Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Ne samo da je zapadnjački buddhizam, taj pop-kulturalni fenomen koji propovijeda unutarnju distancu i indiferenciju spram užurbanog ritma tržišnog natjecanja, možda za nas najdjelotvorniji način da potpuno sudjelujemo u kapitalističkoj dinamici a da pri tom zadržimo privid umne ubrojivosti – ukratko, paradigmatska ideologija kasnog kapitalizma. Treba dodati i to da više nije moguće suprotstaviti taj zapadnjački buddhizam njegovoj ”autentičnoj” istočnjačkoj inačici; japanski slučaj tu donosi neporecive zaključke. Ne samo da danas imamo među japanskim top menadžerima rasprostranjen ”korporacijski zen” fenomen; u čitavih zadnjih 150 godina japanska je ubrzana industrijalizacija i militarizacija, sa svojom etikom discipline i žrtve, bila uvelike podržavana od većine zen mislioca – tko danas zna da je sam D. T. Suzuki, visoki guru zena u Americi šezdesetih, u svojoj mladosti u Japanu tridesetih podržavao duh krajnje discipline i vojne ekspanzije.

I nema tu nekog proturječja, nekog manipulativnog izvrtanja autentičnog sućutnog uvida: stav potpunog stapanja u bez-sopstveno ”sada” trenutnog prosvjetljenja, u kojem je svaka refleksivna distanca izgubljena i ”ja sam ono što činim”, kako to kaže C. S. Lewis, ukratko: u kojem se bezuvjetna disciplina podudara s potpunom spontanošću, savršeno opravdava podvrgavanje militarističkoj društvenoj mašini. Ovdje možemo vidjeti koliko je u krivu bio Aldous Huxley kad je, u svojoj knjizi The Grey Eminence, okrivio kršćansko usredotočenje na Kristovu patnju za razornu društvenu zloupotrebu kršćanstva, i suprotstavlja je dobronamjernoj buddhističkoj nevezanosti.

Ključna je točka ovdje kako militaristički zen opravdava ubijanja na dva međusobno nedosljedna načina. Najprije, tu je uobičajena svrhovita pripovijest primjenjiva također i na sve zapadnjačke religije:

Pa mada je Buddha zabranio oduzimanje života, on je također poučavao da sve dok sva osjetilna bića ne budu ujedinjena kroz vježbu beskrajne sućuti, nikad neće biti mira. Stoga, kao sredstvo dovođenja u sklad onih stvari koje su nezdružive, ubijanje i rat jesu nužni. [Shaku Soen]

Tako je sama sila sućuti ona koja se hvata mača: istinski ratnik ubija iz ljubavi, poput roditelja koji udare svoje dijete iz ljubavi, da bi ga poučili i dugoročno usrećili. To nas dovodi do pojma ”sućutni rat” koji daje život i sebi i neprijatelju – u njemu je mač koji ubija ujedno i mač koji daje život. [Na taj je način japanska vojska shvaćala i opravdavala svoje bezobzirno pljačkanje Koreje i Kine u tridesetima.] …

No, … to je ”svrhovito” objašnjenje [rat je neko nužno zlo koje se vodi radi većeg dobra: ”bitka se neizbježno bori u očekivanju mira”] popraćeno jednim radikalnijom smjerom mišljenja, u kojoj su puno izravnije:

zen i mač jedno te isto.

To je razmišljanje zasnovano na suprotstavljanju između, s jedne strane,

– refleksivnog stava naših uobičajenih dnevnih života [u kojima se kačimo za život i bojimo smrti, nastojimo za osobenim užitcima i profitima, oklijevamo i razmišljamo umjesto da izravno djelujemo] te, s druge strane,

– prosvjetljenog stava u kojem razlika između života i smrti više nije od važnosti, u kojem ponovno zadobivamo izvorno bez-osobno jedinstvo i JESMO izravno naš čin.

slavoj-zizek

Slavoj Žižek (1949.)

U jednom jedinstvenom kratkom spoju, militaristički zen majstori tumače temeljnu poruku zena [oslobođenje počiva na gubitku vlastitog sebe, u neposrednom jedinstvu s pratemeljnom Prazninom] kao istovjetnu krajnjoj vojnoj vjernosti, neposrednom slijeđenju zapovijedi i izvršavanju dužnosti bez obaziranja na sebe i interese tog sebe. Uobičajeni antimilitaristički kliše o vojnicima koji prolaze dril da bi postigli bez-umnu podređenost i izvršavali naređenja poput slijepih lutki, ovdje se postavlja kao istovjetna zen prosvjetljenju.

Evo kako je Ishihara Shummyo naglasio tu točku … :

Zen je vrlo određen o potrebi da se ne zaustavlja svoj um. Čim se kremen udari, iskra iskrsava. Nema niti najtrenutnijeg protijeka vremena između tih dvaju događaja. Ako je naređeno da se netko okrene desno, okreće se desno. Ako je nečije ime prozvano, na primjer, “Uemon”, treba jednostavno odgovoriti “Da”, a ne stati i razmotriti razlog zbog kojeg je nečije ime prozvano. Vjerujem da, ako bi netko bio pozvan da umre, taj ne bi bio ni najmanje uznemiren.

U onoj mjeri u kojoj je subjektivnost kao takva histerična, u onoj mjeri u kojoj se ona pojavljuje kroz dovođenje u pitanje interpelirajućeg poziva Drugog, ovdje dobivamo savršen opis perverzne de-subjektivizacije: subjekt izbjegava svoju utemeljujuću podijeljenost postavljajući samog sebe kao izravnog instrumenta volje Drugog.

A ono ključno u toj radikalnoj inačici jest to da ona eksplicitno odbacuje čitavu religijsku hrpu koja se uobičajeno povezuje s popularnim buddhizmom, i traži povratak izvornoj prizemljenoj ateističkoj inačici samoga Buddhe: kao što je Furakawa Taigo naglasio, nema spasenja nakon smrti, nema života nakon smrti, nema reinkarnacije, nema duhova ili božanstava da nam pomognu, samo ovaj život koji je izravno istovjetan smrti. Unutar tog stava, ratnik više ne djeluje kao neka osoba, on je temeljito desubjektiviziran – ili, kako je to sam D. T. Suzuki rekao:

to nije zapravo on, nego sami mač čini ubojstvo. On nije imao žudnje da ikome naudi, ali se neprijatelj pojavljuje i čini sebe žrtvom. To je kao da je mač izvršio automatski svoju funkciju pravednosti, koja je funkcija milosti. …

Prejednostavno je reći da je ta militaristička inačica zena neka perverzija istinske zen poruke, ili vidjeti u tome zlokobnu ”istinu” zena. Istina je puno manje podnošljiva – što ako, u samoj svojoj jezgri, zen jest dvoznačan, ili radije, krajnje NE-ODREĐEN pri ovoj dvojbi? Što ako – jedna strašna misao – meditacijska tehnika zena jest upravo to: neka TEHNIKA, etički neutralan INSTRUMENT kojeg se može upotrijebiti za različite društveno-političke svrhe, od najmiroljubivijih do najrazornijih? [U tom je smislu Suzuki bio u pravu kad je naglašavao da zen buddhizam može biti kombiniran s bilo kojom filosofijom ili politikom, od anarhizma do fašizma.]

ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin, Zagreb 2001., str. 118.-125., preveo: ja

(izvorno objavljeno na pjaceta.com: Žižek vs. zen)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s