četiri uvjeta filosofije? (ulomak iz Alain Badiou, Manifest za filosofiju)

Ustanovit ćemo dakle da postoje četiri uvjeta filosofije, pri čemu odsustvo jednoga vodi njezinu raspadu, kao što je njihovo zajedničko pojavljivanje omogućilo njezino pojavljivanje. Ti uvjeti jesu: matem, poem, politička invencija i ljubav. … Postoji jedino znanstvena, umjetnička, politička ili ljubavna istina. Stoga možemo reći da je uvjet filosofije da istine postoje u svakome od tih poredaka…

Kako izgleda taj čvor sastavljen od četiri činitelja (matema, poema, političke invencije i ljubavi) i od jednoga (filosofija)? … Filosofija nastoji misliti svoje vrijeme uspostavljanjem zajedničkog stanja procedura koje je uvjetuju. Njezini operatori, tko god oni bili, uvijek nastoje misliti ”ukupnost”, uobličiti naporom jedinstvene misli epohalni raspored matema, poema, političke invencije i ljubavi. …

Ako je filosofija, kao što ja tvrdim, misaono uobličenje onoga čemu su njezine četiri komponente (poem, matem, politika, ljubav) komposibilne u događajnom obliku koji propisuju istine vremena, do odgađanja filosofije može doći zbog ograničenosti ili prepriječenosti slobodne igre potrebne da bi uzmogla odrediti duhovno kruženje među tim procedurama istine koje je uvjetuju. Najčešći razlog takve prepriječenosti jest to da filosofija prenosi svoju ulogu na neki od svojih uvjeta tako da ukupnost misli prebaci na jednu od generičkih procedura.

Tu vrstu situacije nazivam ušavljivanjem. Filosofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao šavom prišivena na jedan od svojih uvjeta…

U devetnaestom stoljeću, u razdoblju od Hegela do Nietzschea, uvelike je prevladavalo takvo ušavljivanje, te se zbog toga činilo da filosofija u tom razdoblju doživljava svoju pomrčinu. Glavni među tim šavovima bio je pozitivistički šav, ili znanstvenički, kojim se od znanosti očekivalo da sama uobliči dovršeni sustav istina svog vremena. Taj šav i danas prevladava u anglosaksonskoj akademskoj filosofiji, iako mu je ugled pomućen. Njegovi se najvidljiviji učinci prirodno odnose na položaj svih drugih uvjeta. Političkom je uvjetu oduzet svaki događajni status i sveden je na pragmatičku obranu liberalno-parlamentarnog poretka. … Pjesnički je uvjet isključen, razvrstan u kulturalni dodatak, ili je ponuđen kao predmet jezičnih analiza. Ljubavni se uvjet previđa: zahvalan sam Jean-Lucu Nancyu na njegovoj dubokoj primjedbi da se bit SAD-a sastoji u tome što u toj zemlji osjećajnost i seks supostoje na račun ljubavi. Ušavljenje filosofije na njen znanstveni uvjet postupno je svodi tek na analitičko umovanje… Slobodni je zamah na taj način prepušten nekoj vrsti neodređene religioznosti, koja služi kao melem za rane i udarce nanesene kapitalističkom okrutnošću. …

Marksizam je također ponudio jedno ušavljivanje, ono filosofije na njezin politički uvjet. U tome se nahodi cijeli nesporazum glasovitih [Marxovih] teza o Feuerbachu koje su željele ”tumačenje” svijeta odmijeniti njegovom revolucionarnom preobrazbom. … Poznat je prezriv odnos Marxa i marksista prema svemu što se odnosilo na bavljenje umjetnošću, kojoj nisu uzmogli priznati ni posebnost, ni poštovati prodornost njezine inventivnosti. … Prevladavanju politike [nad znanošću] smo svjedočili kad se Staljin osmjelio propisivati zakonitosti genetike, lingvistike ili fizike relativnosti u ime proleterijata i njegove Partije. …

