živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

Onih tek nekoliko moralnih stavaka za koje se pretpostavlja da sažimaju sve posebne propise i zapovijedi poput

Voli bližnjega kao samoga sebe,

Ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi,

te konačno Kantova slavna formula:

Djeluj na takav način da maksima tvoga djelovanja može postati opći zakon za sva umna bića

– sve one kao svoj kriterij uzimaju sebstvo, a time i ophođenje čovjeka sa samim sobom. … To nas je iznenadilo – budući da je moral, na kraju krajeva, navodno nešto što upravlja čovjekovim ponašanjem spram drugih…

Hannah Arendt (1906.-1975.)

Savjest u svim jezicima izvorno ne znači sposobnost razlikovanja ispravnog i pogrešnog, nego ono što sada nazivamo sviješću, sposobnost kojom znamo za sebe. U latinskom i grčkom riječ za svijest preuzeta je za obilježavanje savjesti, na francuskome conscience još uvijek se rabi za jedno i drugo, za kognitivno i moralno značenje; u engleskom jeziku riječ conscience tek je nedavno dobila specijalno moralno značenje. …

Savjest … je prijetnja onim sebe-kažnjavanja koje obično zovemo kajanjem. U Kantovom slučaju savjest prijeti sebe-prezirom, a u Sokratovom prijeti da bude u proturječju sa samom sobom. No, oni koji se boje sebe-preziranja ili proturječnosti su oni koji žive sa samima sobom, njima su moralne postavke same po sebi razumljive, ne treba im obveza.

To možemo ilustrirati nedavnim primjerom. Ako pogledate ono malo, vrlo malo ljudi koji su u moralnom kolapsu nacističke Njemačke ostali posve neokaljani i bez krivnje, otkrit ćete da nisu prolazili kroz neki veliki moralni konflikt ili krizu savjesti. Nisu uspoređivali razne aspekte – stajalište manjeg zla ili lojalnosti spram vlastite zemlje ili zakletve ili nečeg sličnog. Toga nije bilo. Moglo je biti rasprave o razlozima za i protiv djelovanja i uvijek je bilo razloga za sumnju u uspjeh; moglo ih je biti strah, za što je doista bilo mnogo razloga. No nikada nisu posumnjali u to da zločini ostaju zločini i onda kada ih vlast legitimira i da je bolje bez obzira na okolnosti ne sudjelovati u tim zločinima. Ukratko nisu osjećali neku obvezu, nego su djelovali u skladu s nečim što se njima samima činilo samo po sebi razumljivo, iako za ljude oko njih to više nije bilo tako. … Kada dođe do toga da se doista moraju pokazati, jedini pouzdani ljudi su oni koji kažu ”ne mogu”.

Loša strana ove savršene primjerenosti navodne samo-po-sebi-razumljivosti jest da … ne govori ništa više nego da ću radije patiti nego učiniti zlo. Govoreći politički – to jest sa stanovišta zajednice, ili svijeta u kojem živimo – to je neodgovorno; kriterij je sebstvo, a ne svijet, ne popravljanje ili promjena svijeta. Ti ljudi nisu ni sveci ni heroji, a ako postanu mučenici, što se naravno može dogoditi, to se događa mimo njihove volje. Štoviše, u svijetu u kojemu vlada moć oni su nemoćni. Možemo ih nazvati moralnim osobama, ali kasnije ćemo vidjeti da je to gotovo redundantno: kvaliteta da se bude o-sobom, za razliku od toga da se bude samo ljudsko biće … upravo je ”moralna” kvaliteta…

U Gorgiji Sokrat iznosi … paradoksalnu tvrdnju: Bolje je podnijeti zlo nego činiti zlo. … Obratimo pažnju s jedne strane na Sokratovu nesposobnost da u to uvjeri ostale, a s druge strane na njegovo čvrsto uvjerenje da je u pravu, mada je čitav svijet suprotnog mišljenja. … Suočen s paradoksalnom prirodom svoga iskaza i svojom nesposobnošću da bude uvjerljiv, Sokrat odgovara na sljedeći način: najprije kaže da Kaliklo neće

biti u skladu sa samim sobom i čitav će život sebi proturječiti.

