bijeg u formu(le)?

Fenomeni prirode su mnogooblični. Među grupama fenomena fizika uspostavlja jedinstvo time što ih podvodi pod apstraktne više pojmove i zakone.

Pogledajmo jedan primjer. Jabuka koja pada sa stabla izgleda posve drugačije nego Mjesec koji putuje kroz Zodijak. Stari i srednji vijek orijentiraju se više nego novi vijek na neposredno date fenomene, te stoga osjećaju bitnu suprotnost ovih dviju formi kretanja. Jabuka pada jednom i ubrzano; njeno kretanje je prolazno i silovito, ono je ”zemaljsko”. Mjesec kruži u vječnoj ravnomjernosti; njegovo kretanje je neprolazno i jasno uređeno, ono je ”nebesko”. Da bi se naučilo vidjeti ono što je zajedničko za oba kretanja, bio je potreban jedan lanac apstrakcija od datih fenomena; prva od tih apstrakcija bio je zakon inercije. Niko nikada nije vidio neko tijelo koje strogo izvodi inerciono kretanje. Uprkos tome vrijednost ovog zakona ležala je upravo u zahtjevu da se neko tijelo na koje ne djeluje sila kreće matematički strogo pravolinijski-jednoliko. Tek je zakon inercije omogućio pomisao da bi se i kretanje Mjeseca moglo shvatiti kao ubrzano … [što je] pretpostavka Newtonovog saznanja da ista sila ubrzava jabuku i Mjesec.

Fizika koja slijedi Newtona, u sve višim stupnjevima stvara apstraktno jedinstvo raznovrsnih fenomena… Princip jedinstva se pri tom najčešće izražava u riječima koje, doduše, proizlaze iz svakodnevnog jezika, ali su ispunjene novim, apstraktnim smislom kojeg tek gotova teorija uči da prozre: ”sila”, ”polje”, ”zakon” i druge riječi. 

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 101.-102., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)


Jesu li prirodoznanstveni opisi doista antropomorfni? Jasno je da već npr. fizikalni pojam ”sile”, mada je zadržao naziv koji odaje porijeklo u … moćima djelovanja i trpljenja, svojom matematičkom definicijom napušta taj okvir eficijentnih (mehaničkih) uzroka. Isto vrijedi još i više za kasnije razvijene fizikalne pojmove. Ako teoretskom konstrukcijom ili pomnijim promatranjem možemo otkriti ili postulirati kopije, slike, ili analogije naših grubljih modela kako bismo povezali puke pravilnosti konjukcije, tada smo uvjereni, ili privremeno uvjereni, da smo dosegli razinu objašnjenja; da smo pronašli uzrok. Točno je, nema sumnje, da se u razvoju sofisticirane fizikalne teorije upotreba i korist od naših grubljih modela smanjuje i da se konačno možda i posve iscrpljuje. Na tom mjestu i ideja uzroka gubi svoju ulogu u teoriji: kako je kazao Russell, izgubit će je i treba da je izgubi. Jednadžbe zamjenjuju slike. Uzrokovanje je progutano u matematici.

ulomak iz Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 106., 109., preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)


Cjelokupni razvoj znanosti o prirodi i fizike od samoga početka stoji pod jednim u osnovi nepromijenjenim zakonom koji neumitno nalaže da se sva prividna supstancijalnost prirodnih stvari, pojava i sila rastvori u čisti, potpuno nezorni i nematerijalni sklop funkcija, odnošenja i formalnih značenja. … Kao ishod tog odrješenja od svega predmetnog i stvarnog moderna fizika danas više ni u prostoru ni u sili ni u materiji ne može gledati zasebne i uzajamno odvojene fizikalne “predmete”, već kao zbiljski postojeće nalazi samo još jedinstvo stanovitih funkcionalnih odnosa. … [O]vakvo radikalno razrješenje “stvari” u puka odnošenja izaziva neprikriveno podozrenje, otpor i osporavanje, i to ne samo u prirodnom, popularnom i “naivnom” nazoru, koji vjeruje da s pojmom čvrsto postojeće stvari ujedno neizbježno gubi i jedini sigurni oslonac sve objektivnosti, sve znanstvene istine uopće… No Cassirer će takve prosudbe smatrati promašenima i u njima će nalaziti tek “zemni ostatak”, tek preostatak onog “antropomorfizma prirodne osjetilne slike svijeta” čije prevladavanje – pristajući uz poznatu Planckovu formulaciju – drži pravom i osnovnom zadaćom fizikalne znanosti uopće…

