trostrukost dosade? (ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained)

Predavanja iz 1929.-30. su među Heideggerovim popularnijima, a svakako i najzanimljivijima. Naslov predavanja je Temeljni pojmovi metafizike: svijet, konačnost, samoća. Kao i obično, te tri riječi u podnaslovu odražavaju trostruku strukturu vremenitosti [naime prošlost, sadašnjost, budućnost]. U ovim predavanjima Heidegger prorađuje strukturu vremenitosti kroz zanosnu raščlambu triju sve dubljih oblika dosade. …

Gledano izvana, filosofiju je moguće zabunom zamijeniti za znanost, ili za stvaranje nekog svjetonazora. Heidegger drži da ona nije ni jedno ni drugo. Ali ta česta zabuna nije slučajna, i ukazuje na duboko ukorijenjenu dvosmislenost filosofije, koja je dovodi u neugodno blizak odnos s površnošću i sofistikom. Za filosofiju je moguće jedino sazreti cijelim svojim tu-bivanjem, što je razlog zbog kojega sedamnaestogodišnjaci mogu otkriti nešto važno u matematici ali ne i u filosofiji. Filosofi uvijek stoje na rubu pogreške jer stalno pokušavaju osluhnuti dubinu stvari bez da ikad potpuno čuju te dubine. To filosofiju čini burnim pozivom, razdvojenim od traganja za udobnošću. Ne započinjemo filosofirati tako da čitamo velike knjige prošlosti, niti smišljanjem sjajnih argumenata protiv naših protivnika. Umjesto toga, moramo u sebi probuditi neko temeljno raspoloženje koje zahvaća svako ljudsko tu-bivanje s vremena na vrijeme, ali koje zahvaća filosofe u osobitom stupnju. U predavanjima 1929.-30. Heidegger odabire temeljno raspoloženje dosade, koje bi svakome trebalo biti dovoljno poznato. On opisuje dosadu u tri sve intenzivnija oblika, i pri tom daje možda najbolje fenomenološke opise koje je ikad načinio.

harmanphoto

Graham Harman (1968.)

Dosada – razina prva

Uz prvi oblik dosade Heidegger nas poziva da zamislimo kako smo prerano stigli na vlak, na nezanimljivoj provincijskoj postaji neke sporedne oblasne pruge. Shvatimo da imamo još četiri sata do dolaska vlaka. Imamo uza se knjigu, ali je ne možemo čitati; imamo neke misli koje bi vrijedilo razvijati, ali ne uspijevamo ih sabrati. Umjesto toga, idemo vani i brojimo stabla, koračamo naprijed i natrag po peronu, buljimo besciljno u red vožnje, i stalno ponovo pogledavamo na sat. Ono što nam ovdje dosađuje nije sami čin čekanja, jer čekanje ponekad uključuje uzbuđenje ili napetost iščekivanja. Ono što nam dosađuje jest to da smo prisiljeni ubiti vrijeme. Ne možemo pobjeći, nego smo uhvaćeni u raskoraku dosadnom situacijom dok se vrijeme vuče. Okolne stvari ostavljaju nas nijemima. One ne iščezavaju, jer ostajemo vezani za njih – ali nas nekako ostavljaju praznima. U toj dosadnoj situaciji prepušteni smo sami sebi. Ta nam postaja dosađuje stoga što je ne možemo jednostavno koristiti kao postaju, nego smo prisiljeni visjeti tamo. Može to biti i naša vlastita greška, da smo pogrešno pročitali raspored, ili je možda željeznica nesposobno upravljala prometom. Ali bilo koja krivnja je tu nevažna: kako god da se to dogodilo, zapeli smo u toj dosadnoj situaciji, i pokušavamo ubiti vrijeme.

To je prvi oblik dosade, uhvaćeni smo u raskoraku na stanici dok smo istodobno ostavljeni praznima zbog svoje nemogućnosti da iskoristimo to vrijeme. To nas dovodi do prvog pojma iz podnaslova, svijet, jer svijet je ono što nam ovdje dosađuje – jedan sustav međupovezanih stvari koje nas drže u raskoraku.

