uzrok ili navika? (ulomak iz Vanda Božičević, David Hume)

Hume dokazuje da takozvana uzročna povezanost događaja ne stoji ni za kakvu objektivnu nužnost te ne predstavlja ništa drugo doli našu naviku na određen slijed događaja.

Kad govorimo o dvama događajima koji su uzročno povezani pritom, smatra Hume, podrazumijevamo tri stvari: prvo, da su ti događaji u prostornom i vremenskom doticaju (o dvama događajima koji nisu u doticaju ne pretpostavljamo da stoje u uzročnoj vezi), drugo, da jedan od njih prethodi drugom (uzrok prethodi posljedici, a ne obratno) te, treće, da takva njihova povezanost nije puka koincidencija, jer drugog događaja ne bi bilo da nije bilo prvog, dakle da je njihova povezanost nužna.

Stav da je uzročna veza među događajima nužna podrazumijeva determinizam, to jest mogućnost proračunavanja bilo kojeg budućeg stanja nekog sustava na temelju potpunog opisa njegova sadašnjeg stanja. Idealna znanost, prema racionalističkoj zamisli, treba ponuditi upravo takav, potpun opis sadašnjeg stanja na temelju kojeg će se moći proračunati sva prethodna i buduća stanja.

hume_43fm21

David Hume (1711.-1776.)

Napadajući takav stav Hume dokazuje da ništa u našem iskustvu ne odgovara nužnosti, da je nužna povezanost događaja, o kojoj se vjeruje da karakterizira uzročnost, po sebi neopažljiva, da je ne možemo otkriti ni u vanjskim predmetima ni u našem vlastitom umu. Ako gledamo vanjske predmete, tvrdi Hume, ne možemo u njima otkriti ni jedan jedini slučaj u kojem bi bila vidljiva nužna povezanost, jedino što vidimo jesu događaji u prostornom i vremenskom doticaju, od kojih prvi prethodi drugom. Tako, primjerice, gledamo kuglu koja se približava čunju (događaj A), iza čega slijedi pad čunja (događaj B). Čovjeku bez ikakvog iskustva koji bi prisustvovao takvom zbivanju taj slijed događaja ne bi ništa govorio; iz razmatranja tijela u pojedinačnim slučajevima njihova pojavljivanja ne možemo zaključivati o njihovoj nužnoj povezanosti.

Iz pojma o događaju A, upozorava Hume, i pojma o događaju B ne slijedi nikakva istina o njihovoj uzročnoj povezanosti. Pozivajući se na misaoni pokus u kojem zadržavamo u umu jednu predočbu, varirajući one koje joj prethode ili slijede, Hume dokazuje da naša uobrazilja lako odvaja jednu predočbu od druge, dakle da među njima nema nužne povezanosti, da iz događaja A ne slijedi nužno B. Moguće je zamisliti i obratan slijed (danas bismo rekli ”odvrtiti film unatrag”): moguće je zamisliti da je nakon sudara čunj ostao stajati, da je poskočio u zrak i ostao lebdjeti u zraku, da se rasplinuo itd.

Prethodna argumentacija upozoravala je na to da razmatrajući pojedini slučaj uzročne povezanosti pojava ne možemo ni iskustvom ni zaključivanjem otkriti ništa drugo doli to da su dva događaja u doticaju i da jedan prethodi drugom. Jedina razlika između događaja koji uzrokuju jedan drugi i onih koji slučajno slijede jedan iza drugog može, ističe Hume, ležati u prošlosti, u našem prošlom iskustvu koje u slučaju uzročne povezanosti otkriva pravilno ponavljanje sličnih slijedova događaja na temelju kojeg očekujemo njihovu buduću povezanost. Temelj našeg vjerovanja o uzročnoj povezanosti događaja nije njihova jednokratna, već njihova stalna konjukcija, koja u našem umu proizvodi novi utisak refleksije – očekivanje da će se ista povezanost događaja nastaviti i u budućnosti, iz kojeg izvodimo zamisao o

nekoj sili u jednom koja neizostavno proizvodi drugi i djeluje najvećom sigurnošću i najvećom nužnošću.

Ideja uzročne povezanosti događaja izazvana je stalnom konjukcijom sličnih događaja u prošlosti koje ponavljanje se učvršćuje u našem umu kao ”uobičajeni prijelaz mašte s jednog predmeta k njegovom uobičajenom pratiocu”. Zahvaljujući tako formiranoj navici um je, tvrdi Hume, opredijeljen (determiniran) da opazivši događaj A, očekuje, predviđa događaj B kao nešto što iz njega nužno slijedi. Ideja nužnosti nije izvediva ni iz kojeg pojedinačnog utiska. Tek ponavljanjem sličnih slučajeva povezanih događaja stvara se sklonost naše uobrazilje da odmah pomišlja na drugi događaj, nakon što je uočen prvi, pri čemu je ta pomisao, zahvaljujući brojnim prošlim iskustvima, toliko živa da rezultira formiranjem vjerovanja o tome da će prvi događaj nužno izazvati drugi.