Ako je u devetnaestom stoljeću i nakon njega filosofija bila dvostruko ušavljena na svoj politički uvjet i na svoj znanstveni uvjet, lako je razumjeti da je, posebno nakon Nietzschea, bila u iskušenju da ih se oslobodi i ušavi se s nekim drugim uvjetom. Umjetnost je za to bila naročito pogodna. S Heideggerom je protupozitivistički i protumarksistički napor da se filosofiju izruči poemu doživio svoj vrhunac. Kada Heidegger naznačuje kao ključne posljedice tehnike s jedne strane modernu znanost, a s druge strane totalitarnu državu, on u stvari određuje dva prevladavajuća šava kojih će se misao izbaviti jedino ako ih rašije. Put koji on predlaže nije onaj filosofije, koja je prema njegovom mišljenju [do kraja] ostvarena u tehnologiji, nego onaj put koji je naslutio Nietzsche, … a nastavio se u Njemačkoj preko filosofskog kulta pjesnika, u Francuskoj preko fetišizma književnosti…, put koji srž misli povjerava uvjetu umjetnosti. Na Zapadu [naime, u Engleskoj i Americi] sluškinja znanosti, na Istoku [naime, u komunističkim zemljama] politike, filosofija je u Zapadnoj Europi barem pokušala služiti drugom gospodaru, poemu.

Tvrdim da je danas moguće, prema tome i potrebno, raskinuti sve te ugovore. Potez koji ja predlažem jest puko i naprosto onaj filosofije, onaj raskidanja šavova. … Forma pak koju zagovaram jest platonska gesta u filosofiji. …

badiou1

Alain Badiou (1937.)

Platon je također morao držati pjesnike, te nevine suučesnike sofistike, izvan projekta utemeljenja filosofije; uključiti u svoje shvaćanje ”logosa” matematički pristup problemu iracionalnih brojeva; priznati iznenadnost ljubavi pri uzdizanju prema Lijepome i Idejama; i misliti o sumraku demokratske države. Tome valja još dodati kako jednako kao što je Platon imao za sugovornike profesionalne sofiste, tvrdokorce i nositelje modernosti, tako i pokušaj radikalizacije reza s klasičnim kategorijama misli danas određuje ono što se s pravom može nazvati ”velikom sofistikom” koja se temeljno vezuje uz Wittgensteina. Odlučna važnost jezika i njegove pomjenjivosti u raznorodnim igrama, sumnja u mjerodavnost pojma istine, retorička bliskost učincima umjetnosti, pragmatična i otvorena politika – sve su to obilježja zajednička grčkim sofistima i brojnim suvremenim usmjerenjima… I mi smo suočeni s obvezom sofističke strogosti poštujući sve što ona razdoblju podaruje poučnoga. Mladi je Platon znao istodobno da treba prijeći s one strane istančanih smicalica sofistike i podučiti se iz njih temeljnim pitanjima vremena. S nama je isto. Velika moderna sofistika, zaokupljena jezikom, estetizirajuća, demokratična, obavlja svoju rastvarajuću ulogu, propituje slijepe ulice, stvara sliku onoga što nam je suvremeno. Ona nam je jednako ključna kao što su slobodarski duhovi bili Pascalu: ona nas upozorava na osobitosti vremena. …

Stoljeće je do danas bilo protuplatonsko. Ne znam ni za jedan sadržaj koji bi bio zastupljeniji u najrazličitijim i najrazlomljenijim filosofijskim školama od protuplatonizma. U jedinici ”Platon” filosofijskog rječnika koju je naručio Staljin moglo se pročitati kratko i odsječno ”ideologija robovlasnika”. I sartreovski se egzistencijalizam, raspravljajući o bitnim određenjima obrušio na Platona. I Heidegger određuje ”otklon od Platona”, bez obzira koliko on poštovao sve što je još preostalo od grčke misli… I suvremena je analitička filosofija jezika stala na stranu sofista a protiv Platona. I misao o ljudskim pravima pripisuje Platonu totalitarističko usmjerenje – upravo to je Popperovo nadahnuće. … Ne bi bilo kraja nabrajanju svih protuplatonskih sljedbi, svih udaraca, svih dekonstrukcija kojima je Platon bio ulog.