Dosada – razina druga

Drugi je oblik dosade, prema Heideggeru, još dublji. Zamislite da ste pozvani na neku malu zabavu. Ne morate poći, ali nemate ni razloga da je izbjegnete; prihvaćate poziv i ostavljate to što radite za tu večer, i dospijevate na zabavu. Ispadne da nema ničega lošeg tamo. Svi su odmjereni i prijateljski raspoloženi. Hrana je ukusna, puše se cigare, i čitavo iskustvo nije neugodno. No, vrativši se kući nakon pristojnog rastanka, shvaćate: ”Ova mi je večer bila doista dosadna.” Ovaj slučaj dosade je očito različit od onoga na željezničkoj postaji. Nisu vam dosađivali ljudi ili stvari na zabavi, jer tamo ništa nije bilo ni najmanje loše. I ovaj ste put uhvaćeni u raskoraku i ostavljeni praznima, ali ne na isti način kao ranije. Ovdje se dogodilo to da ste svoje pravo sebe ostavili kod kuće za tu večer, i to je ono što vas je ostavilo praznima. To je praznina vas samih, ne stvari niti ljudi na zabavi. Uhvaćeni ste u raskoraku jer niste bili doista prisutni na zabavi, i zbog toga ste bili prepušteni praznome sebi. Bili ste potpuno uhvaćeni u sadašnjosti, bez dodira sa svojim mogućnostima ili projektima za biti u svijetu. U ovom slučaju nije vam dosađivao svijet, nego prije samoća vašeg tu-bivanja, još jedan od triju ključnih pojmova iz Heideggerova podnaslova. Heidegger vidi ovu vrstu dosade kao osobito relevantnu za moderni svijet, u kojem se svatko nastoji uključiti u sve, ne ostavljajući više nikome dovoljno vremena za bilo što. Svatko je prezaposlen za bilo što bitno.

Dosada – razina treća

Treći je oblik dosade najdublji od svih. Heidegger opisuje tu situaciju frazom: ”dosadno je”. Na primjer, možemo zamisliti šetnju ulicama velikog grada nedjeljom popodne. Sve je zatvoreno i ulice su puste; nema nikakve mogućnosti za uznemirenje. Sve je pokriveno dubokom prazninom s kojom smo prisiljeni suočiti se, za razliku od drugih dvaju slučajeva gdje smo mogli pokušati ubiti vrijeme ili utopiti se u praznim užitcima. Na to nedjeljno popodne bića u cjelini nam se uskraćuju. To nije ista ona vrsta ništavila koju iskušavamo u tjeskobi, jer nas dosadni grad nastavlja svladavati svojom bezuvjetnom prisutnošću. Ostavljeni smo na cjedilu, uhvaćeni u raskoraku bićima kao cjelinom. Ali, na taj način uspijevamo dospjeti u dodir s nečim bitnim: naime, izričito [eksplicitno] smo suočeni sa svojim tu-bivanjem, njegovim mogućnostima i njegovom bačenošću u svijet. Obuzeti smo vremenom, u nemogućnosti da mu pobjegnemo. Taj oblik dosade je povezan s trećim ključnim pojmom iz podnaslova, konačnošću, jer nas suočava s ukupnom situacijom našega tu-bivanja u svijetu.

Sad možemo ponovno sagledati sva tri oblika dosade. Željeznička postaja nam pruža dosadu sa svijetom, što odgovara momentu prošlosti – jer nas stvari u koje smo već od ranije uronjeni ostavljaju praznima. Zabava nam pruža dosadu našeg vlastitog bića, što odgovara momentu budućnosti – jer su vlastiti projekti svojih mogućnosti ono što je ispražnjeno od smisla. Ali, dosada grada nedjeljom pruža nam dosadu bićima u cjelini, što odgovara sjedinjujućem momentu sadašnjosti – jer je čitava jedinstvena struktura bivanja-u-svijetu ono što nas ovdje ostavlja praznima. U nekome smislu, samo bivanje je dosadno.

Najbolji bijeg od takve dosade je, kaže Heidegger, kroz osjećaj opasnosti. … To bi tražilo jedan trenutak uvida koji kida prazninu cjeline bića.

ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained, 2007, str. 85.-88., preveo: ja

(izvorno objavljeno na prvom izdanju bloga: dosada?)

Oglasi

14 misli o “trostrukost dosade? (ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained)

  1. Davore, pravi trenutak za ovu temu. Neposredno prije noći najluđe zabave i razonode. Dosada i razonoda su u dubini svojih fenomena međusobno povezane. Citirat ću dva pasusa Pascalovih misli:

    Tko ne vidi ispraznost svijeta sam je itekako isprazan. A tko je i ne vidi, s iznimkom mladih ljudi koji su svi u buci, razonodi i mislima na budućnost? Ali oduzmite im razonodu i vidjet ćete kako sahnu od dosade; osjećaju tad svu ispraznost i nje nesvjesni: jer biti nesretan upravo znači biti nepodnošljivo tužan čim nas se svede na razmatranje sebe i ničim nas se od toga ne razonođuje.

    Jedino što nas tješi u našoj bijedi razonoda je, a to je istodobno najveća naša bijeda. Jer upravo je to ono što nas prvenstveno sprečava da mislimo o sebi i uslijed čega se neosjetno gubimo. Bez toga, bilo bi nam dosadno i ta bi nas dosada tjerala da potražimo suvislije sredstvo da se iz nje izbavimo. A razonoda nas izbavlja i pomoću nje neosjetno stižemo do smrti.

    Da li si, odabirući temu imao u vidu pretpraznično vrijeme u kojem si se za nju odlučio?

