formativni uzrok? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)

Aristotel je razlučivao četiri vrste uzroka:

  • tvarni ili materijalni
  • djelatni ili eficijentni
  • oblikovni ili formalni
  • svršni ili finalni.

Razmatranjem nečega živućeg, poput nekog stabla ili životinje, stječe se dobar primjer pomoću kojeg se može razumjeti to razlučivanje. Tvarni je uzrok sama tvar na kojoj djeluju svi drugi uzroci i iz koje je stvar sačinjena. U slučaju biljke tvarni je uzrok tlo, zrak, voda i sunčeva svjetlost, koji tvore supstanciju biljke. Djelatni je uzrok neko djelovanje, izvanjsko dotičnoj stvari, koje dopušta pokretanje cijeloga zbivanja. Na primjer, u slučaju stabla, sadnju bi se moglo uzeti za djelatni uzrok.

Od presudnog je značenja u ovome kontekstu razumjeti što se mislilo pod formalnim uzrokom. Na nesreću, suvremena konotacija riječi ‘‘formalno’‘ sklona je odnositi se na izvanjski oblik koji nije osobito značajan (npr. kao u ‘‘formalno odjeven’‘, ili ‘‘puka formalnost’‘). No, riječ forma je u antičkoj grčkoj filozofiji značila u prvom redu unutarnju oblikovnu djelatnost koja je uzrok rastu stvari te razvoju i razlikovanju njihovih raznih bitnih oblika. Na primjer, u slučaju hrasta, formalni uzrok označava cijelo unutarnje kretanje biljnih sokova, rast stanica, tvorbu grana, lišća, itd., koje je svojstveno toj vrsti drveta i različito od onog što se zbiva s drugim vrstama drveća. Suvremenijim bi jezikom to bilo bolje nazvati formativnim uzrokom da bismo naglasili da nije uključen samo izvanjski nametnut oblik, nego uređeno i strukturirano unutarnje kretanje bitno za ono što stvari jesu.

Svaki takav oblikovni uzrok očito mora, barem implicitno, imati svrhu ili proizvod. Tako nije moguće govoriti o unutarnjem kretanju žira iz koga raste hrast bez da se istodobno govori o hrastu koji će iz tog kretanja uslijediti. Dakle oblikovni uzrok uvijek podrazumijeva svršni uzrok.

Dakako, svršni uzrok znamo i kao nacrt, misao što se svjesno drži u umu (to se poimanje proširilo na Boga, za koga se smatralo da je stvorio svemir po nekom veličanstvenom nacrtu). No, nacrt je samo osobit slučaj svršnog uzroka. Na primjer, ljudi u svojim mislima često teže određenim ciljevima, no ono što se zapravo pojavljuje iz njihovih djela općenito je različito od onog što je bilo u njihovom nacrtu, mada je ipak nešto što je bilo implicitno u tome što su radili, pa ako i ne svjesno opaženo od sudionika.

Po antičkom se nazoru smatralo da je pojam oblikovnog uzroka u biti iste naravi za um i za život i svemir kao cjelinu. Zapravo je Aristotel svemir smatrao jedinstvenim organizmom u kome svaki dio raste i razvija se kroz svoj odnos sa cjelinom i u kome ima svoje primjereno mjesto i namjenu. S obzirom na um, moći ćemo tu vrstu poimanja razumjeti suvremenijim pojmovima obratimo li pažnju na tijek gibanja svjesnosti. Kako je ranije naznačeno, u tom se tijeku, na prvom stupnju, mogu razabrati razni obrasci misli. Oni slijede jedan za drugim razmjerno mehanički putem asocijacija predodređenih navikom i uvjetovanjem. Očito su te asocijativne promjene izvanjske unutarnjoj strukturi određene misli, pa te promjene djeluju kao niz djelatnih uzroka. No, vidjeti razlog nečemu nije mehanička djelatnost takve naravi: prije smo svjesni svakoga pojedinog vida usvojenog u jednu cjelinu, čiji su svi dijelovi povezani iznutra (kao, na primjer, organi u tijelu). Ovdje valja naglasiti da je čin razloga vrsta opažanja putem uma, na neki način sličan umjetničkom opažanju, a ne puko asocijativno ponavljanje već poznatih razloga. Tako bi netko mogao biti zbunjen nekim širokim rasponom čimbenika, stvarima koje ne spadaju zajedno, sve dok iznenada ne bljesne razumijevanje iz koga se vidi kako se svi ti čimbenici odnose kao vidovi jedne cjelokupnosti. Razmotrite na primjer Newtonov uvid u opću gravitaciju. …

