ne kvari muziku! (ulomci iz J.-F. Mattei, Pitagora i pitagorovci, i R. W. Wallace, Reconstructing Damon)

U području muzike svakako treba istaknuti Damona iz Atene, kojeg je Platon nazvao ”najdražesnijim glazbenikom na svijetu”… Damon je nalazio podudarnosti između muzike, psihologije, pedagogije i zakonodavstva, tvrdeći da melodija oblikuje temperament djeteta. Aristid Kvintilijan utvrđuje da je ”u ljestvici skladnih tonova što ju je prenio potomstvu moguće otkriti da prevladavaju čas ženski, čas muški tonovi, ili da se rijede sve dok ne posve ne nestanu; to jasno pokazuje da temperament svake pojedine duše iziskuje osobitu harmoniju”. Muzika je bila pedagoška metoda dovođenja do kreposti, jer dijete koje pjeva i svira na kitari pokazuje ne samo hrabrost i osjećaj za mjeru, nego i osjećaj za pravdu. S druge strane, ako je istina da je on tvorac raspuštene lidijske ljestvice, koju će osuditi Platon, postaje jasno zašto ga je potonji usporedio s Prodikom, ”najumješnijim sofistom”. Međutim, upravo se na Damona poziva Sokrat u Državi (III, 400a) želeći saznati koji ”taktovi odgovaraju ropskom raspoloženju, koji gordosti ili bijesu ili drugim zlim osobinama, i koje ritmove treba zadržati kao suprotne ovima”. Platon stoga navodi Damona i raspravljajući o uvođenju novih muzičkih oblika:

Naime, nigdje se ne mijenjaju zakoni glazbe, a da se ne bi mijenjali i najveći državni zakoni.

ulomak iz Jean-François Mattéi, Pitagora i pitagorovci, Zagreb 2009., str. 38.–39., preveo: Marko Gregorić, izvornik: Jean-François Mattéi, Pythagore et les pythagoricens (Que sais-je?), 1983.


Damon, sin Damonidov, bio je najslavniji teoretičar muzike i pjesničkog metra u drevnoj Ateni. Najpoznatiji iz nekoliko mjesta u Platonovoj Politeji („Državi“), Damonov je rad na učincima muzike na psihu, ponašanje i politiku ostao utjecajan u cijeloj antici. Platon ga naziva Sokratovim dobrim prijateljem; Isokrat kaže da je bio smatran najinteligentnijim Atenjaninom svoga doba. Ništa manje značajno: Damon je surađivao s Periklom tijekom najuzbudljivijih desetljeća atenske demokracije. Plutarh prenosi svojedobnu optužbu da su Damonova muzička istraživanja bila samo kamuflaža koja je skrivala njegovo političko djelovanje. … Prognan je iz Atene na deset godina jer se “smatralo da je on predlagatelj većine Periklovih mjera“. …

Platonovi dijalozi, a posebno Politeia („Država“), pokazuju duboki utjecaj Damonovih teorija o muzičkom êthosu. Platonov Sokrat kaže da „muzika se polagano naseljava i prodire u naše običaje (êthê) i navike“, pa tako i u naše poslove, nomoi (zakone), politeia (politički ustroj) i sve stvari javne i privatne. …

Nije li muzika, Glaukone, osnova odgoja zato što ritam i harmonija najdublje prodiru u unutrašnjost duše i najviše je obuzimaju, unoseći u nju plemenitost i otmjenost, ali samo kada je muzičko obrazovanje dobro vođeno, jer u protivnom neće imati takve učinke?

Platonov Protagora kaže da učitelj muzike „silom usađuje u dječju dušu ritam i sklad“, da postanu pitomiji i sposobniji u govoru i djelovanju. U Timeju Platon piše da su nam harmonija i ritam „dani ne za nerazumne užitke, kako se sada vjeruje, nego da isprave bilo koju nepravilnost u duši“. …

Zašto je Platon [ipak] mogao imati podvojen stav prema Damonu? Svakako su postojale važne filosofske razlike spram Damonovog pristupa muzici. Prema Filebu, kad je bilo koja umjetnost lišena broja, mjerenja i vaganja, ono što preostaje puko je nagađanje, jedno iskustveno bavljenje onim što opažaju osjetila, a ne ono što je matematički sigurno. Njegov prvi primjer za to je muzika, iako kritizira također i pitagorejce zbog njihovog bavljenja isključivo brojčanim svojstvima suzvučja. Platon osim toga … u svom idealnom polisu izričito zabranjuje „opuštenu lidijsku“ ljestvicu za koju Plutarh [kasnije] kaže da je Damonov izum. … Razlike oko etike također mogu objasniti zašto Platon spominje samo negativne značajke (hybris, mania, aneleutheria) kad raspravlja o Damonovom radu na [muzičkom] metru. …

