zašto se pojam “prirodni zakon” nije razvio u Kini? (ulomak iz John Needham, Kineska znanost i Zapad)

Zamisao o nebeskom i uzvišenom, razumnom božanskom stvaraocu, koji je donio niz zakona za minerale, biljke, životinje i zvijezde na njihovim putanjama, baš kao što carski zakonodavci donose zakone pozitivnog prava kojima se ljudi moraju pokoravati, bez sumnje je jedna od najstarijih zamisli zapadne civilizacije. Ona je, kao što nam je poznato, usko povezana s razvitkom moderne znanosti na Zapadu u doba renesanse. Budući da ova zamisao nije postojala nigdje drugdje, možda bi to mogao biti jedan od razloga zašto se moderna znanost razvila samo u Europi. Drugim riječima, je li shvaćanje o zakonima prirode bilo nužno?

Vrlo je vjerojatno da se shvaćanje o nebeskom zakonodavcu koji ”donosi zakone” za ne-ljudske prirodne pojave najprije pojavilo kod Babilonaca. Bog sunca Marduk (koji je imao vrlo važno mjesto u doba ujedinjenja i centralizacije pod Hammurabijem) prikazan je kako donosi zakone za zvijezde. On je taj koji svojim ”zapovijedima” i ”dekretima” ”drži zvijezde na njihovim stazama”.

Predsokratici u Grčkoj mnogo govore o nužnosti (ananke) ali ne i o zakonu (nomos) u prirodi. Platon metaforu o zakonu upotrebljava samo jednom, u Timeju, i kaže da kad je čovjek bolestan, krv uzima sastojke hrane ”protivne zakonima prirode”. Ali čini se da shvaćanje o zakonima koji upravljaju cijelim svijetom naročito pripada stoicima. Većina je mislilaca te škole smatrala da je Zeus (imanentan svijetu) samo koinos nomos – opći zakon. Zilsel, uvijek spreman da uoči istodobnost društvenih pojava, primjećuje da, kao što je izvorna babilonska koncepcija o zakonima prirode nastala u sasvim centraliziranoj istočnjačkoj monarhiji, tako je u doba stoika, u doba jačanja monarhija, bilo prirodno da se na svemir gleda kao na veliko carstvo kojim upravlja božanski logos.

jneedham

John Needham (1900.-1995.)

Kod Ovidija nalazimo na najjasnije izjave o postojanju zakona u ne-ljudskom svijetu. On ne oklijeva da upotrijebi riječ lex za astronomska gibanja. Govoreći o Pitagorinom učenju, on kaže:

To je predavao ljud’ma za nauk, te šutljivom kolu,
Što mu se divilo, r’ječma razlago je sv’jeta postanje
Svega i uzroke stvari, i što li je priroda, što bog,
Otkle nastaje snijeg i otkle rađa se munja
Jupiter, da li il’ vjetri iz razdrtih oblaka grme,
Što li potresa zemljom, po kojem se zakonu zv’jezde
Miču, i druge je tajne razlago… (Ovidije, Metamorfoze)

Još jedan, mnogo pouzdaniji prilog u ovom nizu misli, potječe od Hebreja (bilo izravno, bilo preko Babilonaca). Zamisao o zbirci zakona koje je odredio transcendentni bog i koji se odnose na postupke ljudi i ostalog dijela prirode često se susreće. Uistinu je božanski zakonodavac bio jedan od središnjih pojmova u hebrejskoj vjeri. Ne možemo dovoljno istaknuti utjecaj što su ga na zapadnu misao u kršćanskoj eri imale te zamisli – kršćanski su teolozi i filosofi, naravno, nastavili te koncepcije.