    Sviđa mi se

    • Hvala na Pascalu. 🙂 Da, podudarilo se da sam čitao tu knjigu a istodobno bio uključen u neke dogovore o novogodišnjoj zabavi… pa mi se ona ”druga razina dosade” učinila relevantnom uz taj trenutak. Također, i ovaj pasus: ”Heidegger vidi ovu vrstu dosade kao osobito relevantnu za moderni svijet, u kojem se svatko nastoji uključiti u sve, ne ostavljajući više nikome dovoljno vremena za bilo što. Svatko je prezaposlen za bilo što bitno.” – Dakle, taj pasus mi je izgledao kao primjereno razmatranje uz onaj lucijin komentar uz prošli post: ”I tako ništa ne stižem, vremena nemam, a sebe sam izgubila.” Naravno, ne radi se o nečemu što je specifično njeno iskustvo, nego je to doista ”relevantno za moderni svijet”, pa ga (valjda) svi dijelimo.

      Sviđa mi se

  2. Jako dobra tema, opet. I ja bih sam istaknuo citat kojeg si istaknuo. Smatram (ispravno ili ne?) da je itekako povezana sa onom iz prošlog posta.

    Zaključak da stvari prolaze mimo nas jer odbijamo dokolicu i dosadu koja bi nam pružila priliku za filozofiju, nameće se sam po sebi. Samo, je li bolje stati u dosadi i razmišljati ili se okupirati tim stvarima kao na zabavi. Očito je da se ne može točno opredijeliti ni za jedno ni za drugo. Potreban je, dakle, pravi modus in rebus- mjera u stvarima, zlatna sredina koju malo tko zna naći i upravo zbog toga slušamo o ludilu (tj. genijalnosti) mnogih slavnih osoba jer nisu mogle naći tu mjeru.
    Za takvo nešto potrebno je više i od poznavanja sebe, potrebna je sreća. Kako biti u svijetu, i ne biti od svijeta? Kako se zabavljati, a istovremeno ne zaboraviti biti teško je pitanje u dobu konzumerizma koje nameće imperativ imati.

    Sviđa mi se

  3. Evo jedan tekst o dosadi kojeg sam svojedobno napisao:

    Pročitao sam negdje ovo: ”Život je tek bijeg od dosade, potom umreš.” I to me zaintrigiralo, ta slika, kao da bježiš, bježiš, a kad te dosada uhvati – umreš. Ali, kako to, hvata te dosada a uhvati te smrt – kao da su smrt i dosada u nekoj vezi?

    U jednom dokumentarcu preživjela iz konclogora daje radikalan primjer veze između dosade i smrti. Ona kaže: ”Zahvaljujem Bogu na svakom dosadnom danu.” Očito, dosada nije najgore što nas može snaći. U usporedbi s nažalost nimalo dosadnim vremenom provedenim na tom mjestu užasa u stalnom susjedstvu smrti, njen joj se poslijeratni obični ”dosadni” život učinio nečim na čemu valja biti zahvalan. Ali i inače, i u manje užasnim uvjetima, blizina smrti preobražava naše poimanje dosade. Mnogi mirni trenutci svakodnevnog življenja, koji se čine ne osobito zabavnima, u blizini smrti zadobiju sjaj čiste dragocjenosti. Otkud to? I, kad nam je uopće dosadno?

    Dosadno nam je kad ne bismo htjeli biti tu gdje jesmo. I to ne tako da točno znamo gdje bismo htjeli biti umjesto tu, ili da točno znamo zašto ne bismo htjeli biti tu gdje jesmo. Nego, tek ne bismo htjeli biti tu. Ne znamo baš ni gdje bismo ni zašto, ali ipak, radije bismo negdje drugdje. Doduše, slično vrijedi i za patnju – recimo zbog rata, gladi, bolesti… – i tada bismo radije bili bilo gdje nego tu gdje jesmo. Razlika je u tome što je neugoda patnje određena (najčešće znamo od čega patimo) i bolna. Dosada je drugačija, tu nema nečeg određenog što nam smeta. Tu zapravo nema ničeg određenog. Tu, naime, nema ničeg. ”Ništa se ne događa, dosadno je.” Tu je tek… ništa.

    Poznato je da je u grčkom jeziku shole značilo otprilike dokolica. Svakako, dokolica shvaćena puno pozitivnije nego danas, to je otprilike ono što mi nazivamo slobodno vrijeme. Iz te grčke riječi nastalo je, naravno, naše škola – dakle ljudi su znanju težili u dokolici. Philo-sophia, ljubav/težnja za mudrošću/znanjem, izniknula je među dokonima (uostalom, Englezi kažu: ”Dokon um, vražje igralište”, a mnogi i jesu uvjereni da s tim filosofima nije sve s Božje strane). Jasno, pa nisu robovi filosofirali, oni su radili, imali su ”pametnijeg posla”. (Dakako, tada se svatko tko je morao raditi da bi preživio smatrao robom.)
    Ali o čemu ja to pričam, kakve sve ovo ima veze jedno s drugim: dosada, smrt, dokolica, slobodno vrijeme, filosofija? Da ja tu nešto isprazno ne filozofiram u svojoj dokonosti? Postajem li već dosadan?

