se upravo zato tako dobro slaže s materijalizmom jer je on u svojem mehanicističkom obliku upravo najpogodniji kao sredstvo za ispunjavanje egoističkih interesa moći. Tu ego uništava i troši sve raspoložive materijalne izvore energije u okolnom svijetu i time sve više iscrpljuje svoj planet Zemlju i njezin okoliš.

Traženi lijek i spas Cipra nalazi jedino i isključivo u spiritualnosti koja ima stupiti nasuprot materijalizma i na njegovo mjesto, te u ljubavi koja treba odmijeniti današnji hipertrofirani egoizam, u sebi svagda prožet dubokim strahom, zluradom mržnjom i neutoljivom požudom.

ulomak iz Damir Barbarić, Marijan Cipra, pogovor za Marijan Cipra, Temelji ontologije, 2003., str. 143.-146.

(Ciprin ulomak dijelom najprije objavljen na prvom izdanju bloga: philosophia perennis?, Barbarićev ulomak naknadno dodan ovdje)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s