materija? forma? četverostrukost uzroka?

“Zašto?” – Aristotel kaže da se na to pitanje može odgovoriti na četiri različita načina, koji su u povijest filosofije ušli kao Aristotelov četverostruki pojam uzroka (vidi: Aristotelova četiri uzroka? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI)). Čini se da u tome donekle nasljeduje četverostruku (zapravo 3+1) ontološku shemu svog učitelja.platonov-trokut (1)

Tvarne stvari i njihove forme (eidosidea), čovjek kao eficijentni uzrok par exelllence, i svrha, odnosno, ono dobro radi čega nešto jest. Kod Platona je Dobro uzrok u osobitom smislu; Aristotel uvelike zadržava tu usmjerenost na svrhu i svrhovitost. No, kao da u pasusu gdje naglašava da se tri od četiri uzroka mogu smjestiti u čovjeka već nagoviješta subjekt-objekt relaciju, karakterističnu za Novi vijek, gdje se svrhovitost/Dobro konačno gubi u pukoj ”subjektivnosti”.

Novovjekovna prirodna znanost je od svoga početnog suprotstavljanja srednjovjekovnom aristotelizmu načinila jedan metodski postulat koji je dokinuo četverostrukost uzroka: ponajprije svrhovitoj uzročnosti nema mjesta u znanosti (vidi biološka svrhovitost?)  – dapače, upravo se to presudno uklanjanje svrhovitosti iz opisa svijeta često shvaća kao njihov povijesni početak.

Materija (hyle) je tek naizgled dospjela u prvi plan.

Aristotelova hyle je uvijek korelativan pojam uz formu. Nema materije o sebi, nego uvijek materije za nešto; za formu, koja s njom može nešto izgraditi. Znakovit obrat koji je zamisao [o materiji] dobila u naše vrijeme, kad igra toliku ulogu, u svakom slučaju nije grčki ni rimski, nego je mnogo kasniji, zapravo tek jedna predočba 18. stoljeća potekla iz francuske prirodoslovne znanosti. Ovdje još ne smijemo na to misliti, na “tvar”, koju bi se imalo misliti kao mrtvu. Tamo je pak sve bilo živo. (Wolfgang Schadewaldt, navod u: Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995.)

Sklop formirane materije daje Aristotelovu ”prvu supstanciju”, naime, konkretni osjetilni predmet, neku stvar, neko ”ovo tu” na što možemo pokazati, i na čemu možemo razlikovati ta dva momenta materije i forme (možda u prvoj aproksimaciji analogna opipljivosti i vidljivosti tog predmeta).

Aristotelov pojam materije uključuje nekoliko elemenata. Jedno poimanje je ono od čega se neka stvar sastoji, ili od čega je načinjena, kao što je kip načinjen od mjedi. Drugo je da kad neka individualna supstancija, poput [konja] Bukefala, nastane ili nestane, ima nečega, naime materije, što traje prije i poslije toga i na čemu se u nekom smislu odvija promjena. Općenito, Aristotelovo je gledište da su te dvije navedene stvari iste. Primjerice, ono što traje i nakon nestanka Bukefala je isto ono od čega se Bukefal sastoji (ili se barem sastoji neposredno prije nego li nestane). Ta je zamisao blisko povezana s mišlju o materiji kao ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis), naime onome što po sebi može biti utjeloviti u Bukefala, ili ne.

Treći element Aristotelove zamisli o materiji jest poimanje da materija, u nekom smislu, ima manje strukture ili ustrojenosti nego dotična stvar, Bukefal, koji se sastoji od nje. Ovdje je primjereno eksplicitno uvesti suprotnost materije i forme. Forma Bukefala je u nekom smislu njegova struktura. U slučajevima razmjerno jednostavnih stvari, osobito ne-prirodnih artefakata poput mjedene kugle, forma neke stvari svodi se jednostavno na njen statični oblik. No, u slučaju nečeg poput Bukefala formu bi valjalo shvatiti ne samo kao njegov puki oblik u danom trenutku, nego i kao obrazac ustrojstva njegovih djelovanja tijekom njegova života. U vezi s tim, uobičajeno je da Aristotel naziva formu ili strukturu bilo ”djelatnošću” (‘activity’, energeia) bilo ”ozbiljenošću” (‘actuality’, entelechia), a nasuprot ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis). Također povezuje ”ozbiljenost” sa ”svrhom” (telos), odnosno naravnim ciljem.  (Nicholas White, Matter/Form, u A Companion to Metaphysics, uredili J. Kim i E. Sosa, Oxford 1995., str. 302.-303., preveo: ja)

Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je materija primarna supstancija jer leži u osnovi svega ostaloga što neki konkretni pojedinačni predmet složen od te materije jest, uključujući njegovu formu (eidos, morphe) i njegove atribute, Aristotel smatra da ona ne može biti primarna. Naime materija bez forme nije ništa određeno. Materija uopće nije stvar neke vrste, i po sebi nema nikakve atribute. Nešto takvo, smatra Aristotel, ne bi se moglo smatrati supstancijom…

Forma je ”neko ovo” (tode ti) – nešto određene vrste – o čijoj prisutnosti ovisi postojanje pojedinačnog predmeta; forma je ono zbog čega je pojedinačni, individualni predmet to što jest, ponaša se na načine na koje se u tipičnim okolnostima ponaša, i ima one atribute koje drugi primjerci iste vrste tipično imaju. (Pavel Gregorić i Filip Grgić, Uvod, u Aristotelova Metafizika, zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, Zagreb 2003., str. 15.-16.)