    Dosadno nam je kad ”ne znamo što bismo sa sobom”. Ako si upregnut čitav dan, kao rob, tad problem nije dosada. Tek kad smo slobodni, u svoje slobodno vrijeme, kad ne osjećamo nikakvu prisilu izvan nas – tek tada nam može biti dosadno.
    Kako sad to: svi ćemo reći da želimo slobodu. No, kad imamo svoje slobodno vrijeme, kad nema prisile, tad bježimo od dosade, ”ubijamo dosadu”. Od čega bježimo, što želimo ubiti? Valjda nešto čega se bojimo. Da se ne bojimo ne bismo bježali niti bismo je htjeli ubiti.
    Pravo je pitanje: čega se to bojimo u dosadi?
    Možda je dosada strah od slobode? Ali zašto bismo se bojali slobode?
    Sloboda je sloboda od nečega. Apsolutna sloboda je sloboda od svega. Ako smo slobodni od svega što nam preostaje? Ništa.
    Hegel kaže: ”Najviša forma onog Ništa za sebe bila bi sloboda.”
    U dosadi se bojimo toga Ništa.
    Zašto se bojimo toga Ništa? Jer je drugo ime za Ništa smrt.
    Dakle, ona rečenica s početka teksta pokazuje se neočekivano preciznom: život = bijeg od dosade, naime, bijeg od Ništa, naime, život = izmicanje smrti.
    No, kakav je to život, u stalnom izmicanju, bijegu? Odnosno: a što ako ne pobjegnemo? Što ako se u dosadi otvorimo za dosadu, ne pobjegnemo, ne ubijemo je, obratimo pažnju na nju, pogledamo u lice tome od čega inače bježimo? Možda bi jednom i to trebalo pokušati?
    Zar nije Platon filosofiju opisao kao vježbanje umiranja? I što ako tek onaj tko ne bježi od smrti živi slobodno?
    U zenu se to vježbanje umiranja u svrhu slobode ozbiljuje kao meditativni ”ulazak u” Ništa. Gdje je tada dosada?

    Jedna zen izreka kaže: ”Metem pod, perem suđe. Kakva radost!”

    Sviđa mi se

  4. Prava tema za moje prvo javljanje do sada. Dosada. Da, da, Da_vore, da. Do sa_da. Da. Sada mi je opet žao da nisam studirao lingvistiku, fonetiku i da nisam poliglota. Pa ipak ne mogu odoljeti a da ne primjetim da je u našem jeziku dosada vezana za taj Sada, za mogućnost bivanja.
    Da je to samo metafizički problem, lako bi sa tim. No, on je i egzistencijalan.
    “Ostavljeni smo na cjedilu, uhvaćeni u raskoraku bićima kao cjelinom.” I bez obzira što na taj način “uspijevamo dospjeti u dodir s nečim bitnim: ” (Objašnjeni Heidegger, Graham Harman) što činiti sa nepodnošljivom tugom? Što kada je netko tebi blizak depresivan, sin ili kćerka npr., ili kada si to osobno ti? Znate li vi ljudi da postoji forum na kojem se javljaju depresivni i govore o tome što sve proživljavaju? Što reći, što učiniti? Koliko pomaže ukazati na to da je to možda treća razina dosade, a ne ona druga razina, kako se to pričinjava (ona koju iskušavamo u tjeskobi).
    Danas je sve više mladih depresivno, pa ću ponoviti citiranje Pascalla: “Ali oduzmite im razonodu i vidjet ćete kako sahnu od dosade; osjećaju tad svu ispraznost i nje nesvjesni: jer biti nesretan upravo znači biti nepodnošljivo tužan čim nas se svede na razmatranje sebe i ničim nas se od toga ne razonođuje.”
    I zbog toga je to tema o kojoj treba govoriti na razini filozofije, i to ozbiljno, jer ta tema ima svoje posljedice u svakidašnjici.
    Pitam što je sa prepuštanjem gledanju akcionih filmova, i filmova strave, da li je to izlaz koji ne želimo.? Evo ponavljam, opet gore citiranog G.H. i preko njega Heideggera: “Najbolji bijeg od takve dosade je, kaže Heidegger, kroz osjećaj opasnosti. … To bi tražilo jedan trenutak uvida koji kida prazninu bića u cjelosti.”
    Tražimo, dakle, suvislije sredstvo od razonode (čitaj alkohol, konzumerizam, itd) da nas ona iz nje (dosade) izbavi.
    Čula sam jednu ženu kako je u svojim zrelim godinama izjavila da joj je svejedno kitila bor, ili prala suđe. Bez obzira na njezin stav shvatio sam to pozitivno u svojim, SADA zrelim godinama, Priznajem, u ranoj sam mladosti smatrao da dane ubijam u njihovoj dosadi.
    Dobro je možda da nisam znao ono što sada znam, jer gdje bi mi bio kraj?
    Završavam citatom: “Jedna zen izreka kaže: ”Metem pod, perem suđe. Kakva radost!””