Ali što je sa znanstvenicima i njihovim prirodnim zakonima? U XVII. st., s Boyleom i Newtonom, pojam o prirodnom zakonima koji ma se ”pokoravaju” kemijske supstancije i planeti u punom je razvitku. Nema sumnje da do prekretnice dolazi u razdoblju između Kopernika i Keplera. Prvi govori o simetrijama, harmonijama, gibanjima, ali nigdje ne spominje zakone. Galileo, poput Kopernika, nikad ne upotrebljava izraz ”prirodni zakoni” – ono što bi kasnije bilo nazvano zakonima tu se javlja kao ”proporcije”, ”odnosi”, ”načela” itd. Kepler, koji je otkrio tri empirička zakona o planetarnim orbitama, što je jedan od prvih primjera izražavanja zakona prirode matematičkim putem, nikad nije o njima govorio kao o zakonima. On ipak spominje ”zakon” kada govori o principima poluge i općenito upotrebljava ovu riječ kao sinonim za mjeru ili proporciju. Kod Descartesa je zamisao o prirodnim zakonima vrlo razvijena, kao i kasnije kod Newtona i Boylea. On govori o ”zakonima koje je bog stavio u prirodu”.

Osnovni je problem: zašto je zamisao o prirodnim zakonima, pošto je toliko stoljeća postojala u obliku uobičajene teološke fraze, zauzela tako važno mjesto u XVI. i XVII. stoljeću? Zilselov odgovor, koji je u načelu sigurno ispravan, glasi:

Budući da je zamisao o vladavini nad svijetom nastala prenošenjem ljudskih predočbi o zemaljskim vladarima i njihovim vladavinama na kraljevstvo božje, moramo razmotriti prateći društveni razvitak, da bi shvatili promjenu do koje je sada došlo.

I zaista, sa slabljenjem i nestankom feudalizma i razvitkom kapitalističke države jača centralna kraljevska vlast. Ako možemo povezati razvoj stoičke doktrine o sveopćem zakonu s jačanjem velikih monarhija nakon Aleksandra Velikog, isto tako možemo dovesti u vezu razvoj shvaćanja o prirodnim zakonima s pojavom kraljevskog apsolutizma potkraj feudalizma i početkom kapitalizma. Tako je zamisao koja je nastala u uvjetima ”istočnjačkog despotizma” ostala sačuvana u svom rudimentarnom obliku tokom dvije tisuće godina, da bi započela novi život u doba ranog kapitalističkog apsolutizma.

Zilselovo tumačenje prilično uvjerljivo osvjetljava činjenica da je Roger Bacon nedvojbeno upotrijebio izraz ”prirodni zakon” u XIII. stoljeću, ali zamisao o zakonima materije jednostavno nije naišla na opći prijem u njegovo doba, i taj je pojam ležao zaboravljen sve do renesanse, kada ga je novi politički apsolutizam i nastanak eksperimentalne znanosti ponovo doveo u središte rasprave.

Pošto smo ovo utvrdili, možemo razmotriti na koji se način razvoj kineske misli o prirodnim zakonima razlikovao od europskog. Drevni daoistički mudraci, usprkos umu i nadahnuću, možda zbog svog snažnog nepovjerenja u moć razuma i logike, nisu razvili ništa nalik zamisli o prirodnim zakonima. Prihvaćajući relativizam, tajnovitost i beskonačnost svemira, oni su tapkali prema ajnštajnovskoj viziji svijeta a da nisu postavili temelje za onu njutnovsku. Taj put nije vodio prema razvitku znanosti. To nije bilo stoga što dao, kosmički poredak u svim stvarima, nije djelovao u skladu s mjerilima i pravilima, nego zato što su daoisti smatrali da ga um ne može dokučiti teoretskim putem. Možda nije pretjerano reći da je upravo to razlog što se kineska znanost, koja im je bila povjerena stoljećima, razvila uglavnom na empirijskom nivou. Osim toga, važno je napomenuti da su daoistički društveni ideali imali malo zajedničkog s pojmom zakona, u svakom slučaju manje od bilo koje druge škole. Težili su povratku primitivnoj plemenskoj zajednici gdje ništa nije bilo zapisano, ali se sve odvijalo skladno zahvaljujući općoj suradnji, pa ih zato i nije mogao zanimati apstraktni zakon bilo kojeg zakonodavca.