ulomak iz Damir Barbarić, Približavanja, Zagreb 2001., str. 113. i d.


Naivnom se shvaćanju spoznavanje predstavlja kao proces u kojemu mi sebi oponašajući do svijesti dovodimo neku po sebi postojeću, sređenu i raščlanjenu zbilju. Djelatnost što je duh tu razvija ostaje ograničena na čin ponavljanja: radi se samo o tomu da se sadržaj koji nam stoji nasuprot u gotovom stanju ponovno ocrta u njegovim pojedinim crtama, te time prisvoji. Pritom se zbiljnost svagda misli kao čvrsti sadržaj koji miruje u sebi samom i kojeg spoznavanje samo mora proći prema njegovu čitavom opsegu kako bi ga u svim njegovim dijelovima učinilo sebi jasnim i predočivim. Ali već prvi počeci teoretskog promatranja svijeta potresaju vjeru u dostižnost, pače u unutarnju mogućnost cilja što ga taj popularni nazor stavlja spoznavanju. S tim početkom biva smjesta jasno da u svem pojmovnom znanju nemamo posla s jednostavnim odslikavanjem, već s oblikovanjem i unutarnjim preformiranjem građe koja nam se izvana pruža. Ma koliko da naivni temeljni nazor još i daleko u apstraktnoj teoriji stvarno dalje djeluje i potvrđuje svoju prevlast, on je s početkom znanosti posredno već lišen korijena. Zadaća se sad mijenja: ne sastoji se u oponašajućem opisivanju, već u izboru i kritičkom raščlanjenju, što ih treba provesti na nepreglednom mnoštvu opažajnih stvari. Opažajna svojstva koja se razilaze jedna s drugima ne preuzimaju se u jednakoj mjeri, već ih se pretumačuje i preoblikuje tako da se sklapaju u cjeloviti ustroj koji je u sebi usuglašen, koji je sustavan. Krajnji uzor na kojemu sada mjerimo ‘istinu’ svojih predočbi nije više naprosto pojedinačna stvar, već zahtjev unutarnje sveze i unutarnje neproturječnosti koje postavlja misao. Znanstveni razum je taj koji uvjete i zahtjeve svoje vlastite naravi sad čini mjerom bića. U toj djelatnoj preradi objekata postupno sve jasnije i svjesnije istupaju logičko određenje i osebujnost same spoznaje. …

Opća relativnost svih mjesta, vremena i mjerila mora tvoriti zadnju riječ fizike, jer relativiranje, razrješenje predmeta prirode u čiste mjerne odnose sačinjava jezgru fizikalnog postupka, osnovnu spoznajnu funkciju fizike. …

Što fizikalno mišljenje dalje napreduje i što se više uzdiže do sve veće općenitosti shvaćanja, to više se čini da gubi iz pogleda neposredne danosti pri kojima boravi i s kojima je prisna naivna slika svijeta, tako da na koncu izgleda kako ne preostaje više nikakav put povratka tim danostima. A ipak se fizičar tim zadnjim i najvišim apstrakcijama prepušta u izvjesnosti i u povjerenju u to da upravo u njima ponovno nalazi realnost, svoju realnost, u jednom novom i bogatijem smislu.

Ernst Cassirer, navodi iz Barbarić, isto

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s