    Sviđa mi se

  5. Volim kada tema zadire u “danas i nas” (o tome Lutanje u komentaru) napisao/la). Jer povijest, kao što vidimo nije učiteljica života. Slabo nas uči. Postaje ponovljeni horor ili vječno ponavljanje pogrešaka! U filozofiju se uzdam!

    Dosada je kad se nema interesa i želje za nekim sadržajem, a vanjski podražaj je uskraćen.

    Depresija je bolest, kad se ima interesa, a želja je zarobljena besmislenošću, zbog pomanjkanja životne snage.

    Meni nije nikad dosadno. Što da mislim o sebi, kad imam mnogo interesa, a ograničeno vrijeme, kad imam puno objektivno sadržaja koji me čekaju, a ja se blokiram jer ne znam što da odaberem, kojim redoslijedom da krenem?
    Depresija?
    Znam odustati, legnem i uzmem novu knjigu u ruke.

    Sviđa mi se

  6. Ja bih ovo sa Heideggerom „osudija na par mista“
    1.
    Za filosofiju je moguće jedino sazreti cijelim svojim postojanjem [tubitkom],
    -vrlo upitna tvrdnja. Što to znači sazreti cijelim svojim postojanjem? U kojem smislu za filosofiju sazreti? Za otkrivanje važnih stvari u filosofiji shvaćenoj poput znanosti (matematika), ili ne moći sazreti za ono traganje, za filia + sofia, za čuđenje ? Gdje je onda dječji svijet, i njihova začudnost? Gdje su onda mladi dani adolescencije kada se nastoji biti dragačiji, dani u kojima se ruše postojeći svijetovi odraslih, da bi se mogli izgraditi svoji vlastiti, kao osobna realizacija?
    Možda je upravo obrnuto. Zdrav razum bi rekao da su filosafi u zakašnjelom pubertetu. Zašto se još nisu pronašli, što hoće?. No, nade ima dok je čovjek živ.

    2. „što je razlog zbog kojega sedamnaestogodišnjaci mogu otkriti nešto važno u matematici ali ne i u filosofiji.“
    – Općenito, tko bi pustio mlade da nam nešto dokažu. Njihove su šanse samo dokazati da su 2+2=4, a ako pokušaju filosofski tvrditi da je to upitno, neće im biti otvoren put u znanost . Sve su stolice u akademiji znanosti popunjene, a hrpa starčeka čeka da prije smrti dobije svoju – čini mi se da bi to bio razlog
    3. „Filosofi uvijek stoje na rubu pogrešnoga jer stalno pokušavaju osluhnuti dubinu stvari bez da ikad potpuno čuju te dubine. „
    – Greška: i na rubu pogrešnog, kao i na rubu ispravnog stoji filosof i pokušava osluhnuti dubinu stvari. Pokušava i uspijeva. J.Morrisson, vođa legendarne grupe The Doors,(nema ga u leksikonu filosofa), je rekao nešto kao da između poznatog i nepoznatog stoje vrata. Vjerojatno je mislio da je on taj koji kroz ta vrata ulazii i donosi nešto za nas novo, zadivljujuće. Dragi čitaoče je si li osluhnuo njegove pjesme. ( npr:People are strange). Nisi? Ne sviđaju ti se? Koja li je to razina dosade?
    Tako, čini mi se, i Ćiril Čoh u Otvorenom licu kruga govori o vratima koja se u događanju kruga stalno otvaraju i zatvaraju (str 178). Citiram ga:
    „ i na kraju kada cjelina kružnog izlazi kroz njih u puninu svoga događanja i ponovno se u dubinu vraća bez straha da iz nje neće moći izaći.“ (podcrtao lutanje)
    Ovo je moj drugi pokušaj da progovorim o tim vratima, kod Čoha, a on šuti. Neka se izjasni. Je li uspio donijeti (prokrijumčariti možda) i nešto za nas, pa što košta da košta. Prometej nam je, sjećate li se, ukrao vatru od bogova?
    Xxx Draga Lucija, krenuo sam u pisanje ovog posta da ti se zahvalim na komplimentu koja govori o zanimljivosti u komentarima o Dosadnom. Hvala. Više na tvom blogu uskoro. Pozdrav svima
    LutanjE

    Sviđa mi se

    • O vratima je jednom već progovoreno u komentaru Kotač koji se kreće iz sebe sama
      U Otkrivenom licu kruga ona ne vode u neki prostor iza kojeg se nalazi nešto izuzetno. Naglašava se prohodnost između onostranog i ovostranog, ulaženje i izlaženje, obnavljanje, cirkulacija.
      To isto se može prispodobiti sa hvatanjem lopte koju nam dobacuje vječna suigračica iz mosta velikog kojeg gradi Bog:

      „Dok hvataš ono samonabačeno, sve je
      Vještina i lak čar;
      Tek kad odjednom hvatač postaneš lopte
      Koju je jedna vječna suigračica
      Tebi dobacila, tvom središtu
      U točno smognutom zanosu, u jednom od onih lukova
      Iz mosta velikog koji gradi Bog:
      Tek onda je hvatanje umijeće sposobnost, –
      Ne tvoja, već svijeta.“

