prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama:

Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. Ništa im se ne može skriti, niti ležati izvan njihove moći. (Rupert Sheldrake, opširnije: izvan-vremenost prirodnih zakona? (ulomak iz Rupert Sheldrake, The Presence of the Past))

Matematički su formulirani, prethode prostorno-vremenskim bićima, ljudsko ih otkrivanje ne mijenja, kao što ih ne mijenja niti ponašanje pojedinačnih predmeta podvrgnutih tim zakonima. Ne doimaju li se navedena idealna svojstva prirodnih zakona prilično misteriozno? Evo još jednoga:

Za znanstvene je zakone na snazi i stroži zahtjev u skladu s kojim moraju vrijediti i za sve samo moguće, a nezbiljske slučajeve upotrebe (za ”protivčinjenične” situacije). Takav je slučaj npr. sa zakonom ”Planeti kruže oko Sunca po elipsama”. Ovaj zakon zbiljski vrijedi za sve opažene planete u Sunčevom sustavu. Vrijedi, međutim, i za sve moguće nove planete, izuzev onih koje već poznajemo. To znači da se univerzalnost zakona ne iscrpljuje u faktičkoj cjelini svih prošlih, sadašnjih i budućih planeta, već obuhvaća i samo moguće, ali nezbiljske planete. Ovu pojavu nazivamo ”protivčinjeničnom valjanošću” zakona (kontrafaktička valjanost). (Andrej Ule 1996.)

To da prirodni zakoni vrijede ne samo za ono što činjenično jest, nego i za ono što uopće može biti, navodi nas da razmislimo o apriornim elementima u pojmu prirodnog zakona. Možda bismo u jednom kantovskom obratu mogli razumjeti ta njihova naizgled misteriozno idealna svojstva? Upitajmo: koje uvjete postavljamo da bismo nešto prihvatili kao prirodni zakon? Jednostavni i netajanstveni metodološki zahtjevi mogli bi biti ovi: treba biti mjerljivo, treba biti ponovljivo i ta ponovljivost treba biti neovisna o čovjeku koji radi pokus, neovisna o trenutku kad i mjestu gdje se radi pokus. Zahtjev za mjerljivošću vodi do matematičke forme zakona; zahtjev za neovisnošću o tome tko ispituje neku pojavu vodi na”objektivnu” neovisnost prirodnih zakona o ljudima; iz zahtjeva za neovisnošću o tome gdje ili kad se ispitivanje provodi slijedi da zakoni moraju nekako biti izvan i prostora i vremena; budući da oni objašnjavaju ponašanje prostorno vremenskih objekata već od njihovog nastanka slijedi da prethode tim objektima; a kad se ti zahtjevi proslijede dovoljno daleko u prošlost sve vodi na to da su prirodni zakoni morali prethoditi ne samo ljudima, nego i prostoru i vremenu. Iz jednostavnih zahtjeva koje postavljamo da bismo nekom znanju priznali visoki rang ”prirodnog zakona” slijede njihova neobično idealna svojstva.

[D]o uistinu općevaljanog i jednoznačnog opisa prirodnih zbivanja … uzmažemo dospjeti … samo ako se dadu pronaći bilo kakve odredbe koje se spram svake mijene temeljnog referentnog sustava odnose kao jednako valjane. Nazvati ih prirodnim zakonima, tj. pripisati objektivnu općenitost smijemo samo onim svezama čiji je oblik neovisan o posebnosti našega empirijskoga mjerenja, o specijalnom izboru četiriju varijabli x, y, z, t, koje izražavaju prostorne i vremenske parametre. U tom je smislu moguće temeljnu postavku … da opći prirodni zakoni pri posve proizvoljnim transformacijama prostorno-vremenskih varijabli  ne mijenjaju svoju formu shvatiti … kao objašnjenje o tom što treba razumjeti pod ‘općim’ prirodnim zakonom. …

Sjetilna neposrednost i sjetilno uposebljenje pojedinih opažajnih kakvoća biva isključeno, ali je upravo to isključenje moguće tek s pomoću pojmova prostora i vremena, broja i veličine. U njima fizika određuje najopćenitiji sadržaj zbilje, utoliko što u njima biva naznačen smjer fizikalnog shvaćanja kao takvoga, na neki način forma izvorne fizikalne apercepcije. (Ernst Cassirer 1921.)

