živjeti bez Ideje? (ulomak iz Alain Badiou, Logics of Worlds)

Živjeti znači … utjeloviti u sadašnjosti vjernu formu nekoga subjekta. Ako tim utjelovljenjem dominira reaktivna forma, ne govori se o životu nego o pukom očuvanju. Tada se radi o čuvanju sebe od posljedica rođenja, o nepokretanju egzistencije ponad nje same. Ako pak utjelovljenjem dominira formalizam govori se o umrtvljenju. Naposljetku je život oklada u kojoj je ulog tijelo koje je ušlo u pojavnost, oklada da će se tome tijelu vjerno povjeriti jedna nova vremenitost, držeći na udaljenosti konzervativni poriv (pogrešno nazvan „životnim“ nagonom) kao i poriv za umiranjem (nagon smrti). Život je ono što uspijeva prevariti te porive. …

Budući da nadvladava te porive život se angažira u slijedu stvaranja sadašnjosti… [V]jerni subjekt stvara sadašnjost kao tu-bivanje vječnosti. Živjeti stoga također znači u onom prošlom uvijek iskusiti vječnu amplitudu sadašnjosti. Slažemo se sa Spinozinom slavnom formulom iz primjedbe uz postavku XXIII. pete knjige Etike: „Osjećamo i iskustveno znamo da smo vječni.“ …

[R]eći ćemo, na liniji s platonizmom, da u sadašnjosti iskusiti vječnost koja autorizira stvaranje te sadašnjosti znači iskusiti jednu Ideju. Moramo stoga prihvatiti da je … „živjeti“ i „živjeti za neku Ideju“ jedna te ista stvar.

U onome što bismo nasuprot tome nazvali ideološkim poimanjem života … ne vidimo ništa osim fanatizma i nagona smrti. … [D]ošašće Ideje za formu utjelovljenja koja joj odgovara upravo je obratno od podčinjenosti. Ovisno o tipu istine kojom se bavimo, ono je radost, sreća, užitak ili entuzijazam. …

Iza onoga što se, kao ishod povijesnog iskustva, naziva „krajem ideologija“ zapravo leži … jedna zapovijed čiji je stvarni sadržaj: „Živi bez Ideje“. Ali ta je zapovijed nesuvisla.  

Već je dugo očigledno da ona mišljenje izručuje skeptičkom relativizmu. Tolerancija i poštovanje Drugog, kažu nam, imaju tu cijenu. Ali svakodnevno vidimo da je ta tolerancija i sama fanatizam budući da tolerira samo vlastitu prazninu. Istinski skepticizam, onaj u Grka, bio je zapravo jedna apsolutna teorija izuzetka: postavljao je istine tako visoko da ih je smatrao nedostupnima slabašnom razumu ljudske vrste. Tako je bio usporedan s glavnim tokom antičke filosofije koja drži da je postizanje onog Istinitog poziv besmrtnoga dijela čovjeka, onoga ne-ljudskog viška koji leži u čovjeku. Suvremeni skepticizam, onaj kulture, povijesti, samoizražavanja, nije toga kalibra. On se naprosto prilagođava retorici trenutka i politici mnijenja. U skladu s tim on započinje rastakanjem ne-ljudskoga u ljudskom, potom onog ljudskog u običnom životu, potom običnog (ili animalnog) života u mlitavosti svijeta. Iz toga rastakanja proizlazi negativna maksima „Živi bez Ideje“, koja je nesuvisla budući da više nema ni najmanju ideju o tome što jedna Ideja može biti.  

ulomak iz Alain Badiou, Logics of Worlds, 2009., str. 509.-511., s engleskog prijevoda 😦 preveo: ja, izvornik: Alain Badiou, Logiques des mondes (2006)