      Poanta je u loptanju. Lopta se ne smije zadržati. Ona mora biti na relaciji vremenitosti i vječnosti. Nešto slično je sa prohodnim razgovorom. On se događa kad čovjek ne razgovara samo sam sa sobom ili sa drugim, kad se u razgovor dvojice umiješa i onaj Treći odozdo. Dvojica ili čovjek sam sa sobom mogu razgovarati prohodno ako je Treći s njima. Isto tako se može reći da je Treći s njima ako oni prohodno razgovaraju. U začaranom smo krugu. Prohodnost je teška i ne događa se olako, zbog nečije jake volje i tome slično. A dešava se. Kaže na jednom mjestu Camus u Mitu o Sizifu: Svatko od nas je barem jedanput bio na putu u Emaus.

      Čini mi se da je rasprava o dosadi pravo mjesto da se o ovim vratima, odnosno prohodnosti, cirkulaciji, progovori. Naime, dosada nastaje upravo kad te prohodnosti nema, kad nema nadahnuća odozgo ni za misao ni za djelovanje.

      Sviđa mi se

    • Evo par odgovora, kako ja to vidim:

      – ”Što činiti s nepodnošljivom tugom?” – Tugovati je – zar ima nečega drugoga? Što ”činiti s njom” (kao da je to neki objekt s kojim nešto možemo činiti), ako je naša, nego tugovati je?
      – No, što kad nije naša, nego nekoga bliskoga? Onda je ne možemo mi tugovati, nije naša.
      – Nastojati biti drugačiji – od čega drugačiji? Drugačiji od onoga što jesam? A tko onda tu nastoji, ako ne taj koji jesam? A ako se ne radi o tome, nego o tome da budem to što jesam, tad nema potrebe za nastojanjem – već jesam. Tek za priznavanjem onoga što jest.

      Sviđa mi se

  7. Sanjarimo, fanzatiramo, mastamo, snijemo puste snove…Davore i ostali, o loptanju, o tuzi, o jastvu koje jeste ili nije, svejedno… Sve su to proizvodi naseg vlastitog uma. Sve su to jednako nase vlastite fatamorgane i samo-zavaravanja. Vrtimo se u krugu umovanja. Potrazite put onkraj uma. Nije sad tu bitan buddhizam, taoizam, niti alpinizam… Ne zelim biti propovjednik neke istocne ili zapadne religije. No, cinjenica jeste da ih trebamo uzeti u obzir kao jednostavne i prakticne filozofije koje (barem za pocetak) tvrde da su pronasle… vrata.

    Jeste li se zapitali zasto njihovi temeljni filozofski spisi stanu na 3-4 lista smislenih i jasnih izjava? Zasto se ne bave beznacajnostima, dosadom i sl. Sve ostalo je samo praksa i vlastito iskustvo, osobni uvid… a ne umovanje. Zasto se baviti ovakvim trivijalnostima? Imate li viska slobodnog vremena u zivotu, jesmo li toliko dokoni da razglabamo o dosadi?!

    No, nas um ce radije izabrati put u besmisao, nego vlastito prevazilazenje. Previse smo oholi da bi smo se pokorili nekoj tamo religiji, nekoj praksi, nekom meditativnom uvidu. Mi znamo bolje i vise. Sto da nas netko uci? Opijeni vlastitom samo-velicinom mi trazimo svoj put, nas nacin. Nas um nas vodi u bespuca novih i novih zamisljaja:

    Zalutasmo, traga nigdje niti za lijek,
    u stranu te mami gad, u polje te vodi bijes.

    Isti taj um koji je uzrok svih vezanosti i ogranicenja nam sada nudi rjesenja. Njemu povjeravamo da nas izvede iz sume svojih vlastitih stranputica?! Kao kada bi smo kamataru povjerili da nam rijesi nasa novcana dugovanja… uzimanjem novih lihvarskih zajmova?! Um cija je zamisao i nase vlastito postojanje (oholost, tuga, dosada, sreca… i bilo koji drugi osjecaj) je onaj od kojeg ocekujemo rjesenje?! Pravi razlog zasto spekulativnoj filozofiji skloni ljudi ne zele probati neku prakticnu vjestinu nadilazenja umnih sadrzaja jeste zaljubljenost u to isto velicanstvo – svoj vlastiti um.

