ideja dobra? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja dobra)

Uvid u ideju dobra nije nikakav uvid koji bi pogađao neki predmet u ovome svijetu. Unatoč tomu ostaje taj uvid u odnosu na ovaj svijet. Jer onome tko ga ima podaruje on sposobnost da se pravo postavi spram tog svijeta i spram sebe. (W. Wieland) …

Ne radi se uopće o onom etičkom ili moralskom, jednako malo dakako kao i o nekom logičkom ili spoznajnoteorijskom principu. Sve su to razlikovanja za filozofske školnike, kojih je bilo već u antici, – ali ne za filozofe. (M. Heidegger) …

Pravo i iskonsko dobro sagledava Platon već u tomu … da je uopće moguće i da ima toga da se stvari vide, opažaju, osjećaju kao upravo te određene stvari. Još je pak izvornije dobro u tomu da je uopće moguće i da ima toga da se nešto misleći može kao upravo to određeno i jedno misliti. To da jesu ideje – ideja samog onog nešto i jestva, prije svega – te da dakle na njih oslonjeni oduvijek već možemo misliti i razgovarati, baš u tomu je za Platona prvo i najveće, tako reći jedino dobro, „božanski dar ljudima“, kako će reći jednom u Filebu (16c). No upravo to sagledati i prepoznati kao prvo i najveće dobro znači suočiti se ujedno s mogućnošću da tako ne bude, upitnom učiniti temeljnu pretpostavku ideje kao takve  ne tek neke od ideja, već ideje kao ideje -, pokrenuti je, uzgibati i „ukinuti“, to znači odvažiti se za prihvat mogućnosti da nje nema. Samo uvidom u to da je moguće da ideje, poglavito ideje bića i jestva kao nekog određenog nešto, ne budu, da dakle ne bude ni mišljenja ni govora ni razgovora, a onda niti opažanja i osjećanja nekih upravo tih određenih te međusobno razlučenih i razlikovanih stavi, budi se i rađa iskustvo i spoznaja toga da je dobro, blagotvorno i spasonosno baš to da one uopće jesu.

Upravo ta strahovita mogućnost posvemašnje neodređenosti i nerazlučenosti svega ono je na što je Sokrat u Fedonu naišao pri pokušaju ispitujućeg prodora u beskonačnost bivanja i od čega je bio prisiljen pobjeći u logose, da bi se – na tomu počiva čitava naša interpretacija -, osnažen i na blještavilo sviknut dugim boravkom u mirnoći razumskih slika, iznova zadubio u zaslijepljujući vrtlog istog beskonačnog, tek time i tek kroz to dopirući do ideje dobra, kao onog sveutemeljujućeg i spasonosnog.

Oni koji tvrde da se sve giba bez zastoja, ti ne mogu tu tvrdnju niti izreći. Za tu njihovu pretpostavku nemaju oni niti riječi, osim možda oznake „niti tako“, budući da se time ponajbolje izriče ono beskonačno – veli Platon u Teetetu 183b. Isto je rečeno već u Kratilu:

Ne bi se niti spoznavati moglo ni od koga ono koje se neprestano mijenja. Jer još dok se tomu pristupa s nakanom da se to spozna, biva ono nečim drugim i uvijek iznova nečim drugim, tako da se više ne da spoznati, niti prema svojoj kakvoći niti prema ustroju i stanju. (440a)