Mada sam Aristotel svoje pojmove često pojašnjava primjerima ljudskih tvorevina poput bakrenih kugli ili kipova, te kuća ili brodova, čini se da ti pojmovi ponajprije odražavaju njegov interes za biologiju (npr. riječ za formu (eidos) ujedno je i riječ za biološku vrstu).  (Vidi: biologijska paradigma Aristotelove materije? (ulomak iz Montgomery Furth, Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija).) Uzmu li se artefakti za prvenstvene primjere odnosa materije i forme, teško je izbjeći mehanicističku metaforu stroja (a onda dugoročno i tehnološki/instrumentalni odnos spram prirode). Ali, ako se taj odnos pokuša misliti prije svega iz samoniklog živog svijeta, možda se ljudska oblikovna djelatnost može vidjeti u svjetlu šireg organskog oblikovanja prirode, i tako primjerenije smjestiti u svoj okoliš

Osim biološkog nadahnuća, aristotelizam sa suvremenim organicističkim shvaćanjima povezuje kontekstualnost pojma ”materija”: primjerice, atomi su materija koja poprimivši neku formu grade molekulu. Ali svako ”nešto”, svako ”ovo tu” je oformljena materija, pa su i sami atomi (promatrani za sebe, kao ”neko nešto”, neko ”ovo”) isto tako oformljena materija, strukturirana tako da su ”elementarne čestice” njena materija. I tako dalje ka ”višim” (kompleksnijim) razinama – npr. biološka stanica, organ, organizam, vrsta, ekosistem, Zemlja, sunčev sustav,… ali, možda i ka ”nižim”, ako je i ono što nazivamo ”elementarnim česticama” također strukturirano, a ne doista elementarno. Jer, možda je njihova ”elementarnost”, ”jednostavnost” tek posljedica našeg slabog razlučivanja te razine uslijed ograničenja naših instrumenata. Pa nam se ono što slabo možemo razlučiti doima kao nešto jednostavno, ne-strukturirano. Ukoliko je to što je materija svaki put određeno kontekstom u kojem se pojavljuje neko individualno ”ovo tu”, tad je ”materija po sebi” upravo ”ništa”, odnosno nije ništa određeno – jer je tek neka forma određuje.

Suvremena se rasprava o uzročnosti uglavnom bavi djelatnim uzrokom (o čemu vidi: uzrok ili navika? (ulomak iz Vanda Božičević, David Hume) i uzrokovanje: Hume ili Kant? (ulomak iz Peter Strawson, Analiza i metafizika)). No, taj se, odvojen od ostala tri su-uzroka, pokazuje suviše (?) antropomorfnim. Čini se da počiva prvenstveno na našim tjelesnim moćima mehaničkog djelovanja i trpljenja, koje ne samo da vremenski prethode našim pojmovima, nego te pojmove i presudno oblikuju. Ako ga se nastoji strože formalizirati, kao u fizici, taj tip uzroka se ”gubi” i biva ”progutan u matematici” (vidi: bijeg u formu(le)?). Finalni uzrok je metodski zabranjen; što je s formom, s formalnim uzrokom? Valja se sjetiti da je Aristotel kao primjer te vrste uzroka naveo upravo ”formulu”, odnosno ”matematički omjer” (iz pitagorejskih empirijskih muzičkih istraživanja). Stoga se Strawsonova primjedba kako je ”matematika progutala uzroke” može shvatiti kao gubljenje eficijentnog u formalnom uzroku. Pojam forme je opstao skriven ne  samo u pojmu prirodnog zakona kao matematičke form-ule, nego i u biologijskom pojmu in-forma-cije (vidi informacija?).

Ne samo da se ”eficijentni uzrok” povlači u korist formule (formalnog uzroka), nego se na isti način gubi i pojam neovisnog ”predmeta”, te aristotelovske ”prve supstancije”, naime, ”ove tu” osjetilne ”stvari”. Stoga se novovjekovna prirodna znanost može smatrati ”materijalističkom” jedino ako se materiju shvati kao sklop različitih brojčanih odnosa. Naime, dodir kojega fizika (još uvijek) zadržava s ”materijom”, a to je pokus, uvijek već unaprijed reducira ”prirodu” na brojčanu vrijednost koju se ima eksperimentalno utvrditi, i pronaći određeni omjer u kojem se ta vrijednost nalazi spram drugih tako utvrđenih brojčanih vrijednosti. Dakle, materija postaje (izmjereni) broj koji se uvrštava u formu-lu (vidi bijeg u formu(le)?).

