antifašizam komunizma? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

Prihvatimo li tezu po kojoj je ”fašizam” u svojoj početnoj fazi značio pokušaj da se elan ratnih socijalizama prenese na životne forme poslijeratnih društava, nije moguće zanijekati: Lenjinove direktive iz kasne jeseni 1917. potaknule su prve autentično fašističke inicijative 20. stoljeća. Prema njemu su se Mussolini i njegovi klonovi mogli ponašati samo kao epigoni. Tezu da je Lenjin inaugurirao fašizam izgovorili su u pedesetim godinama sovjetski znanstvenici, na primjer dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Lav Davidovič Landau. I Romain Rolland (koji je nakon znakovitog susreta sa Staljinom 1935. postao stjegonošom zapadnog prosovjetizma) krajem je tridesetih godina zabilježio da je komunizam proizveo fašizam utoliko što je fašizam tek ”obrnuti boljševizam”. Landauova je teza u usporedbi točnija i radikalnija budući da lenjinizam ne identificira samo ”dijalektički” kao provokacijsko žarište fašizma nego i kao njegov prototip.

Na lijevo-fašističkom originalu lenjinske vrste značajke novoga političkog stila, koji nikada nije tajio svoje porijeklo iz realizma svjetskoga rata, izrazile su se do kraja. Među njima valja nabrojati: latentna ili manifestna koncepcija monologičnosti odnosa između vođe i vođenih; trajna mobilizacijska agitacija ”društva”; prenošenje vojnog habitusa na ekonomsku proizvodnju; rigorozni centralizam štabova vodstva; kult militantnosti kao forme života; asketski kolektivizam; mržnja spram liberalnih oblika ophođenja; prinudni entuzijazam za revolucionarnu stvar; monopoliziranje javnoga prostora partijskom propagandom; obuhvatno odbijanje građanske kulture i uljuđenosti; podređivanje znanosti zakonima partijnosti; prezir spram pacifističkih ideala; nepovjerenja spram individualizma, kosmopolitizma i pluralizma; stalno špijuniranje vlastitih sljedbenika; eksterministički model postupanja s političkim protivnikom te konačno od jakobinskig terora preuzeta sklonost kratkim procesima u kojima optužba već uključuje osudu.

Na vrhu tog popisa značajki tipičnih za fašizam izričito je opozivanje pete zapovijedi pa makar i samo za vrijeme nekog ”prijelaznog razdoblja” do iskorijenjivanja klasnog neprijatelja (na početku još nazivanog ”narodnim neprijateljem”). Pritom se, valja naglasiti, ne radi o onim iznimkama od starozavjetne zabrane ubijanja koja se oduvijek priznavala židovskim borcima i kršćanskim vojnicima. Korisnici iznimnih zakona ovaj puta su pripadali napola civilnoj eliti koja kao osvetnička avangarda čovječanstva nije morala slušati obični moral. Samo za pripadnike toga reda žrtvovanja važila je oznaka ”profesionalni revolucionar”, čijim je izumom Lenjin učinio presudni korak u praksu hipermoralno motiviranog amoralizma. Kada je Camus u svome pametnom sažetku Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću zabilježio: ”Svaki moral postaje privremenim”, to upućuje na sve veće otuđenje revolucionarnog aktivizma od njegovih idealističkih početaka. Pragmatični razlozi za privremenost morala u vrijeme permanentne borbe pokazali su se u modusu operandi Ruske revolucije kada je ubijanje zbog Dobra poprimilo kronične, profesionalne i institucionalne osobine. Već nakon kratkog vremena praksa ubijanja je habitualizirana, sistematizirana i birokratizirana, a da nikada nije izgubila svoj nepredvidljivi karakter. Kako nitko nije bio u stanju reći hoće li moralno iznimno stanje ikada završiti, nije čudno da su se uskoro pojavili glasovi koji su tražili moral podobniji za stalni rat. …

Čim su se prepoznali, proglasili su borbu s onim drugim za prvi razlog svojega opstanka. Antiboljševizam fašističkog pokreta i antifašizam kominterne poklapaju se kvazi a priori. To da su nominalno iskazani fašizmi svoje poslovne ciljeve od samoga početka oglašavali kao antiboljševičke proizlazilo je iz vremenske i stvarne prednosti komunističkih fenomena. Radikali s desnoga krila imali su pred očima primjer lijeve konkurencije kada su počeli kopirati formulu njenog uspjeha. Komunizam je pričekao neko vrijeme dok nije prepoznao svoju priliku u mobiliziranju svih snaga u borbi protiv konkurenta na desnici.