    Oprostite, ne bih vas time uopce gnjavio. Navratim ponekad malo, jer izuzetno cijenim vlasnika bloga i smatram ga (i vas sve zajedno koji sudjelujete) vrlo pametnima. Uzivam u nekim prilozima, ali ovo zadnje o dosadi iz pera Heideggera je stvarno prevrsilo svaku mjeru… Mislim, ne vasu, nego mjeru dobrog ukusa i zdravog razuma opcenito. To je stvarno dno dna do koje moze pasti um zaljubljen u samoga sebe. Um zbunjen svojim vlastitim postavkama, snovima i fatamorganama. Heidegger kao kralj budala, a ne veliki filozof. Zao mi je ljudi koji se dive toj razini supljarenja… Poput covjeka koji svom snagom grli bodljikavi grm pun trnja. Valja se, i place od boli, ali svoj stisak ne popusta. Takvo je i stanje covjeka koji je zaljubljen u svoj vlastiti um, koji misli da ce umom doci do rjesenja?! Tada nastaju ovakve umotvorine poput Heideggerovog mastanja o… dosadi?! Oprostite ako sam nekoga uvrijedio, ali radije se uhvatite vi neke vjezbe, sustavne prakse koja ce um dovesti do krize, do iskljucenja (makar na trenutak). Tada cete shvatiti smisao postojanja. Jedna od takvih vrlo jednostavnih praksi je i sport. Otrcite jedno 5 km, pa cete vidjeti da su vam i misli mnogo jasnije i da vam ovakve budalastine o dosadi ne padaju na pamet. Naravno, ako zelite do kraja razrijesiti kozmicki problem, onda se uhvatite nekog meditativnog uvida. Opcenito, sport i meditacija su vrlo dobar spoj za problem koji nas sve kao ljudska bica muci.

    I jos nesto, vrlo vazno, ako se na to i odlucite… nemojte opet da vam taj isti um pusti otrov oholosti, pa da vam on sam smislja kako se prevazilaze ogranicenja uma?! Radije se uclanite u neko sportsko drustvo, pa tamo uz strucnu potporu trenera, lagano rekreativno vjezbajte. Isto tako, uclanite se u neko yoga, buddhisticko, taoisticko ili vec kakvo drustvo, pa tamo lagano i uz strucnu pomoc ucitelja (Joj kad um samo cuje za ucitelja?! Pa tko ce njega visocanstvo da poducava?!)… meditirajte lagano do promalazenja srednjeg puta onkraj uma.

    Sviđa mi se

  8. Već prelazimo na drugi post, no možda moja neće biti zadnja ovdje, a i ako će..
    Dosada mi je okej, ako nakon nje mogu dobro biti pjesnik:
    “Dan za danom, o Bože moj, ne kiši u mom neplodnom srcu. Obzor je gola divljina – nigdje ni najmanjeg vela mekanog oblaka, ni najmanjeg znaka dalekom pljusku svježine.
    Ako te želja, pošlji nam gnjevnu i tamnu od smrti oluju, i bičevima munja potresi nebom od kraja na kraj.
    Samo odazovi, Gospode, ovu prodornu, nijemu vrelinu koja mi žeže srce očajem gorkim, jer tiha je oštra i svirepa.
    Neka se oblak milosti nadazre nada mnom s visina poput suznog pogleda matere u dan očeva gnjeva….”(R.Tagore, iz “Gitanđala”)

    A onda kad ona njsnažnija oluje mine, tada bi poželio nešto drugo. Rastapao bi se u blagoslovima cijelom ovom pjesmom, no predugačka je pa evo samo dio:
    D’ANNUNZIO – “Kiša u boriku” . prepjev V. Nazor – važno, jer sam negdje načuo da je bio teozof
    “Šuti. – Šume na rubu
    r’ječi ti ne čuješ ljudske,
    no r’ječi,
    koje su nove
    i meke,
    a šapću ih lišće i kapi
    daleke.
    Slušaj. – Kiša je pala
    iz oblaka rasutih nebom
    na borove oštrih igala,
    na mrču, kojoj su grane
    žedne i slane;
    kiši u mirtu
    božansku,
    na blistave žukve,
    s kojih se cvjetovi
    trune,
    na smreke, koje su sočnih
    i mirisnih bobulja
    pune;
    kiši na lica nam
    šumska,
    kiši na ruke nam
    gole,
    kiši na ruho nam
    tanko,
    na svježe misli,
    što iz nove duše nam
    niču,
    na lijepu priču,
    što tebe obmanula juče,
    a meni gle danas
    dušu zatraviti svu će,
    o Hermiona……”

    Dragi čitaoče, ako misliš da ovo nema veze sa temom spreman sam to braniti svim svojim sposobnostima elokvencije. Javi se!
    Lu Tao, ex Lutanje
    P.S. Slušaj, kiši u Mirtu Božansku. Kiši! Kiši! Kiši u- Ovaj “u” je važan. A kiši i “na”. Ma, sve je važno.