Ipak, nisu li prirodne znanosti nešto što se bavi činjenicama, stanjem stvari kakvo jest, a ne nekim ”našim zahtjevima”? Ne iskrivljuje li samu bit prirodnih znanosti kao istraživanja činjenica to uvjetovanje prirodnih zakona ”našim zahtjevima”, onim što treba biti (odnosno normama) e da bismo to nešto smatrali prirodnim zakonom? Vrijedi pomnije pogledati što se misli pod činjenicom.

Što se smatra činjenicom? U nekom smislu reći: ”to je činjenica” podrazumijeva da je sadržaj iskaza o kome se govori istinit. No latinski korijen riječi, facere, prije ukazuje da ”činjenica”, ”fakt”, jest ”ono na-činjeno” (kao npr. i u ”manu-faktura”). To značenje je relevantno, jer, očito je da mi, u stanovitom smislu, zapravo ”činimo” činjenicu: jer ta činjenica ne ovisi samo o promatranoj situaciji i našem neposrednom opažanju, nego također ovisi i o tome kako je naše opažanje oblikovano našim mislima, kao i tome što mi činimo da bismo naše zaključke provjerili, i primijenili ih u praktičnim djelatnostima. (David Bohm 1980.)

Zabluda je, premda tvrdokorna i dugovječna, pretpostaviti da se promatrač može suočiti s činjenicom lice u lice bez posredovanja bilo kakve teorijske interpretacije. Promatrač dvadesetoga stoljeća gleda u noćno nebo i vidi zvijezde i planete; neki su prijašnji promatrači umjesto toga vidjeli pukotine u nebeskom svodu kroz koje se moglo opaziti onostrano svjetlo. Ono što svaki promatrač smatra da zamjećuje identificira se i mora identificirati pojmovima koji već pretpostavljaju neki teorijski okvir. Opažači bez pojmova, kao što je Kant zamalo rekao, slijepi su.

Empiristički pojam ”iskustva” trebao poslužiti raspoznavanju osnovnih elemenata od kojih je sastavljena i na kojima je utemeljena naša spoznaja: mogućnost opravdanja vjerovanja i teorija ovisi o pravorijeku osnovnih elemenata iskustva. Ali promatranja prirodoslovca nikad nisu u tom smislu osnovna. Mi doista hipoteze testiramo promatranjem, ali i naša su promatranja s druge strane uvijek podložna ispitivanju. Vjerovanje da Jupiter ima sedam satelita testira se promatranjem kroz teleskop, ali samo promatranje mora biti opravdano teorijama geometrijske optike. (Alasdair MacIntyre 1981.)

Dakle, teorija prethodi činjenicama, i omogućuje ih.

”Ne vjerujete valjda ozbiljno”, odvrati Einstein, ”da se u neku fizikalnu teoriju mogu unositi samo opažljive veličine?”

”Niste li”, zapitah iznenađen, ”upravo Vi istaknuli tu misao kao podlogu svoje teorije relativnosti? Vi ste naglasili da se ne smije govoriti o apsolutnom vremenu, jer se to apsolutno vrijeme ne može motriti. Jedino su podatci dobiveni satovima mjerodavni za određivanje vremena.”

”Možda sam se koristio tom filosofijom”, odgovori Einstein, ”ali ona je ipak besmislica. Ili, da kažem opreznije: heuristički može biti vrijedno podsjetiti na ono što uistinu motrimo. Međutim, načelno je sasvim pogrešno temeljiti neku teoriju samo na opažljivim veličinama. Jer, u stvarnosti je točno obrnuto. Tek teorija odlučuje što se može motriti.” (Werner Heisenberg 1969.)