Je li Damon smatrao, poput Platonovog [brata] Glaukona [koji je bio muzičar nešto stariji od Platona pa je možda čak mogao učiti kod Damona] u Politeji da različite harmoniai [ljestvice] proizvode različite afekte? Teoretičare je oduvijek zbunjivalo to da promjena čak i jedne note u ljestvici može proizvesti duboko različite osjećaje i ponašanja. … Većina stručnjaka smatra da su različite harmoniai [ljestvice] izvođene u različitim muzičkim stilovima, odražavajući različite kulturne izvore i poveznice. Svaka harmonia [ljestvica] bila je nazvana po određenom narodu: dorska, frigijska, lidijska, itd. … [Ali] svaka se harmonia može koristiti na različit način, odražavajući različite êthose. … Ako se dorska harmonia svirala različito u raznim pjesmama, je li Damon proučavao te razlike? Platon zapravo potvrđuje tu interpretaciju Damonovog rada. Na jedinom mjestu gdje spominje Damonov pristup muzici, Sokrat, sjećamo se, kaže: „stilovi (tropoi) muzike se nikad ne mijenjaju bez da se mijenjaju najtemeljnija pravila (nomoi) grada, kako Damon kaže a ja vjerujem“. Tropoi nisu harmoniai [ljestvice] nego „stilovi“, što je jedan širi vid muzike kojega Sokrat s pravom ne nastoji preciznije definirati. Damon je nužno istraživao šire od formalizma osnovnih harmoniai, jer ljestvice nisu određivale êthos grčkih pjesama. Za suvremenu ilustraciju, „Stairway to Heaven“ Led Zeppelina se općenito smatra rock remek-djelom: tmurna i eksplozivna (Platon bi je mrzio). Pop verzija od Beatnixa, australske grupe imitatora Beatlesa, zvuči kao „I Want to Hold Your Hand“. Kad se svira u stilu bubblegumpopa, note su iste ali êthos je posve različit. …

Sociologija grčke muzike pomaže rasvijetliti značenje Damonove teorije êthosa i njenih implikacija za promjene muzike. Za Grke je iskustvo muzike bilo duboko različito od uglavnom pasivnog doživljaja modernog Zapada. Muzika je bila komunalna, prisutna na većini društvenih okupljanja. Pjevano pjesništvo, kao središnji medij društvene komunikacije, uključivalo je molitve bogovima, procesijske himne, vjenčane pjesme, pohvale atletskim pobjednicima, pogrebne pjesme, radne pjesme. … U arhajskom i klasičnom razdoblju pjesništvo nije bilo neko privatno, tiho, elitističko iskustvo kakvim je postalo nakon helenističkog doba. Ono je egzistiralo u glasovima njegovih izvođača: zborovi su pjevali pjesnikove riječi kao svoje. Pjesništvo za te prigode odražavalo je tradicije, potrebe i brige njegovih izvođača, neodvojivo povezane s društvenom situacijom za koju je napisano. „Učitelj istine“, arhajski grčki pjesnik, održava i prenosi istinu svojom sophia-om, sustavom etičkih vrijednosti i mitologijom o kojima ovisi koherentnost zajednice. Platonov zahtjev u Politeji da umjetnost služi državi odražava tu ulogu. … Ta komunalna značajka pjesništva ojačavala se kroz vrijeme odgojem, tradicionalnim pjesmama koje su prenosile vrijednosti, ideale i povijest. Krajem petoga stoljeća [pr. Kr.] pjesnici-muzičari smatrani su odgojiteljima polisa. Kad u Aristofanovim Žabama Eshil pita Euripida „zbog kojih se svojstava valja diviti pjesniku?“, on odgovara: „zbog vještine i dobra savjeta, jer ljude činimo boljim članovima svojih zajednica“. Eshil kaže da pjesnici ne bi trebali „dovoditi na pozornicu ili poučavati“ ono što je iskvareno. …[A]ntičke se razmirice oko pjesništva ne bave značenjem neke pjesme, nego učincima muzike na publiku. …

Posljedično, neki su se Grci bojali muzičkih novotarija. … Plutarh bilježi da su u Sparti ephori – predstavnici demosa – osudili Terpandera zato što je dodao osmu žicu na liru. … Ephor je rekao: „ne kakourgein [kvari] muziku!“ … U Ateni Aristofan u Oblacima žali za dobrim starim danima kad su muzičke novotarije bile zabranjene. … U Platonovoj Politei Sokrat najiskrenije upozorava na opasnosti muzičkih novotarija za polis:

Ukratko rečeno, upravljači države moraju dobro paziti da se nešto ne iskvari a da oni to i ne primijete, naročito moraju bdjeti nad tim da se u gimnastici i muzici ne provuku nikakve novotarije, mimo naših pravila… Takve novotarije, međutim, niti treba hvaliti, niti to treba tako shvatiti. Dobro se treba čuvati svake promjene u muzici, jer su to opasne stvari. Damon tvrdi, a ja se slažem s njim da se načela muzike ne mogu nigdje dotaći, a da se pri tom ne pokolebaju i najviši državni zakoni.

Kao što su ostali [sofisti] kasnije proučavali upotrebu retorike, Damon je razvio teoriju muzičkog êthosa radi snažnih učinaka muzike u ratu, društvu i politici, stoljećima očitih u mnogim vidovima grčkoga života. Tijekom nekoliko godina on i Periklo surađivali su na primjeni te moći u atenskoj demokraciji. „Periklo je naučio od Damona pjesme kojima će harmonizirati grad“, izvještava Olimpiodor, ukazujući na središnju poveznicu između muzičkog teoretičara koji se bavio osjećanjima, ponašanjem i društvenim posljedicama muzike, i demokratskog političara koji je htio odgajati i utjecati na demos. Kad su stigle političke nevolje, Periklo se pokazao nedodirljivim – Damon nije. Duboko ukorijenjena u atičkoj zajednici, društvena važnost muzike pomaže objasniti zašto su Periklovi neprijatelji za svoju metu odabrali Damona, njegovog muzičkog savjetnika.

ulomak iz Robert W. Wallace, Reconstructing Damon: Music, Wisdom Teaching, and Politics in Perikles Athens, 2015., preveo: ja

Jedna misao o “ne kvari muziku! (ulomci iz J.-F. Mattei, Pitagora i pitagorovci, i R. W. Wallace, Reconstructing Damon)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s