Tek u pogledu na zastrašujuću mogućnost potpune i posvemašnje skrivenosti i vrtložne smiješanosti svega, koja ne dozvoljava ni istinu ni prozirnost svjetla, u kojima tek uzajamno jedne na druge upućene iskrsavaju i rađaju se u svojoj određenosti i izgledu-liku kako stvari i misli tako i sami oni koji opažaju, osjećaju i misle, stječe se iskustvo Dobra, kao onog u doslovnom smislu blagotvornog i spasonosnog (ophelos, 505a4, a7). Platonovo Dobro valja, van svake etičke redukcije, shvatiti u tom i takvom smislu „spasonosnim“. U tom će smislu naprimjer u Teetetu (186e3) spasonosnim biti nazvano ono prvo određeno i kao zaustavljeno nešto, samo jestvo. No ono što daje, pruža i omogućuje još i samo jestvo, to je tek ono istinsko i pravo spasonosno. Stoga i može Platon reći da je ideja dobra ono što po svojoj moći i prvorodstvu, dakle izvornosti, prvobitnosti, stoji još s onu stranu – dakle dublje, izvornije, „ontologijski više“ – od jestva samog, te ga nadmašuje i nadilazi. …

Platon će u kasnijem dijalogu Fileb uz izraz „ideja dobra“ istoznačno rabiti i naziv „moć dobra“ (64e5); čini se neophodnim upozoriti kako „moć“ ovdje nikako ne smije biti shvaćena niti u smislu tvoridbene i proizvodne moći (ona pripada upravo u područje kauzaliteta prirodne nužnosti, koju Platon, kako smo rekli, vidi tek kao suuzrok) niti u smislu prinude bilo koje vrste (kakva npr. leži u osnovi osamostaljene i dobra lišene politike u cjelini). Moć ideje dobra je moć omogućenja, pružanja, davanja, otvaranja, oslobađanja za nešto, i na tomu ona i ostaje.

Ako ima neka formula u koju se najsažetije i ujedno najdrastičnije dade zaoštriti temeljna razlika između Platona i Aristotela, onda je ona zacijelo u tomu što drugi slobodu, kao stalno otvorenu mogućnost da bude i drugačije, nalazi u nižoj, bivajućoj i osjetilnoj oblasti cjeline svega, dok se viša oblast, ona počela i uzroka svega, kojom se bavi filozofija kao teorija, odlikuje nužnošću i načelnom nemogućnošću da išta bude drukčije. Za Platona pak sloboda prebiva tek i samo u onome najvišemu. Tamo je sve pruženo, otvoreno, dano, tek ponuđeno. Prima i uzima tko hoće; ne mora nitko. ”Uzrok pripada onome tko izabire; bog je nevin, nije uzrokom”, kako će glasiti jedna od najdubljih rečenica cjelokupnog njegovog djela (617e4-5). Tko ne razumije ovaj bitni karakter slobode u samoj srži Platonova filosofiranja, neće nikad razumjeti zašto je on jedinim dostojnim oblikom njegova izlaganja držao živi razgovor i pisani dialog kao njegovu najvjerniju sliku, kao što neće nikad izaći na kraj s naklapanjima o pravoj svrsi svjesne i izričite ”utopičnosti” njegova glavnog djela. To da tamo ocrtana država postane ”nije nemogućno, niti mi kazujemo ona nemogućna. Ali da je to teško, s time se i mi slažemo.” (499d5-7) Sve ono o državi i njenu ustrojstvu ”nisu baš posve puke molitve, već nešto doduše teško, ali i nekako moguće.” (540d2-3) Tek iz uvida u slobodu kao najsvojstveniji karakter Platonove filosofije može se dokučiti što bi to imalo značiti da ”njegova” država ostaje ”postavljenom možda poput uzora na nebu za onoga tko je hoće gledati i gledajući sama sebe ustrojiti” (592b2-3).

Ideja dobra kao spasonosan ali slobodan uzrok, koji otvara, pruža, daje i daruje mogućnost određenosti i onog prvog ”to”, ”nešto”, ”jestvo” i ”biće” u posvemašnjoj neodređenosti stalne mijene i izmicanja u beskonačnosti čistoga bivanja, svoju najdublju narav ima … u moći spajanja, sjedinjenja i svezivanja.

ulomak iz Damir Barbarić, Ideja dobra, Demetra: Zagreb 1995., str. 277., 278., 286.-288.


Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra

Jedna misao o “ideja dobra? (ulomak iz Damir Barbarić, Ideja dobra)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s