Stalna konjukcija dvaju događaja svakako je za Humea nužan uvjet formiranja vjerovanja o uzročnoj povezanosti, što on eksplicite priznaje odredivši uzrok kao

predmet za kojim slijedi drugi, pri čemu za svim predmetima koji su istovrsni s prvim, slijede predmeti istovrsni s drugima.

Stalna konjukcija, međutim, ujedno je i dovoljna za formiranje vjerovanja o uzročnoj povezanosti predmeta, jer navika na nju stvara opredijeljenost uma da očekuje pojavu drugog događaja nakon što je zamijećen prvi. Odatle i druga Humeova definicija uzroka:

Uzrok je predmet za kojim slijedi drugi, kojega pojava uvijek vodi misao k tom drugom predmetu.

Tako formirano vjerovanje o uzročnoj povezanosti um projicira u vanjske, o spoznaji neovisne predmete, pripisujući ima nešto više od stalne konjukcije, naime navodnu nužnu povezanost, koja bi uzročne slijedove događaja trebala razlikovati od pravilnog ponavljanja slučajnih slijedova. Um to čini, objašnjava Hume, zahvaljujući svojoj

sklonosti da se proširi na vanjske predmete te da im pridruži svaki unutarnji utisak što ga oni izazivaju, a koji se uvijek javlja istovremeno dok se ti predmeti otkrivaju osjetilima.

Ništa, međutim, u samim događajima ne odgovara takvoj nužnosti, pa stoga Hume napominje da je ”nužnost u umu, a ne u predmetima”.

vanda2

Vanda Božičević

Ključna točka Humeova skepticizma po pitanju uzroka jest to što nam njegovo obrazloženje nastanka vjerovanja o uzročnoj povezanosti ne omogućuje razlikovanje između slučajnih i zakonitih pravilnosti. U oba slučaja, i kod ponavljanja samo slučajno povezanih događaja, i kod ponavljanja koja proizlaze iz uzročnog djelovanja, mehanizam navike djelovao bi identično, te bismo mi neizbježno formirali vjerovanja o uzročnoj povezanosti.

ulomak iz Vanda Božičević, David Hume, u Filozofija britanskog empirizma, Hrestomatija filozofije sv. 4., Zagreb 1997., str. 364. – 369.

Oglasi

3 misli o “uzrok ili navika? (ulomak iz Vanda Božičević, David Hume)

  1. Je li uzročnost doista tek navika, uobičajeni slijed? Pogodi li netko loptom u koš sa centra igrališta, doista ću pomisliti nešto poput ”kako neobično!” Ali, izvuče li mađioničar izvuče zeca iz praznog šešira, tad se uz čuđenje zbog neobičnosti tog događaja neizbježno javlja i pitanje ”kako je to izveo?” Neko objašnjenje tipa ”pa, ponekad se dogode neuobičajene stvari, kao kad netko pogodi koš s centra, ili netko izvuče zeca iz praznog šešira” očito ne zadovoljava u svom drugom dijelu. Dok smo s objašnjenjem da je pogodak s centra tek neuobičajen zadovoljni (jer su nam uglavnom jasni uzroci tog događaja), za izlazak zeca iz praznog šešira očekujemo daljnje objašnjenje, odnosno, tražimo uzrok.

    Ili, slično tome, ako istodobno kiša pada i sunce sja, tada je to – sve dok ima ponekog oblaka na nebu – doista tek neuobičajeno. Ali kad ne bi bilo nijednog oblaka na nebu, a kiša ipak padala, tada to ne bi bilo tek neuobičajeno, nego bismo bili začuđeni nad nedostatkom vidljivog uzroka toj kiši. I ne bismo prihvatili da uzroka naprosto nema, nego bismo smatrali da ga svakako ima, ali nam je skriven.

    Pa ako je to očekivanje uzroka doista tek navika, tad je to neka vrlo tvrdoglava, vrlo rasprostranjena, i vrlo rana navika, naime neka koja se kod pojedinca razvije u vrlo ranoj djetinjoj dobi, a kod ljudi se općenito razvila tako davno u evoluciji da je upitno možemo li bez te navike uopće poimati svoj svijet.

    Hume da ne samo da to može zamisliti, nego kaže da je to zapravo naše iskustvo: vidimo predmete, ali ne i uzroke. Vidimo kugle i čunjeve, ali ne i to da je gibanje kugle uzrok pada čunja. Je li to baš tako?

    Doista, mogu i tako vidjeti, samo predmete bez međusobnih uzročnih veza. Ali to nije način na koji uobičajeno vidim svijet. Kad gledam kuglu kako ruši čunj, tada prije udarca očekujem da će kugla srušiti čunj, i potom najčešče vidim da se to očekivanje ispunjava, da kugla ruši čunj. Također, vidim da će kugla promašiti onaj drugi čunj, i da taj čunj stoga ne će pasti. Dakle, imam očekivanje, ono se ispunjava – rekao bih da doista vidim kako kugla uzrokuje pad jednoga čunja, dok drugi ne pada jer nije bilo kugle koja bi ga pogodila. To je ono što obično vidim: ne samo predmete nego i njihove uzročne veze. Tek uz stanoviti napor mogu očekivanja isključiti, pa vidjeti samo kuglu i čunjeve, te potvrditi Humevo ”iskustvo”. Ali to nije najčešći način na koji vidim taj događaj. Da ne bih vidio uzrokovanje, da bih ga takoreći ”stavio u zagradu”, moram uložiti stanoviti napor, moram apstrahirati od očekivanja.