Činjenice ne valja držati za neovisno postojeće objekte koje bismo mogli pronaći ili naletjeti na njih u laboratoriju. To bi se moglo ovako reći: iskustvo s prirodom jako nalikuje iskustvu s ljudskim bićima. Priđe li se drugom čovjeku s čvrstom ”teorijom” o njemu kao ”neprijatelju” protiv koga se moramo braniti, on će slično odgovoriti, pa će teorija izgledati potvrđena iskustvom. Slično će priroda odgovoriti suglasno teoriji kojom smo joj pristupili. … U antičko su doba ljudi, upotrebljavajući tada prevladavajuće poimanje reda, bili navedeni ”načiniti” činjenice o planetarnim gibanjima opisujući ih i odmjeravajući epiciklima. U klasičnoj su fizici činjenice ”načinjene” pomoću reda gibanja planeta kojim se mjere položaji i vremena. U općoj teoriji relativnosti činjenica je ”načinjena” pomoću reda Riemannove geometrije, i mjere podrazumijevane pojmovima poput ”zakrivljenosti prostora”. U kvantnoj je teoriji činjenica načinjena pomoću reda energijskih razina, kvantnih brojeva, grupa simetrije, itd. …

Kao što su relativnost i kvantna teorija pokazale da nema smisla odvajati promatrački uređaj od onog što se motri, tako ovdje iznesena razmatranja pokazuju da nema smisla razdvajati motrenu činjenicu (zajedno s uređajima korištenim pri njenom promatranju) od teorijskih poimanja reda koja pomažu tu činjenicu ”oblikovati”. (David Bohm 1980.)

Ali ni fizikalna teorija ne nastaje u nekom apstraktnom svijetu čistih misli, nego je suodređena onim s čime možemo baratati u mjerenju, pri eksperimentu.

Moderna je znanost sebi postavila u zadatak da manipulira, da režira fizičku realnost sve dok je ne dovede u najveći mogući sklad s teorijskom deskripcijom. Riječ je o tome da se izučavani fenomen pripremi, pročisti i izolira sve dok ne postane nalik na idealnu situaciju, fizički neostvarivu, ali par exellence dostupnu spoznaji jer otjelovljuje teorijsku hipotezu prema kojoj se manipulacija usmjerava. Veza između iskustva i teorije proizlazi, dakle, iz činjenice da eksperiment prirodne procese podvrgava ispitivanju što dobiva smisao tek kao referenca za hipotezu o načelima tih procesa.

Eksperimentalni je dijalog vrlo osebujna metoda. Eksperiment poput suca ispituje prirodu u ime postuliranih načela. Odgovor prirode registrira se s najvećom preciznošću, no njegova se relevantnost vrednuje tek kao uputa za hipotetičnu idealizaciju što usmjerava iskustvo. Sve su ostalo brbljarije, zanemarivi sporedni efekti. Priroda svakako može pobiti teorijsku hipotezu o kojoj je riječ, no time hipoteza ne prestaje biti jedinica mjere kojom se mjeri domašaj i smisao odgovora kakav god on bio. Kao umijeće odabira, progresivnog raščlanjivanja, iscrpnog ispitivanja svih mogućih odgovora prirode u nekoj situaciji, eksperimentalna se vještina sastoji u izabiranju problema podobnog za teorijsku hipotezu i prepoznavanje u složenosti prirode fenomena pogodnog za utjelovljenje posljedica tog općeg opredjeljenja. Zadatak je, dakle, da se izabrani fenomen ”izrežira” tako da bude razumljiv i ponovljiv odgovor može li se dotični fenomen dešifrirati prema specifičnom matematičkom sadržaju kojeg izriče hipoteza, ili ne.

Sigurno je da je priroda koju eksperiment ispituje pojednostavljena, preparirana, ponekad i osakaćena, čim je dovedena u funkciju polazne hipoteze, bez obzira što najčešće nije lišena sredstava za pobijanje većine hipoteza. Već je Einstein upozorio da priroda na pitanja koja postavljamo najčešće odgovara s ne, a ponekad s možda. Ali, kao što ističu kritičari, što god priroda rekla, da ili ne, uvijek je primorana prihvatiti teorijski jezik dijaloga. (Ilya Prigogine 1979.)