Time što se vođa boljševizma, Staljin, pred svijetom prezentirao kao jamac otpora protiv nacističke Njemačke, naložio je Hitlerovim protivnicima svake vrste ”antifašizam” kao jedinu moralnu opciju epohe – pa je tako Sovjetski Savez imunizirao od unutrašnjih i vanjskih kritičara. Ti su se morali bojati da će ih denuncirati kao profašiste čim izreknu i najmanji prigovor Staljinovoj politici. Koliko je taj strah bio opravdan dokazuje Staljinova propaganda koja je Trockog i Hitlera spominjala zajedno kao personificirane opasnosti za otadžbinu svjetskoga proleterijata.

Sve od Lenjinovih Dekreta o crvenom teroru od 5. rujna 1918. uzimanje talaca i masovna strijeljanja ”elemenata neprijateljskih revolucija” proglašeni su revolucionarnom dužnošću. Navodno je samo 1919. strijeljano pola milijuna ljudi; a već je godinu dana ranije teror poprimio masovne crte – Čeka je naročito voljela objavljivati popise strijeljanih kako bi stanovništvu objasnili smisao mjera. Prijelaz od ustanka protiv staroga društva na teror protiv vlastitoga naroda, pa onda na teror protiv vlastitih nedovoljno odlučnih sljedbenika, stvorili su klimu koja je došla blizu onog ”amorfizma” što ga je zahtijevao Bakunjin. Kolovoza 1918. Lenjin je, potaknut aktivističkom groznicom, slao telegrame po čitavoj zamlji u kojima zahtjeva masovno vješanje buntovnih seljaka – ”učinite to tako da narod vidi u udaljenosti od stotine vrsta i da se strese”. U istom je duhu narodni komesar za pravosuđe, Kriljenko, od svojih podređenih zahtjevao da likvidiraju i očito nedužne: takvo će tek postupanje stvoriti pravi utisak u ”masi”.

Kalkulacija spomenutoga komesara doista je duboka: zar nećemo jednog dana iz prekomjernih ekscesa zaključivati o pravednosti stvari zbog koje su bile potrebne takve žrtve? Poljski je pjesnik Alexander Wat logiku hladnoga bijesa opisao u svojim razgovorima sa Czeslawom Miloszom:

Znaš, riječ je o toj apstraktnoj krvi, nevidljivoj krvi, krvi na drugoj strani zida – koliko čista i uzvišena mora biti stvar za koju se prolijeva toliko krvi, toliko nedužne krvi. Već je i to izazivalo neizmjernu privlačnost…

Tamo gdje je sve pokazivalo ka neumjerenosti i masovnosti, zar nije bilo samo po sebi razumljivo da se i kod uništavanja protivnika radi u takvim omjerima? Ostap Mandeljštam već je 1922. shvatio da se Sovjetski Savez pretvara u orijentalnu despociju.

‘Možda smo doista Asirci pa se stoga odnosimo tako ravnodušno prema masovnom ubijanju robova, zatvorenika, talaca i neposlušnih?

Statistike historičara neumitno pokazuju da se pod Lenjinovom vlašću iz tjedna u tjedan likvidiralo bez procesa više ljudi nego u carskim procesima tijekom stoljeća. …

Publika još nije shvatila koliko je klasizam ispred rasizma kada je riječ o oslobađanju genocidnih energija u 20. stoljeću. Ono što tim zbivanjima daje njihovo uznemirujuće značenje jest lakoća s kojom je vođama sovjetske KP uspjelo kod mnogih sudionika zlih akcija izazvati onu opijenost zloćom čiji nositelji postaju podobni da sudjeluju kao pomagači kod brisanja obezvrijeđenih ”klasa”. O motivima Hitlerovih dobrovoljnih pomagača istraživanje je mnogo toga pokazalo; što se tiče Staljinovih pomoćnih četa, skrivaju se u katakombama povijesti. Doista se kod genocidnih ekscesa u ime klase pokazuje u kojoj mjeri socijalna povezanost, koju prizivaju sociolozi, uvijek sadrži i mržnju koja veže one koji su zanemareni i prividno ili doista privilegirane. Tamo gdje zavist oblači odjeću socijalne pravde dolazi do izražaja želja za uništavanjem koja je već na pola puta do uništavanja.