    Sviđa mi se

  9. Dosada. Ima jedan Haiku stih koji kaže. “Dosadna djeca. Tko to kaže, njemu cvijet ne cvijeta” (to su otprilike navedeni stihovi, po sjećanju jer nemam pristup da provjerim).
    Vidimo kako je tu u analizu dosade uključeno i naše poimanje djece. Biti dijete i svemu pristupati u ozbiljnosti igre, itd, itd. Jao onome, tko ne može osjetiti ono dječje. Njemu cvijet ne cvijeta. Možda ga već hvata ono, što je na djecu projicirao. Dosada.
    yyyy Dosadu u obliku depresije lako proglašavamo bolešću. Mnogi od nas imaju toliko puno okupacija da im je taj osjećaj gotovo nepoznat. Pet života ni meni ne bi bilo dovoljno za sve što želim. No i to može biti bolest. Razumijevanje za depresiju prvi puta nisam osjetio na forumima depresivnih nego u “svom vlastitom vrtu” . Desilo se (tim riječima započinje jedna bajka, i u toj bajci ogroman značaj ima takav pristup – Spreman sam nagraditi dobrim audio CD-om onog tko zna o čemu je riječ) . Dakle,desilo se da sam nakon burnog ljeta ostao sam u kući sa vrtom, na moru. I okolo je sve opustjelo. Ne znam koja je to razina dosade bila, no bio sam u komi. Plakao bih i plakao, a ponekad nisam mogao. Gdje su svi, a bilo nam je tako lijepo. Živjeli smo. Družili smo se… Bio sam u očaju. Nećaci su me morali posjećivati i razgovarati sa mnom o bilo čemu samo da izađem iz tog stanja. Usput se nisam mogao načuditi tome, jer sam uvijek volio samoću a kraj mene su bile i moje knjige, i internet i sudoku tablice i origami, sve što volim. Trajalo je desetak dana. A onda nekako izvukoh se. Puno su mi značili nećaci. Ne toliko njihovo prisustvo, nego više to što sam znao da dolaze iz ljubavi, jer pomagali nisu ništa. Znali su to, a ipak su dolazili. Citiraću Dostojevskog. to je tamo negdje pred kraj, u Epilogu “Zločina i kazne” : “Uskrisila ih ljubav, srce jednoga, sadržava neiscrpne izvora života za srce drugoga”.
    Depresija kao bolest. Filozofi to prepuštaju psihijatrima ili u najboljem slučaju psiholozima, psihoanalitičarima, terapeutima, alternativcima, i td. No ne zavarajmo se. Dosada, kao i cijelokupna filozofija egzistencije nisu bez osjetljivosti za stanja poput depresije. Nije li jedan o d začetnika filozofije egzistencije S. Kierkegaard napisao knjige sa naslovima. “Pojam strepnje”, i “Bolest na smrt”, gdje polemizira probleme slobode i tjeskobe. Držao sam te knjige u ruci, i čitao čak. Iskreno, trebati ću hrabrost da to učinim još jednom . Radije bih ponovio čitanje njegovog “Dnevnika zavodnika” ( a, nemam ga) što bih svima preporučio. Čudim se da se to ne koristi kao školska lektira. Možda je danas jedna od tabu tema, i zavođenje. Ono se danas proklamira kao nešto pozitivno, a koliko ima onih koji su tu temu ozbiljno promisili? Malo. Npr. Što ću reći svojoj kćerci kada mi ispriča o tome kako je “uspjela” (Pazi, to se smatra uspjehom) zavesti nekog mladića. No, drugom zgodom.

    Sviđa mi se

    • Dosada i depresija su dva različita stanja. Dosada nije bolest, a depresija je.
      Depresija može biti stečena kao PTSP, postraumatska, kad se traume emotivno ne prožive, nego budu potisnute i onda se u obliku depresije kao avet pojavljuju, a opet postoje i patološke. Moja miljenica Virginia Woolf je bila te dijagnoze i racionalno je odlučila da prekine sa životom da izbjegne sljedeće epizode depresije. Depresija je velika patnja. Dosada to nije.
      Depresivni ubijaju sebe, a dosadni druge!
      (slikovito? nisam psihijatrica.)

      “Desilo se…”
      Očaj nije dosada. Plakao si, urušilo ti se sve ono u tom trenutku tebi važno. Odmakli su ti se temelji (može biti: stres! trauma! aksioznost!, pojedinačno ili u kombinaciji, ovisi od koga si bio napušten?).
      Kad si odžalovao, proživio emocije koje su te čopile za vrat, polako si se povratio, stavio sebe na mjesto, krenuo si dalje…
      Sve što voliš: internet, knjige i samoću, nije ti nitko oduzeo, to bogatstvo te je sačekalo, jer na bogatstvo nitko ne misli kad je u očaju. Bio je to koktel emocija, dijagnoza!
      Bila je to margarita s maslinom!
      Za tu bol si jači. U temeljima ti je! Ha!

      Moram još isčitati tvoj komentar, ima i preporuka za čitanje, mnogo toga, a i o ženama zboriš. Uzimam ono o većem poštovanju, ali ono drugo treba procijediti kroz sito povijesti:

      1945. žene su u Francuskoj dobile pravo glasa, a 1942. je iz Porodičnog prava izletjelo o njenoj poslušnosti mužu. U Švici 1971. sredili su se zakoni o ravnopravnosti žena s muškarcima.
      U doba koje spominješ žene su bile niža bića, vlasništvo, očeva, brata ili muža.
      To je o slobiodnima, s ropkinjama je “ajme meni!”.

      Zanimljiv si, i ja se radujem s tobom razgovarati!

      Sviđa mi se

  10. Povratni ping: Филозофија/трострукост досаде – Подвижничка слова

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s