Ipak je tu jedva moguće govoriti o dijalogu između prirode i čovjeka, prije se radi o nekom isljedništvu – čovjek je taj koji govori, a priroda ima priliku u pokusu tek eventualno odrečno odmahnuti glavom i opovrgnuti to što je čovjek smislio (u tom smislu ”tek teorija određuje što se ima mjeriti”). Weizsäcker također nalazi da je naš ”eksperimentalni dijalog” s prirodom skoro pa potpuno uvjetovan našim vlastitim a priornim normama o tome što treba a što ne prihvatiti kao znanje o objektivnoj stvarnosti. Samoj prirodi prepuštamo tek da empirijski odgovori sa ”ne” ili ”možda” na izričite unaprijed oblikovane alternative.

Moja je pretpostavka da cijela fizika u biti nije ništa drugo do ukupnost onih zakona koji moraju važiti već zato što ono što fizika istražuje mi objektiviramo i možemo objektivirati, dakle, zakoni fizike nisu ništa drugo nego zakoni koji formuliraju uvjete mogućnosti objektiviranja događanja. To je filosofska teza koja se u određenom smislu nadovezuje na Kantovo polazište (a da posljedice nisu istovjetne s njegovim polazištem)… ”Objektivirati” mogu pri tom definirati kao: reducirati na empirijski rješive alternative. Ja, dakle, pretpostavljam da, gdje god nam uspijeva da bilo koji fenomen koji nas susreće reduciramo na empirijski rješive alternative, i da priopćimo zakonitosti s kojima se ishod takvih rješenja može predvidjeti – pretpostavljam da će se zakoni ovog objektiviranja podvrgnuti zakonima fizike. Ovi zakoni fizike danas su vrlo apstraktni. Oni nisu zakoni o bilijarskim loptama. Ono što nazivamo atomima samo su formalno jedva nešto više od jednostavnih empirijskih alternativa. (Carl Friedrich von Weizsäcker)

Dakle činjenice nipošto nisu nešto što naprosto jest pa to opažamo neovisno o tome kako se ”mi” ponašamo i što činimo, nego su uvijek dijelom ”na-činjene”, ”objektivirane” našim mišljenjem i djelovanjem. Svakako postoji i neko takvo mišljenje i djelovanje koje ne vodi do činjenica, nego primjerice do proizvoljnih mnijenja. Stoga ”činjenica” mora počivati na nekim prethodnim zahtjevima o tome kako treba djelovati i misliti. Odnosno, činjenice već u sebi uključuju stanovite norme, praktična pravila koja trebamo slijediti pri utvrđivanju stanja stvari, a ukoliko to ne činimo, možemo s pravom biti kritizirani. Znanje općenito implicira stanovite norme.

Te je apriorne norme (često tek implicitne) u epistemičkoj zajednici prirodoznanstvenika Thomas Kuhn, kao što je dobro poznato, nazvao znanstvenom paradigmom.

Moja paradigma je slična Kantovom a prioriju kad se on uzme u jednom drugom, relativnijem smislu. Oboje su konstitutivni za moguće iskustvo svijeta, ali nijedno ne određuje što to iskustvo mora biti. Prije su konstitutivni za beskonačno područje mogućih iskustava za koja je zamislivo da se mogu pojaviti u zbiljskom svijetu kojemu dopuštaju pristup. Koje će se od tih zamislivih iskustava pojaviti u tom zbiljskom svijetu je nešto što se mora učiti, iz svakodnevnog iskustva kao i iz sustavnijih i istančanijih iskustava koje označava znanstvenu praksu. Oboje su strogi učitelji, koji se snažno opiru promicanju vjerovanja neprimjerenih životnoj formi koju paradigma dopušta. Ishod poštovanja i pozornosti spram njih jesu znanje o prirodi i kriteriji koji služe procjeni doprinosa tom znanju. Činjenica da bi to iskustvo unutar druge životne forme – na drugom mjestu, vremenu i kulturi – moglo zasnovati drugačije znanje nije relevantna za njegov status znanja. (Thomas Kuhn)