A onda dodaje da je, što se njega samoga tiče,

bolje da njegova lira ili zbor što bi ga vodio budu neusklađeni i krivog zvuka pa da se većina ljudi ne složi s njim, nego da ja koji sam jedan budem sam sa sobom neusklađen i proturječan (482b-c).

Ključna predočba u toj rečenici jest ”ja koji sam jedan”, a to je u mnogim prijevodima često ispušteno. Značenje je jasno: iako sam jedan, nisam naprosto jedno, već imam sebstvo prema kojemu se odnosim kao prema svome sebstvu. To sebstvo nije naprosto iluzija; nameće mi se u razgovoru – govorim sa samom sobom, nisam samo svjesna same sebe – i u tom smislu, iako sam jedno, to jedno je dvostruko pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samom sobom. Kada se ne slažem s drugim ljudima mogu otići; no samu sebe ne mogu ostaviti te je stoga bolje da se sporazumijem sa samom sobom prije nego sa drugima. To je rečenica koja izriče pravi razlog zašto je bolje podnositi zlo nego činiti zlo: ukoliko činim zlo osuđena sam na to da živim u nepodnošljivoj bliskosti sa zlikovkom; nikada je se neću riješiti. Stoga nema zločina koji je skriven od bogova i od ljudi…: budući da sam svoj vlastiti partner, kada mislim, svjedočim i o svojemu djelovanju. Znam počinitelja i živim s njim. Nije nijem. To je jedini razlog što ga Sokrat ikad daje, a pitanje ostaje i to zašto taj razlog sugovornicima nije uvjerljiv i to zašto on dostaje onima što ih Platon u Državi nazivlje ljudima obdarenima plemenitom naravi. … Dakako, teško je, gotovo nemoguće razgovorom uvjeriti, no vi sami dolazite do toga kako biste mogli živjeti sa samim sobom i nadaje vam se u razgovoru sa samim sobom. Ukoliko ste u raskoraku sa samim sobom, to je kao da ste prisiljeni svakodnevno živjeti i općiti sa svojim neprijateljem. Takvo što nitko ne može htjeti. Kada počinite zločin živite sa zločincem, pa iako mnogi radije počine zločin nego da budu njegova žrtva, nitko ne želi živjeti sa zločincem, lopovom ili lažovom. …

U Gorgiji ima samo jedna kratka referenca o tomu iz čega se sastoji odnos između Ja i Sebstva, između mene i mene same. Stoga ću sada govoriti o drugome dijalogu, o Teetetu, dijalogu o prirodi znanja, gdje Sokrat jasno govori o tome. Nastoji objasniti na što misli kada govori o dianoeisthai, o tome da se nešto dobro promisli, pa kaže:

Tako nazivljem razgovor što ga um vodi sam sa sobom o bilo kojem predmetu razmatranja. I objasnit ću vam to iako nisam posve siguran. Čini mi se da to nije ništa drugo do dialegesthai, kad se dobro o nečemu porazgovaramo, samo što um samome sebi postavlja pitanja i samome sebi daje odgovore, suglasuje se ili pak ne. …

U Sofistu ćete naći gotovo isti opis: … mišljenje je dijalog unutar uma bez zvukova, a stav je rezultat toga dijaloga. Čini se dosta jasnim da zlikovac nije dobar partner za nečujni dijalog.

Po onome što znamo o povijesnome Sokratu vjerojatno je da je on, koji je svoje dane provodio na tržnici …, morao vjerovati … da svi ljudi govore sami sa sobom. Ili, tehnički formulirano, da su svi ljudi dvoje u jednome, ne samo u smislu svijesti i samo-svijesti, već u vrlo specifičnom i aktivnom smislu tihog dijaloga, stalnog raspravljanja i razgovaranja sa samima sobom. Kada bi barem znali što rade, morao je misliti Sokrat, morali bi shvatiti koliko je važno da ih ništa u tomu ne ometa. Ukoliko sposobnost govorenja razlikuje čovjeka od drugih životinjskih vrsta – a Grci su to doista vjerovali, Aristotel kasnije i izrekao u svojoj poznatoj definiciji čovjeka – onda je taj nečujni dijalog sa samim sobom ono što potvrđuje specifično ljudsku kvalitetu. Drugim riječima, Sokrat je vjerovao da ljudi nisu samo racionalne životinje, već bića koja misle, i da bi se radije odrekli svih svojih drugih ambicija i podnijeli bol i patnju nego da tu sposobnost izgube. …