Od te mrlje boljševički se sistem nikada više ne bi oporavio da staljinizam nije spašen ratom što ga je Hitler unio u Sovjetski Savez. Antihitlerovski impuls se pobrinuo za to da je što se tiče staljinističkih grozota prevladao interes da ih se ne vidi upravo kod zapadnih sljedbenika i simpatizera koji su u snazi svoga uvjerenja ostali nedodirnuti činjenicama. Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma, i preko toga u novoj ljevici, prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratnog vremena – s dugoročnim posljedicama koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih subkultura Zapada. Nije pretjerano reći da je bijeg radikalne ljevice u ”antifašizam” najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća.

Nastavljanje te igre kod zapadne ljevice nakon 1945. dogodilo se prije svega zbog potrebe za obuhvatnom samoamnestijom. Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – Sartre je, na primjer, bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjetskim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista. Ekstremna ljevica Europe nakon Drugog svjetskog rata bila veoma velikodušna u suosjećanju sa samom sobom. Time što je uvijek iznova spominjala antifašizam smislila je višu moralnu matematiku po kojoj netko treba važiti za nedužnoga ukoliko dokaže da je netko drugi kriminalniji od njega. Da bi se skrenula pažnja s vlastitoga angažmana s ideologijskim premisama najopsežnijih akcija umorstava u povijesti čovječanstva, inscenirali su se montirani procesi u kojima se sve svodilo na kaplara iz svjetskoga rata koji je dovršio povijest Zapada.

Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ”antikomunizam”, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu držali tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme – psihopolitički ogled, Zagreb 2007, 133.- 153., prevela: Nadežda Čačinovič, izvornik: Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit: Politisch-psyshologischer Versuch (2006.)

(izvorno objavljeno na prvom izdanju bloga: komunizam?)

Oglasi

7 misli o “antifašizam komunizma? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

  1. Naravno, nema opravdanja, ali je zanimljiva boljševička moralna samouvjerenost da su zločini dopustivi u ime konačnog cilja. U stvari, ova samouvjerenost je logična. Boljševik ‘zna’ kako svijet objektivno funkcionira (marksizam, te lenjinizam i ostale derivacije su smatrane znanošću); on ‘zna’ koji su izvori nepravdi i kako ih ukloniti; on ‘zna’ kamo društveni razvoj smjera i kako ga ubrzati; on ‘zna’ što je u općem interesu; konačno, on ‘zna’ da velika većina ljudi sve to ne zna… I kako da ne bude radikalan i revolucionaran? Zar bi trebao prepustiti eksploatatorima i neznalicama da vode glavnu riječ? Zar bi trebao dopustiti perpetuiranje nepravdi i ostaviti većinu u dubokom snu lažne svijesti? Kada bi boljševik to sve samo promatrao i ne činio ništa, on bi bio slabić, gnjida. A budući ostvarivanje općeg interesa neće ići milom, onda će ići silom. I tako ono što je ostalim ljudima neetično boljševicima postaje ‘druga etika’.

    Uvijek me hvata vrtoglavica i lagana nevjerica kada čitam sve te podatke o milionima žrtvovanih ljudi. To mi djeluje pomalo nestvarno. Mislim, znam da su brojke (približno) točne, ali teško mi je potpuno osvijestiti masovnost i organiziranost tih ubijanja. Staljin je to dobro formulirao: «Smrt jednog čovjeka je tragedija. Smrt milijuna je statistika.»

    Sviđa mi se

    • Da… Čini mi se da je na filosofskoj razini osnovni problem postavljanje neke filosofije povijesti iznad etike. Pa se tada svako zlo može utilitaristički opravdavati time da će u povijesnom razvoju to zlo dovesti do nekog većeg dobra. Odnosno, da se radi o onome što je Hegel nazvao ”lukavstvom duha”. Sloterdijk to spominje usput citirajući Camusov ”pametni sažetak Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću” u rečenici: ”Svaki moral postaje privremenim”. I Heideggerova nacistička epizoda bi se mogla sagledati u tom svjetlu, odustajanja od nadređenosti etike nad filosofijom povijesti.

