Između silnih banalnosti kojima nas je zadužio Karl Popper, jedna se zamisao izdvaja kao posebno gluplja od drugih: zamisao o inherentnoj vezi filozofskog „totalizma“ („čvrste“ filozofije koja nastoji dokučiti Apsolut) i političkog totalitarizma, ideja da um koji smjera na Apsolut time postavlja temelje totalitarne dominacije. Tu je ideju lako ismijati kao egzemplaran slučaj inherentne imbecilnosti analitičke filozofije, njezine inferiornosti u usporedbi s dijalektičkom (ili hermeneutičkom) tradicijom – ali, zar i Adorno i Horkheimer, dva velika protivnika popperovske orijentacije, svojom Dijalektikom prosvjetiteljstva ne idu u istom smjeru?
Za početak, u iskušenju smo poduzeti „iskustveno“ pobijanje pretpostavke o inherentnoj vezi između filozofskog „totalizma“ i političkog totalitarizma. S jedne strane, filozofija koja legitimira totalitarni politički poredak općenito je neka vrsta evolucijskog ili vitalističkog relativizma; s druge strane, upravo tvrdnja o „dodiru Apsoluta“ može legitimirati otpor pojedinca zemaljskoj političkoj moći. Otud je ta veza daleko od neizbježnosti i samoočiglednosti – prije će biti da je obrnuto.
ulomak iz Slavoj Žižek, Nedjeljivi ostatak, Zagreb 2007., str. 5. i 6., preveo: Nebojša Jovanović, izvornik: Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder (1996.)
U nestalnom, nerazumljivom svetu, mase su došle do tačke na kojoj bi bile u stanju da u isto vreme veruju u sve i da ne veruju ni u šta, da misle da je sve moguće i da ništa nije istina. Sama ova mešavina već je dovoljno čudna, zato što je razbila iluziju da su lakovernosti sklone bezazlene duše, a da je cinizam porok superiornih i rafiniranih umova. Masovna propaganda otkrila je da je njena publika u svako doba spremna da poveruje u najgore, ma kako apsurdno ono bilo, i da se neće žaliti mnogo ni kad je obmanu, zato što ionako misli da je svaka izjava laž. Totalitarne vođe zasnivaju svoju propagandu na ispravnoj psihološkoj pretpostavci da, u takvim uslovima, ljude mogu naterati da jednog dana poveruju i u najneverovatnije bajke, a da ipak mogu da budu sigurni da će mase, ako sledećeg dana dobiju nepobitan dokaz da su te tvrdnje lažne, potražiti utočište u cinizmu; umesto da se okrenu od vođe koji ih je slagao, mase će se vajkati da su od početka znale da je ta tvrdnja bila laž, a vođi će se diviti zbog njegove izvanredne taktike.
ulomak iz Hana Arent, Izvori totalitarizma, Beograd 1998., str. 390. prevele: Slavica Stojanović, Aleksandra Bajazetov-Vučen, izvornik: Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism (1951)
U Italiji relativizam je naprosto činjenica. … Sve što sam govorio i radio ovih zadnjih godina je relativizam po intuiciji. … Označava li relativizam prijezir prema fiksnim kategorijama i onima koji tvrde da su nositelji objektivne besmrtne istine, … onda nema ništa relativističnije od fašističkih stavova i aktivnosti. Iz činjenice da su sve ideologije jednake vrijednosti, mi fašisti zaključujemo da imamo pravo stvoriti vlastitu ideologiju i provoditi je svom snagom za koju smo sposobni.
Benito Mussolini, navod iz John W. Cook, Morality and Cultural Differences, 1999, str. 42., preveo: ja
Nitko na svijetu ne može promijeniti istine.
Maksimilijan Kolbe, poljski katolički svećenik, napisao je tu rečenicu u svom čitanom časopisu nakon njemačke okupacije Poljske. Nacisti su ga uhitili i poslali u logor Auschwitz. Iz logora su pobjegli neki zarobljenici, te je zapovjednik odredio da će zbog toga desetorica umrijeti, izgladnjivanjem do smrti u „bunkeru gladi“. Među njima je bio jedan mladi narednik koji je molio za milost jer ima ženu i djecu. Kolbe se ponudio se zamijeniti ga. Mučeni su glađu i žeđu, a Kolbe je predvodio umiruće zatvorenike u predanoj molitvi, te se njihovo pjevanje moglo čuti u logoru. Nakon dva tjedna, samo je Kolbe ostao živ, kako bi ispraznili ćeliju, pa su ga nacisti naposljetku ubili smrtonosnom injekcijom.
izvor: wiki
U duhovnim, humanističkim znanostima je promatračev stav onaj koji uopće omogućuje da se nešto pojavi kao znanstvena činjenica. Tu naš apriorni stav istom određuje što se ima istraživati i tako otpočetka determinira naš spoznajni proces. Zato ostaje uvijek otvoreno pitanje u duhovnim znanostima kao što su povijest, psihologija ili sociologija koliko apriorni stav istraživača utječe na objektivnost spoznaje u pojedinim znanostima. To ide sve do pojave ideologije kada jedan apriorni stav mijenja čitavu sliku objektivnog predmeta istraživanja. Ono što se hoće vidjeti tada se i vidi i mišljenjem upravljaju naše želje i očekivanja a ne više objektivna svijest promatrača. Takvo ideološko mišljenje kad se pretvori u društvenu i političku praksu uzrok je raznih totalitarizama koji zamračuju pogled na stvarnost i daju lažnu svijest i sliku stvarnosti. Volja za totalitetom koja je legitimna na planu filozofije kao metafizike postaje ilegitimnom kad se primijeni na povijesnu praksu i kad nastoji zavladati u povijesnom ljudskom svijetu. Ideologija je lažna svijest koja na mjesto objektivne istine stavlja proizvoljne oblike mišljenja kako bi zadovoljila i druge a ne samo spoznajne interese. Spoznaja nikad nije bez interesa, samo treba razlikovati interes za objektivnom istinom stvari od subjektivnih projekcija želja i očekivanja. Protiv ideologije može se boriti kritičkom sviješću o datim pojavama i o izbjegavanju subjektivnih primisli i želja. Ali treba uvidjeti i dublju pozadinu ideologije, naime da one služe kao nadomjestak, kao surogat za filozofsko sustajanje pred totalitetom zbilje. Kad bi filozofija imala svoj odgovor o totalitetu ideologije bi odmah izgubile na cijeni i raspršile bi se kao ružan san pred istinskom javom. Ali filozofija upravo tu sustaje i nakon Hegela više se nijedan mislilac ne upušta u totalne filozofske nacrte.
ulomak iz Marijan Cipra, Spoznajna teorija, Zagreb: Matica hrvatska 2007., str.137.
nagovor na filosofiju 
Žižekov ulomak najprije na prvom izdanju bloga: konzervativnost? Ostali ulomci dodani naknadno.
Sviđa mi seSviđa mi se
👍🏿
Sviđa mi seSviđa mi se