Mišljenje kao aktivnost može biti potaknuto bilo kojim povodom; prisutno je kada, nakon promatranja nekog događaja na cesti ili bilo koje druge zgode, počnem razmišljati o tome što se dogodilo, izlažući to sebi kao neku vrstu priče, pripremajući tako kako ću je izgovoriti za druge i rako dalje. To je naravno još izraženije kada je predmet mog nečujnog razmišljanja nešto što sam sama uradila. Zločinačko ponašanje kvari tu sposobnost; za zločinca je najsigurnije, ukoliko želi izbjeći otkrivanje i kaznu, da zaboravi na to što je učinio i da više ne misli na to. U skladu s tim mogli bismo reći da se kajanje sastoji u tomu da ne zaboravimo što smo učinili, u tomu da se ”vraćamo” (što je značenje hebrejskog glagola shuv). Veza između mišljenja i sjećanja naročito je važna u našem kontekstu. Nitko se ne može sjećati stvari što ih nije promislio u razgovoru sa samim sobom. …

Nema sumnje da mogu odbiti da mislim i da se sjećam pa da ipak budem normalno ljudsko biće. No opasnost, ne samo za mene, čiji govor odustajanjem od najvišeg očitovanja ljudske sposobnosti govorenja postaje besmislenim, nego i za druge koji su tako prinuđeni da žive s možda vrlo inteligentnim ali posve ne-mislećim bićem, vrlo je velika. Ukoliko odbijam sjećanja, zapravo sam spremna učiniti bilo što – kao što bi hrabrost bila bezgranična kada bismo, na primjer, odmah zaboravili iskustvo bola. …

Već sam spomenula da se kvaliteta biti-osoba razlikuje od običnog biti-čovjek … i rekla sam da je gotovo redundandtno govoriti o moralnoj osobnosti. Slijedeći Sokratovo opravdanje moralne pretpostavke možemo sada reći da ja u tom procesu mišljenja, u kojemu aktualiziram ljudsku differentia specifica, naime govorenje, samu sebe eksplicitno konstituiram kao osobu i osobom ostajem sve dok sam u stanju iznova se konstituirati. … Možda se u vezi s tim može nešto bolje razumjeti neobično insistiranje svakoga moralnog i religioznog mišljenja na tomu da držimo do sebe. Nije stvar u tome da mogu voljeti sebe kao što volim druge, nego o tome da možda više ovisim o svom nečujnom partneru nego o bilo kome drugome. Strah pred gubitkom samoga sebe je opravdan, jer je to strah od nemogućnosti daljeg razgovora. Ne samo tuga i žalost nego i sreća i radost i sve druge emocije bile bi posve nepodnošljive da moraju ostati nijeme i neartikulirane.

Ali, ima još nešto. Sokratovsko-platonovski opis procesa mišljenja čini mi se toliko značajan zato što implicira, iako tek uzgred, činjenicu da ljudi postoje u pluralu, a ne u singularu; da svijet nastanjuju ljudi a ne čovjek. Čak i kada smo sami i artikuliramo, doživljavamo to biti-sami, vidimo da smo u društvu, naime u društvu s nama samima. Usamljenost, koja nas kao što znamo može napasti i usred gomile, upravo je ta napuštenost od nas samih, privremena nesposobnost da budemo dvoje u jednome i to u situaciji kad nemam drugoga društva. Promatrano s toga stajališta doista je tako da će moje ponašanje spram drugih ovisiti o mojem ponašanju spram sebe same.

ulomak iz Hannah Arendt, O zlu, Zagreb 2006., str. 38.- 42., 46., 48., 54.-61., prevela: Nadežda Čačinović, izvornik: Hannah Arendt, Some Questions of Moral Philosophy, predavanja iz 1965. objavljena postumno 2003.

---

 Ulomak je objavljen na blogu uz ljubazno dopuštenje nakladnika. Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: Naklada Breza