      Sviđa mi se

  2. Čujem prigovor ovom postu da nije filosofski nego historičarski. Da bi filosofski govor o komunizmu trebao razmatrati samu ideju, a ne njeno zastranjenje u ovim ili onim državama. Ipak, ovaj post je – rekoh već – reakcija (prije svega) na Žižeka i Badioua, koje sam malo više čitao u zadnje vrijeme. Badiou kaže jasno i glasno, u jednom tekstu (Philosophy and the ‘death of communism’) u kojem baš pokušava provesti takvo odvajanje komunizma od država koje su se nazivale komunističkima, ”we communists… or in the other words: We faithfull to the event of October ’17.” Žižek u istom tom duhu svoju knjigu naziva Repeating Lenin. Ali, cijela stvar je u tome da nije revolucija na početku bila ,,za bratstvo i dobrobit svih” da bi onda kasnije zastranila, nego sama revolucija već jest klanje pokrenuto od militantne skupine sa ciljem preuzimanja totalne vlasti (”Tragedija je počela već u prvim danima Ruske revolucije…”). Dakle, sama revolucija 1917. je već upravo ono što se događalo i kasnije. Staljin je taj koji je bio vjeran ”događaju” Oktobra ’17.

    Sviđa mi se

  3. Revolucija je počela iz ideala. Marx i Engels su u svoje vrijeme odbacivali mogućnost da se u Rusiji odigra proleterska revolucija, jer ta zemlja jedva da je imala nešto radničke klase. Njihova koncepcija predviđala je izbijanje revolucije u situaciji oštrog proturječja razvijenih proizvodnih snaga (znanosti i tehnike) i zaostalih proizvodnih odnosa (Kapitalskog načina proizvodnje). Kasnije su se “teoritričari” real socijalizma trudili opravdati rusku revoluciju, koja se odigrala prije nego su sazreli uvjeti za nju. Primjerice, rusko društvo i ekonomija bili su planski, te je u njihovoj sitaciji bilo nemoguće nastupanje cikličkih ekonomskih kriza itd. Mnogi zapadni intelektualci su tijekom Velike ekonomske krize 1929-33. povjerovali da je sovjetski model doista u prednosti pred kapitalizmom.
    Revolucija je počela iz ideala, a kasnije se pretvorila u tehniku vladanja. Trocki je Lenjinu ubrzo nakon osvajanja vlasti rekao da bi se Boljševici trebali vratiti u ilegalu. Jer još nije bilo njihovo vrijeme.

    Sviđa mi se

  4. Ja mislim da moramo odvajati Marxa i Engelsa od Lenjina i ostala bagra. Revolucija je bila krvava, Lenjin i Staljin i Tito su bili krvnici i zlihovci, ali ne smijemo zbog toga da optužimo Marxa. To vam je isto kao obivnuti Isusa za krstaških ratova.

    Sviđa mi se

  5. Nevolje započinju najkasnije s Lenjinovim konceptom ”Partije kao avangarde radničke klase” iz 1902. Ukratko: proleterijat nema dovoljno razvijenu klasnu svijest pa njegov interes (kojega on sam nije svjestan) mora artikulirati Komunistička partija, dakle jedna skupina profesionalnih revolucionara, i to u smjeru revolucije i diktature proleterijata.
    Drugim riječima: jedna militantna skupina sama sebe proglašava za isključivog namjesnika Povijesne Nužnosti, pa uslijed toga dokida bilo kakve etičke principe ne bi li preuzela totalnu vlast za sebe, kao isključivog posjednika Svijesti o Povijesnoj Nužnosti.
    To je taj Lenjinov ideal iz kojega započinje revolucija. I taj ”ideal” se nastavlja tijekom čitavog trajanja komunističkih režima i u svim ostalim komunističkim revolucijama u 20. stoljeću. Pozivanje na nasljeđe tih pokreta je tema o kojoj je ovdje riječ, ne Marx/Engels. I tu se slažem sa Sloterdijkom: ono jednako je nedopustivo koliko i pozivanje na nasljedovanje fašističkih pokreta istog tog mračnog stoljeća.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s