Dao općenito znači da ne treba vladati pomoću kazni i zakonskih mjera, već gledajući unaprijed treba utjecati primjerom da bi se promijenile sve stvari. Duhovna je vladavina bez oblika i nevidljiva. Ne vidimo da nebo zapovijeda četirima godišnjim dobima, ali ona ipak ne mijenjaju svoj tok. Isto tako ne vidimo mudraca da naređuje ljudima, ali oni ga ipak slušaju i spontano mu služe. (Wang Bi, tumačenje dvadesetog heksagrama Knjige promjena)

Riječ je o očitom poricanju koncepcije o nekom nebeskom zakonodavcu koji bi izdao naloge četirima godišnjim dobima (ili odredio putanje zvijezda i planeta). Ova je misao tipično kineska. Opći sklad ne nastaje odlukom nekog kralja nad kraljevima, nego spontanom suradnjom svih bića univerzuma, koja slijede unutrašnje potrebe vlastitih priroda. Rečeno jezikom Whiteheada, ”atomi se ne kreću nasumce” kao što je pretpostavljao mehanički materijalizam, niti neki božanski utjecaj vodi svako biće svojim putem kao što su pretpostavljale spiritualističke filosofije. Sva se bića na svim nivoima ponašaju u skladu s njihovim položajem unutar većih uzoraka (organizama) čiji su dijelovi. Tvrdnja kako nebo ne naređuje prirodnim procesima da slijede svoje pravilne tokove vezana je za osnovnu ideju kineske misli, wuwei, nedjelovanje ili nenasilno djelovanje. Zakonodavstvo nebeskog zakonodavca bilo bi wei, prisiljavanje stvari na pokornost, što uključuje nametanje sankcija. U prirodi postoji pravilnost, ali to nije rezultat ničije naredbe.

Ali Kepler, Descartes, Boyle i Newton vjerovali su da ljudskom umu otkrivaju (sama riječ ”otkrivaju” je simptomatična za osnovne nazore zapadne misli) prirodne zakone, to jest naredbe što ih je izdalo neko nadljudsko i nadrazumsko biće. Daoiste je duboko zanimala priroda, ali oni nisu vjerovali u razum i logiku. Moisti i logičari (u Kini) su nasuprot tomu imali puno povjerenje u razum i logiku, ali ih je priroda zanimala samo iz praktičnih razloga. Ovakav raskorak između empiričkih promatrača prirode i mislilaca racionalista nije ni približno postojao u europskoj povijesti, i, kao što Whitehead smatra, to je možda zato što je u europskoj misli prevladavala zamisao o vrhovnom stvaraocu, čija je razumnost bila garancija da se ono što je stvorio može dokučiti razumom. Takav je vrhovni bog morao neizbježno biti osoba. Toga nema u kineskoj misli. Čak i današnji kineski prijevod pojma ”prirodni zakon” jest ziran fa, tj. ”spontani zakon”, što nedvojbeno odražava drevni daoistički stav i poriče jednoga personalnog boga.

Vrlo je zanimljivo da se moderna znanost – u onoj mjeri u kojoj je od doba Laplacea bilo moguće ili čak poželjno odbaciti hipotezu o bogu kao osnovi prirodnih zakona – vratila, u stanovitom smislu, daoističkom pogledu na svijet. To objašnjava onaj neobično moderni prizvuk u mnogim zapisima ove velike škole. U svjetonazoru moderne znanosti nema, naravno, ni traga pojmovima o zapovijedi i dužnosti u ”prirodnim zakonima”. Ali s povijesnog stajališta ostaje i dalje pitanje bi li prirodna znanost ikad dosegla svoj sadašnji stupanj razvitka da nije prošla kroz ”teološki” stadij. 

ulomak iz John Needham, Kineska znanost i Zapad, Zagreb 1984.,str. 264. i d., prevela: Branka Žodan, izvornik: John Needham, The Grand Titration: Science and Society in East and West (1969.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s