Literatura:

  1. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 3.–5.,  10.-13., 18.-21., preveo: ja
  2. Andrej Ule, Znanost i realizam, Zagreb 1996., str. 26., prevela Ksenija Premur
  3. Ernst Cassirer, Uz Einsteinovu teoriju relativnosti, Zagreb 1998., preveo Dario Škarica, izvornik: Ernst Cassirer, Zur Einsteinsche Relativitätstheorie (1921)
  4. David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980., str. 43., 142., preveo: ja
  5. Alaisdair MacIntyre, Za vrlinom, Zagreb 2002., str. 85. -87., preveli: Karmen Bašić, Stribor Kikerec, izvornik: Alaisdair MacIntyre, After Virtue: A Study in Moral Theory (1981.)
  6. Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika, Beograd 1972., str. 110., prevela: Vera Stojić, izvornik: Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze (1969.)
  7. Bohm, isto
  8. Ilya Prigogine, Novi savez, Zagreb 1982., str. 43.– 45., prevela: Radmila Zdjelar, izvornik: Ilya Prigogine, Isabelle Stengers, La nouvelle alliance : metamorphose de la science (1979.)
  9. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 223., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
  10. navod iz: Michael Friedman, A Neo-Kantian Perspective, u zborniku Boghossian-Peacocke, New Essays on the A Priori, Oxford 2000., str. 378., preveo: ja
Oglasi

2 misli o “prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

  1. *Dok stoji Humeovo zapažanje da u etici iz ”jest” ne slijedi neko ”treba”, u epistemologiji ”jest” i ”treba” nisu tako nepomirljivo razdvojeni: da bismo rekli da nešto ”jest” potrebno je zadovoljiti određeno ”treba”.*

    Nije mi namjera – jer bi to vjerovatno bilo pretenciozno – pobijati Humeovo rezoniranje – rezoniranje tog filozofskog barabe 🙂 – o (logičkoj) nemogućnosti skoka sa “deskriptivnih” na “normativne” iskaze, međutim pokušajmo pobliže razmotriti stvari. Pretpostavimo da se X nađe u tramvaju, tramvaj je pun, sjedi mladić a ulazi starac. Pretpostavimo da se X obrati mladiću i kaže: “Starac stoji”. Ovaj iskaz da “starac stoji” je jedan iskaz koji izražava neko stanje stvari, dakle, to da starac stoji. Međutim, u tom iskazu implicite je sadržan zahtjev da se mladić ustane i da prepusti mjesto starcu. Ako je razumni subjekt, to će i učiniti. Iz ovoga primjera možemo vidjeti da u svakidašnjem životu nije moguće baš tako radiklano lučiti na deskriptivno vs normativne iskaze.

    Što se tiče epistemologije kao normativne discipline, nemojmo zaboraviti na implikacije koje je prouzročio E. Gettier sa svojim kratkim člankom “Je li opravdano istinito vjerovanje znanje?”. Jer, definicija znanja trebala bi s jedne strane dati ujedno i uvjete da bi neko spoznajno stanje dobilo titulu znanja, a s druge strane na mnoštvu primjera vrlo je jednostavno pokazati kako se taj pojam znanja lomi, kako tražiti velik stupanj sigurnosti u pogledu evidencije ili jamstva može rezultirati time da uopće ne možemo više posjedovati znanje. Dakle, problemi se javljaju na razini upravo tih normi ili uvjeta. Tu onda slijedi cijeli niz implikacija, kao npr. o odnosu eksternalizma i internalizma, te fundacionalizma i koherentizma. Inernalisti smatraju da opravdanje vjerovanja mora biti dostupno u svijesti epistemičkog subjekta. Međutim, uzmimo na primjer neki subjekt S koji se koristi jezikom L. Subjekt ne mora uopće znati gramatiku, morfologiju i slične finese o jeziku L, u smislu da mu to nije dostupno svijesti, da nema internih elemenata, ali on se vrlo dobro sporazumjeva sa ostalim subjektima koji koriste jezik L, stvari ipak funkcioniraju. Dovoljno mu je da zna konstruirati jednostavno složenu rečenicu koja će biti razumljiva, i stvari će kao što rekoh funkcionirati. Tu se pokazuje prednost eksternalizma (a osobito reliabilističkog tipa). Dok za jedne S neće biti u posjedu znanja, za druge pak hoće.

