erotizacija vs. ljubav? (ulomak iz Slavoj Žižek, O vjerovanju: nemilosrdna ljubav)

Erotizacija se oslanja na inverziju-u-sebe kretanja koje je usmjereno prema nekom izvanjskom cilju: samo kretanje pretvara se u vlastiti cilj. (Kada umjesto da samo nježno stisnem ruku koju mi je ponudila voljena osoba, ja tu ruku ne puštam i stalno je stišćem, moja će aktivnost biti automatski doživljena kao – dobrodošla ili možda nametljiva i nedobrodošla – erotizacija: ono što činim jest to da mijenjam aktivnost usmjerenu prema cilju u svrhu-po-sebi.) U tome je razlika između cilja i svrhe nagona: primjerice, kod oralnog nagona cilj može biti utaživanje gladi, ali njegova je svrha zadovoljstvo koje pruža samo jelo (sisanje, gutanje). Ta dva zadovoljenja možemo zamisliti kao potpuno odvojena: kada me u bolnici hrane intravenozno, moja je glad zadovoljena, ali ne i moj oralni nagon; za razliku od toga, kada malo dijete ritmički siše onoga tko ga tješi, jedino zadovoljenje koje dobiva je zadovoljenje nagona. Taj jaz koji razdvaja svrhu od cilja “ovjekovječuje” nagon pretvarajući jednostavno instinktivno kretanje, koje doživljava smirenje kada dosegne svoj cilj (na primjer, pun želudac), u proces koji je uhvaćen u vlastitu omču i ustraje na tome da se neprekidno ponavlja. …

A ljubav ovdje valja suprotstaviti želji: želja je uvijek uhvaćena u logiku ”ovo nije To”, ona cvate u jazu koji zauvijek razdvaja dobiveno zadovoljenje od traženog zadovoljenja, dok ljubav U POTPUNOSTI PRIHVAĆA da ”ovo JEST To” – da ta žena, sa svim svojim slabostima i običnim značajkama JEST ta Stvar koju bezuvjetno volim; da Krist, taj bijedan čovjek, JEST živi Bog. I tu valja izbjeći fatalni nesporazum: stvar nije u tome da bismo se morali ”odreći transcendencije” i potpuno prihvatiti ograničenu ljudsku osobu kao svoj objekt ljubavi, budući da je ”to sve što možemo dobiti”: transcendencija nije ukinuta, nego učinjena DOSTUPNOM – ona prosijava to izrazito nespretno i bijedno biće koje volim. … Krist je preuzeo višak grijeha SVIH ljudi baš utoliko što je bio Čist, bez viška, jednostavnost sama. …

Albert Camus u svojem – inače beznadno zastarjelom – Mitu o Sizifu s pravom ističe da je samoubojstvo jedini pravi filozofski problem – no, KADA ono to postaje? Samo u modernom, refleksivnom društvu, kada život više “ne ide sam od sebe”… Prije moderniteta samoubojstvo je bilo samo znak nekog patološkog poremećaja, očajanja, nesreće. No, s refleksivizacijom je samoubojstvo postalo egzistencijalan čin, ishod čiste odluke, nesvodiv na objektivnu patnju ili fizičku patologiju. … Zato taj gubitak spontane sklonosti življenju ukratko znači to da sam život postaje objekt ovisnosti, koji je obilježen/okaljan viškom i sadrži “ostatak” koji više ne odgovara jednostavnom životnom procesu. “Živjeti” više ne znači samo slijediti uravnotežen proces reprodukcije, nego “strastveno prionuti” ili se zalijepiti uz neki višak, neku jezgru Realnog, čija je uloga proturječna: ona uvodi aspekt fiksnosti ili “fiksacije” u životni proces … tragičan “ljudski” odnos prema nedostižnom apsolutnom objektu koji zbog same svoje nedotižnosti zauvijek pobuđuje našu želju. … Istodobno, upravo ta “konzervativna” fiksacija gura čovjeka u neprekidno obnavljanje, budući da nikada ne može potpuno integrirati taj višak u svoj životni proces. … Ljudski život nikada nije “samo život”, nego ga uvijek potiče višak života, koji se u pojavnom smislu javlja kao paradoksalna rana koja nas čini “nemrtvima”, koja nas sprečava da umremo (osim Tristanove i Amfortasove rane u Wagnerovu Tristanu i Parsifalu, ultimativni se lik te rane može naći u Kafkinu Seoskom liječniku): kada se ta rana zaliječi, junak može na miru umrijeti. …

Priča o (Adamovu) Padu očito je priča o tome kako je ljudska životinja preuzela višak Života koji je čini ljudskom – “raj” je naziv za život oslobođen tereta tog uznemiravajućeg viška. Iz ljubavi prema ljudima Krist zato dragovoljno prihvaća, preuzima na sebe višak (“grijeh”) koji je opteretio čovječanstvo.

Ima li, prema tome, Nietzsche pravo kada tvrdi da je Krist bio jedini pravi kršćanin? Uzimajući na sebe sve grijehe i plaćajući zatim za njih vlastitom smrću, Krist otvara prostor za iskupljeno čovječanstvo – no, njegovom smrću ljudi nisu izravno iskupljeni, nego im je dana MOGUĆNOST iskupljenja, oslobađanja od viška. Ta je razlika ključna: Krist NE obavlja našu zadaću umjesto nas, on ne plaća naš dug, on nam “samo” DAJE PRILIKU – svojom smrću potvrđuje NAŠU slobodu i odgovornost, to jest “samo” otvara mogućnost za to da sami sebe iskupimo “skokom u vjeru”, to jest izborom da “živimo u Kristu” – preko imitatio Christi PONAVLJAMO Kristovu gestu te dragovoljno preuzimamo višak Života umjesto da ga projiciramo na neki lik Drugoga. (Stavili smo “samo” u navodnike, budući da definicija slobode, kao što je bilo jasno već Kierkegaardu, jest da je mogućnost veća od ozbiljenosti: dajući nam prigodu da se iskupimo, Krist definitivno čini više nego da nas je izravno iskupio.)

ulomak iz Slavoj Žižek, O vjerovanju, Zagreb, Algoritam, str. 105.-116., prevela: Marina Miladinov, izvornik: Slavoj Žižek, On Belief (2001).

Jedna misao o “erotizacija vs. ljubav? (ulomak iz Slavoj Žižek, O vjerovanju: nemilosrdna ljubav)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s