    Zašto bi onda baš ta Humeova apstrakcija pri kojoj vidim ”predmete”, a ne vidim ”uzroke” bila pravi opis iskustva? Jer, potrudim li se još više, i još više apstrahiram, tad mogu ne vidjeti ni kugle ni čunjeve, nego na pr. neke okrugle plohe kako se kreću ka nekim čunjastim plohama, i tome slično. Mogu apstrahirati i od predmeta, a ne samo od uzroka. Čini se da je i pojam ”predmet” podložan humeovskoj kritici. Stoga je nejasno zašto bismo prihvatili to da predmete vidimo a uzroke ne.

    Naravno, oba su ova protuargumenta – upornost kojom um očekuje skrivene uzročne veze, kao i to da je ne samo pojam ”uzrok” nego i pojam ”predmet” moguće shvatiti kao naše učitavanje u osjetilno iskustvo – zapravo kantovska, i trebali bi pripremiti teren za Kantov odgovor na Humeov skepticizam.

    Sviđa mi se

  2. Mislim da Hume s jedne strane pretjeruje u svojem skeptizicmu (ne može se ustanoviti uzročnost), a i slažem se da s druge strane nije dosljedan skeptik, tj. ne ide dovoljno daleko u svojem skepticizmu (uzima predmete zdravo za gotovo). Pada mi na pamet još jedan prigovor u tom drugom smislu.

    Hume tvrdi da ljudski um, kada opetovano uočava konjunkciju dvaju predmeta/događaja, neopravdano dolazi na pomisao da u tome ima nešto više od obične konjunkcije, odnosno dolazi na neutemeljenu pomisao o njihovoj uzročnoj povezanosti. Ne možemo biti sigurni u fizičku mehaniku. Veli Božičevićka: “Stalna konjukcija dvaju događaja svakako je za Humea nužan uvjet formiranja vjerovanja o uzročnoj povezanosti…”

    Zanimljivo… Uvjet, pa još k tome nužan. Ispada da Hume ovdje priznaje barem jednu uzročnost u prirodi: promatranje opetovanih konjunkcija u okolišu formira u ljudskom umu uvjerenje o uzročnoj povezanosti. Ali kako Hume može biti u to siguran? Kako on zna da pravilnosti u okolišu u ljudskom umu dovode do ideje o postojanju prirodnog zakona? (Tu bi bila na djelu jedna ‘psihomehanika’ ili ‘umna mehanika’, da tako kažem). Jer, ako tjeramo skepticizam do kraja, u to ne možemo biti sigurni. Možda je ta činjenica – da se promatranje stalnih konjunkcija i ideja o uzročnoj povezanosti pojavljuju jedno kraj drugog – tek puka koincidencija. Odkuda Humeu ideja da su pravilnosti u okolišu i ljudska ideja uzročnosti međusobno uzročno povezani? Bit će da je Kant u pravu: ljudski um, pa i Humeov, pojave koje promatra po defaultu tumači na taj način.

    Sviđa mi se

  3. Postavimo stvari ovako.

    Ako bismo primjetili da pijetao zakukuriječe svako jutro netom prije izlaska Sunca, bismo li uspostavili kauzalni odnos između ova dva događaja tako da bismo pomislili kako pijetao uzrokuje izlazak Sunca? Ne bismo, jer uzročnost mora biti više od pukog vremenskog slijeda (ili suslijednosti). Ako bismo pak primjetili da pijetao zakukuriječe svaki put točno (ili ne dulje od) 2 sekunde prije izlaska Sunca, bismo li unatoč nepostojanju prostorne interakcije između ova dva događaja zaključili da postoji barem neki kauzalni odnos? Možda temporalni niz u kojem zamjećujem samo vremensku suslijednost!? Ako X utječe na Y, tj. uzrokuje Y iz ne-Y, mora u kauzalnom odnosu biti vremenska susljednost ali i prostorna interakcija. Ako je X jedna bilijarska kuglica koja uzrokuje kretanje druge Y kuglice, mi primjećujemo da kretanje Y kuglice slijedi uvijek nakon X kuglice kao uzroka njezina gibanja. Primjećujemo, dakle, vremensku susljednost. Učinci bi redovito trebali slijediti nakon njihova uzroka. No primjećujemo također i fizičku interakciju. Međutim, ulazi li u fizičku interakciju i prijenos energije ili informacije jedne kuglice na drugu!? Dakle: kauzalnost = vremenska suslijednost + prostorna interakcija + x. Što je ovaj x? Prijenos informacije ili energije?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s