Što je onda od te četverostrukosti ostalo danas? Za većinski stav, jedva išta. Za Martina Heideggera i Davida Bohma, poticaj ka vlastitim poimanjima raskrivanja kao stvaralačkog pro-izvođenja iz skrivenog/implicitnog u neskriveno/eksplicitno. Da bi izbjegao novovjekovnu predrasudu da svrhovitost počiva na subjektu, David Bohm izbjegava primjer s proizvodnjom artefakata, i zadržava se na primjeru prirodnog uzrokovanja, počevši od živog svijeta (što je bio i Aristotelov glavni interes), ali vjerujući da je ovo poimanje relevantno i u fizici (opširnije: formativni uzrok? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)).

Heidegger zadržava tu osobitost čovjeka kao jednog od su-uzroka, ali samo ukoliko čovjek odgovara svome pozivu, da ras-kriva ono skriveno, da istinuje u pro-izvođenju iz skrivenosti u neskrivenost, implicitnog eksplicitno (opširnije: pro-izvođenje? (ulomak iz Martin Heidegger, Pitanje o tehnici)).

Događa li se istina kao pro-izvođenje u ne-skrivenost ne samo u umjetničkom stvaranju nego i u prirodoznanstvenom otkrivanju uzročnih zakonitosti? Sva četiri uzroka su tu. Mada može izgledati da u svom osloncu na matematički formalizam u prirodnim znanostima posve prevladava forma (u smislu formule, odnosno matematičkog omjera), ipak drugi pol takvog istraživanja čini empirijsko mjerenje koje zahvalnost duguje tvari. I, unatoč stalnom suprotnom nastojanju, jasno je (a osobito od pojave kvantne fizike) da utjecaj mjeritelja ne može biti zanemariv. I to ne samo kao onoga koji odabire koji će pokus djelatno obaviti (što, znamo, dijelom predodređuje ponašanje toga što hoće mjeriti), nego i kao onoga koji rezultate tog pokusa interpretira u skladu sa određenom znanstvenom paradigmom. A to nas vodi i do četvrtog momenta, naime svrhovitosti: nijedno znanstveno istraživanje se ne pojavljuje bez ikakvog konteksta naprosto kao utvrđivanje činjenica, nego se radi o svrhovitom ljudskom djelovanju koje svoje svrhe postavlja iz cjeline okolnosti u kojima se to istraživanje nalazi. (vidi Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)) Ako se posreći da se saberu sva ta četiri momenta, tad može doći do ras-krivanja, odnosno ot-krića, u kojem iz skrivenosti neka istina prelazi u neskrivenost.

To je bilo jedno novo opažanje zakonitosti, naime sveopćeg sklada u redu prirode, opisanog potanko upotrebom koordinata. Takvo je opažanje bljesak vrlo prodornog uvida, i u osnovi je poetsko. Zapravo je korijen riječi ‘poezija’ grčko ‘poiein’, što znači ‘činiti’ ili ‘stvarati’. Tako znanost, u svojim najizvornijim vidovima, poprima odliku poetskog objavljivanja stvaralačkog opažaja novoga reda. (David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980., str. 114., preveo: ja)

 

Oglasi

Jedna misao o “materija? forma? četverostrukost uzroka?

  1. I meni se čini da Aristotelovo učenje o četiri uzroka i odnosima među njima odgovara Platonovom učenju o odnosu između predmeta, ideje, duše i Dobra. No, ovu shemu (bolje reći strukturu) koju prepoznajemo kod Platona (3 + 1) ne bih nazvao Platonovom. Ona podjednako pripada Platonu i Aristotelu, jer prethodi njihovim filozofijama. Ona je sama za sebe (neovisno od svega što se kroz nju promatra) ne samo isto tako suptilno strukturirana kao što je ono što Platon i Aristotel kroz nju promatraju, već je i tankoćutnija. Za one koji na Platonovu i Aristotelovu ne gledaju kroz nju, ona je izgubljena.

    Platonova postava odnosa predmeta i ideje predmete, za koju kažu da je krivo postavljena i da ju je Aristotel korigirao kroz odnos građe i forme (ideje) na ovoj se strukturi pokazuje i kao dobro i kao krivo postavljena. Ova struktura ne ukazuje samo na sklad u njoj prisutnih momenata (dobra postava), već i na odsutnost tog sklada (kriva postava). Postava odnosa kao sklada ili odsutnost tog sklada ne ovisi o tome tko tu postavu gleda (Platon ili Aristotel), već kako se predmet i ideja sami međusobno postavljaju u interakciji s onim trećim (duša, djelatni uzrok) i oni zajedno sa četvrtim (Dobro, svrha).

    Pasus u kojem se govori o stapanju triju uzroka (ideja, duša, Dobro; forma, djelatni uzrok, svrha) u jedan i njihovo suprotstavljanje četvrtom (predmet; tvar) ukazuje na mogućnost izokretanja dobre postave u krivu. To više nije onaj prvotni 3 + 1, već upravo izokrenuti. Četvrto nije više Dobro, svrha, već predmet, stvar. Tvoj izraz za to izokretanje: gubljenje u pukoj subjektivnosti jako dobro tome odgovara.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s