Veliki ”izumitelj” suvremenog protuplatonizma, u zoru ušavljenja filosofije na poem, i upravo stoga što je platonizam temeljno zabranjivao takvo ušavljenje, bio je Nietzsche. Poznata je dijagnoza koju je postavio Nietzsche u predgovoru S one strane dobra i zla:

Ako se imalo razumijemo u medicinu, možemo si čak postaviti pitanje tko nas je mogao zaraziti tom bolešću koja se zove Platon, najljepšim ljudskim izdankom antike.

Platon je [za Nietzschea] ime duhovne bolesti Zapada. I samo kršćanstvo nije drugo do “platonizam za puk”. Ali to što Nietzschea ispunjava radošću, to što napokon otvara put “slobodnim duhovima” jest činjenica da Zapad ide prema ozdravljenju:

Europa diše oslobođena te snomorice.

I doista, krenulo se u pohod nadilaženja platonizma, i to nadilaženje u tijeku oslobađa snagu misli bez premca:

Borba protiv Platona stvorila je u Europi dotad nepoznato i izvanredno stanje duhovne napetosti.

“Slobodni, vrlo slobodni duhovi”, “dobri Europljani” drže na taj način u ruci napeti luk, a posjeduju za nj

i strelicu, umijeće rukovanja njome, i tko zna? Možda i cilj.

Znamo da će se uskoro pokazati kako je taj “cilj” – koji je proširio krvavu, neviđenu laž svoje političke provedbe – puko i naprosto izručivanje misli poemu. Nietzscheova rasprava protiv ”oboljenja-Platon”, točka primjene europske terapeutike, odnosi se na pojam istine. Radikalni aksiom na osnovi kojega “slobodni duhovi” mogu osigurati bdijenje uz odar platonizma, vezano je uz odustajanje od istine:

Činjenica da je neki sud pogrešan nije, prema našem mišljenju, prigovor iznesen protiv tog suda.

Nietzsche otvara stoljeće izručeno neprijateljstvu i moći preko tog posvemašnjeg iskorjenjivanja pozivanja na istinu, koje se smatralo najvažnijim simptomom oboljenja-Platon. Izliječiti od platonizma znači ponajprije izliječiti od istine. A to izliječenje ne bi bilo potpuno kad ga ne bi pratila snažna mržnja prema matemu koji se smatra oklopom iza kojega se skriva bolesna platonska nemoć:

Što reći o matematičkom galimatijasu kojim Spinoza naposljetku oblaže i zabašuruje svoju filosofiju… koliko plašljivosti i ranjivosti razotkriva ta maskerada jednog bolesnog pustinjaka!

Filosofija iskazana preko aforizama i fragmenata, pjesama i zagonetki, metafora i izreka, sveukupni Nietzscheov stil koji je imao toliko odjeka u suvremenoj misli, ukorijenjuje se u dvostrukom zahtjevu za ukidanjem istine i davanjem otkaza matemu. Protuplatonski do kraja, Nietzsche matemu dodjeljuje sudbine koju je Platon namjerio poemu, onu sumnjive slabosti, bolesti misli, “maskerade”.

Nema sumnje da je Nietzsche, dugoročno gledano, odnio pobjedu. Točno je i da je stoljeće bilo bilo “izliječeno” od platonizma i da se u svojoj najživljoj misli prišilo poemu, prepuštajući matem racionalizacijama pozitivističkog ušavljenja. … Danas treba oboriti nietzscheanske dijagnoze. Stoljeće i Europa moraju se pod svaku cijenu izliječiti od protuplatonizma. Filosofija će postojati samo tako dugo dok bude nudila, primjereno vremenu, novi stupanj u povijesti kategorije istine. Istina je danas nova misao Europe.

ulomak iz Alain  Badiou, Manifest za filozofiju, Zagreb 2001., str. 15.-18., 41.-44., 47.-48., 79.-85., prevela: Gordana V. Popović, izvornik: Alain  Badiou, Manifeste pour la philosophie (1989)

(najprije objavljeno na forum.hr)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s