    Treba također uzeti u obzir to da znanje nikako ne smije biti slučajno, slučajnost je eliminirana. Ako npr. formuliram vjerovanje da će sutra kiša padati, i kiša doista padne, nisam bio u posjedu znanja budući da nisam imao nikakvo jamstvo za to. Suvremeni epistemolozi također govore o tome da naše kognitivne sposobnosti trebaju ipak biti (dizajnirane) u skladu s okolišem u kojem djeluju (doduše, nije jasno u kolikom stupnju moraju biti u skladu). Jer zamislite da je stvarnost zvuk a mi imamo samo vid, spoznaja bi bila kao skupljanje vode s čašom bez dna. A neki mali matrix je na djelu ionako. Trenutačno sjedim u sobi i ovo tipkam, formulirao sam vjerovanje kako sam dakle u prostoriji okružen zidovima, no što ako je zapravo oko mene hologram!?

    Ovdje je u tekstu u kontekstu ove problemtike znanja spomenut nekoliko puta i pojam “predodžbe”. To mi se čini problematičnim. Predodžba bi bila ona pomoćna maštovna (lat. fantasma) slika koja prati iskaze. Na primjer, ako kažem “Pariz je glavni grad Francuske” taj iskaz prati neka mentalna slika, recimo slika “ajfelovog” tornja ili neke druge pariške građevine ili zemljpoisne karte pred očima koja služi kao orijentir i sl. Međutim, postoje propozicije koje naprosto ne može pratiti nikakva predodžba, ali nekom oštricom duha (uma) mi ipak razumijemo rečeno. Recimo, poznati primjer tisućokutnika pod čime vrlo dobro razumijemo na što smjeramo, ali naprosto je gotovo nemoguće predočit si tako nešto, geom. lik s tisuću kutova i stranica. Isto tako, ako kažem “svaka algebarska jednadžba nejednakog stupnja ima barem jedan realni korijen” to naprosto ne prati nikakva slika iliti predodžba, a ipak se nekom oštricom duha razumije.

    Tek toliko….sub specie ae.. 🙂

    Sviđa mi se

    • Prilično sam skeptičan spram relevantnosti tih Gettierovih protuprimjera za bilo što drugo osim za usko-akademsku epistemologiju. Ne vjerujem da je bilo koja znanost imala razloga revidirati svoje poimanje znanja zbog tih epistemoloških dramatičnih događaja. Meni bi filosofski bliži bio pokušaj da se u faktičkim postupcima znanstvenika razabere i dovede na vidjelo implicitna normativnost načina na koji utvrđuju činjenice, nego da se pokušava postaviti neka sveopća definicija znanja koja bi unaprijed isključila sve zamislive dokone skeptičke argumente i onda pobjedonosno vrijedila kao norma za sve sfere znanja.
      S druge strane odredba znanja kao ”opravdanog istinitog vjerovanja” mi je zanimljiva, čak i ako je onim ipak prilično umjetnim protuprimjerima opovrgnuta u smislu neke stroge definicije (kao da bismo mogli očekivati uspješnu strogu definiciju jednog tako širokog i temeljnog pojma). Njena zanimljivost je, barem meni, upravo u njenoj trostrukosti, i implikaciji da je znanje nešto poput koherencije (Platon bi rekao ”pravednosti”) triju aspekta duše/stvarnosti (opširnije o tome ovdje: trodijelna definicija znanja i tri ”svijeta”?).
      Nego, zbunio si me, gdje se to sve spominje ”predodžba”?

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s