Unutar … novog kartezijanskog reda opažanja i mišljenja naraslog nakon renesanse, Newton je bio sposoban otkriti jednu vrlo općenitu zakonitost. Moglo bi ju se ovako iskazati: ‘‘Kakav je red gibanja pri padu jabuke, takav je i Mjeseca, i takav je svega.’‘ To je bilo novo opažanje zakonitosti, naime sveopćeg sklada u redu prirode, opisanog potanko upotrebom koordinata. Takvo je opažanje bljesak vrlo prodornog uvida, i u osnovi je poetsko. Zapravo je korijen riječi poezija grčki ‘‘poiein’‘, što znači ‘‘činiti’‘ ili ‘‘stvarati’‘. Tako znanost, u svojim najizvornijim vidovima, poprima odliku poetskog priopćavanja stvaralačkog opažanja novog reda.

Nešto je ‘‘prozaičniji’‘ način iskazivanja Newtonova uvida napisati A:B :: C:D. To će reći: ‘‘Kako se odnose uzastopni položaji jabuke A i B, tako se odnose i uzastopni položaji Mjeseca C i D.’‘ To zasniva poopćeni pojam onog što bi se moglo nazvati ratiom. Ovdje uzimamo ratio u njegovu najširem smislu (tj. u njegovu izvornom latinskome smislu) koji uključuje sve što je razlog. Znanost dakle namjerava otkriti sveopći ratio ili razlog, što ne uključuje samo brojčani omjer (A/B = C/D), nego i opću kvalitativnu sličnost. … [O]pćenitije, racionalno objašnjenje poprima oblik: ‘‘Kako se stvari odnose u nekoj ideji ili pojmu, tako se zapravo odnose.’‘ …

Takvi se činovi opažanja ne daju primjereno potanko raščlaniti niti opisati. Valja ih prije smatrati vidovima oblikovne djelatnosti uma. Posebna struktura neke zamisli tad je proizvod te djelatnosti, a ti su proizvodi ono što je povezano nizom djelatnih uzroka koji djeluju pri običnom asocijativnom mišljenju. Kako je ranije istaknuto, s ovog se gledišta oblikovnu djelatnost smatra prvotnom u prirodi kao i u umu, pa su proizvedeni oblici u prirodi također ono što je povezano djelatnim uzrocima.

Očito je pojam oblikovnog uzroka relevantan za gledište nepodijeljene cjelovitosti tijeka gibanja, što ga, kako smo vidjeli, podrazumijeva suvremeni razvoj fizike, osobito teorija relativnosti i kvantna teorija. Tako je već istaknuto da svaku razmjerno samostalnu i postojanu strukturu (npr. atomsku česticu) valja razumjeti ne kao nešto neovisno i trajno postojeće, nego prije kao proizvod koji se oblikovao cjelinom tijeka gibanja, i koji će se naposljetku rastočiti natrag u to gibanje. Kako se on oblikuje i održava, to ovisi o njegovome mjestu i namjeni u cjelini. Vidimo, dakle, da određeni razvoj suvremene fizike podrazumijeva takav uvid u prirodu koji je u pogledu pojmova oblikovnoga i svršnoga uzroka bitno sličan nazorima uobičajenim u ranijim vremenima.

Unatoč tome, u većini onoga što se danas radi u fizici, pojmovima oblikovnoga i svršnoga uzroka ne pridaje se prvenstvena važnost. Dapače, zakon se još uvijek općenito shvaća kao samoodređeni sustav djelatnih uzroka što djeluje na skupu krajnjih tvarnih sastojaka svemira (npr. elementarnih čestica podložnih silama međudjelovanja između njih). Te se sastojke ne smatra oblikovanima sveukupnim zbivanjem, pa ih se i ne drži ni za što slično organima prilagođenima svome mjestu i namjeni u cjelini (naime, svrhama kojima bi u toj cjelini služili). Naprotiv, nastoji ih se shvatiti kao odvojeno postojeće mehaničke sastavne dijelove utvrđene naravi.

ulomak iz David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980.,str. 12.-15., 114., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s