normativnost epistemologije? (ulomci iz članaka Zvonimira Čuljka i iz Pollock/Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

Prema normativističkom shvaćanju epistemologija, identificirajući uvjete znanja, formulira normu za svaki pojedinačan slučaj znanja: ona utvrđuje koje uvjete svaki slučaj treba ispuniti, a ne opisuje pojedinačne postojeće slučajeve znanja. Jer, što bismo to opisivali, a da za njegovo opisivanje nisu ispunjeni neki prethodno određeni uvjeti? Kako bismo opisivali i ocjenjivali slučajeve znanja, a da nemamo kriterije prema kojima bismo nešto uopće identificirali kao znanje? … Upravo su zbog toga pojam znanja i drugi epistemološki pojmovi normativni. (Zvonimir Čuljak)


Ako je vjerovanje za nas opravdano, onda je, s epistemičkog gledišta, za nas dopustivo i razložno imati ga, a bilo bi epistemički neodgovorno imati vjerovanja koja mu proturječe. Ako vjerovanje ili prihvaćanje nekog suda smatramo ”činom” u nekom prikladnom smislu, opravdanje vjerovanja bilo bi onda poseban slučaj opravdanja čina, koje je u svojim najširim terminima središnji predmet normativne etike. Upravo kao što je posao normativne etike ocrtati uvjete pod kojima su čini i odluke opravdani s moralnog gledišta, tako je posao epistemologije identificirati i analizirati uvjete pod kojima su vjerovanja i možda drugi sudni stavovi opravdani s epistemološkog gledišta. Epistemologija je normativna disciplina jednako tako i u istom smislu kao normativna etika. (Jaegwon Kim)


[Normativisti] smatraju da je opravdano vjerovanje također stvar ispravnog djelovanja kao što je to i opravdani moralni stav. Epistemička se ocjena zasniva na sustavu norma koje već određuju neku epistemičku praksu. Ostvarenje tih norma posredovano je očuvanjem nekih epistemičkih vrijednosti unutar dane epistemičke zajednice. Stoga su oni slučajevi vjerovanja koji dosežu stupanj znanja vrijedni naše pohvale (zadovoljavaju interes očuvanja epistemičkih vrijednosti), a oni drugi koji u tom ne uspijevaju zaslužuju epistemičku pokudu (od strane nekog epistemičkog autoriteta koji osigurava očuvanje tih vrijednosti). Normativistički govor o znanju kao pohvalnom stanju, ili stanju koje je, s epistemološkog gledišta, osobito vrijedno, implicira da se do tog stanja ne dolazi nasumično ili neodgovornim vrludanjem, nego upravo odgovornim epistemičkim postupanjem (npr. znanstvenim istraživanjem prema nekim znanstvenim standardima). To znači ne samo da je znanje (opravdano vjerovanje) ono vjerovanje koje zaslužuje visoku epistemičku ocjenu nego i da epistemički subjekt u svojim aktivnostima treba težiti postizanju takvih visokovrijednih stanja.

Dva [su] ključna obilježja norma. Prvo, oni su kondicionalni iskazi [koji] opisuju uvjete čijim ispunjenjem neko vjerovanje postaje opravdano vjerovanje. Prvi smisao normativnosti otkrivamo dakle tako da govor o normama prevedemo u govor o uvjetima. Drugo, norme su univerzalni, odnosno, generalni iskazi čije se važenje proteže na sve članove relevantnog skupa vjerovanja.

Epistemičke norme jesu istine koje vrijede na osnovi kontekstualno utvrđenih standarda neke epistemičke zajednice, u ovom slučaju zajednice prirodoznanstvenika. No, kad se jednom prihvate, one vrijede nužno, dapače pojmovno nužno. Čini mi se da je neizbježno zaključiti kako epistemičke norme vrijede onda a priori. Čak i kad bi se pokazalo da nismo u posjedu znanja o svijetu ili da je ono neostvarivo, norme koje utvrđuju što je znanje vrijedile bi kao definicije onoga čega, u nekom vremenu za neki subjekt ili skupinu subjekata, nema, jer ništa ne ispunjava iskazane uvjete. (Zvonimir Čuljak)


Slučajevi u kojima se eksplicitno pozivamo na norme da bismo odlučili što činiti prije je iznimka nego li pravilo. Možeš se obratiti nekom priručniku za vožnju kad tek učiš voziti auto, ali jednom kad si naučila kako voziti auto više ne gledaš u priručnik. Obično ne promišljaš eksplicitno što učiniti – samo to učiniš. To ipak ne znači da tvoje ponašanje nije vođeno onim normama koje si naučila kad si tek učila voziti. … Naučila si voziti u skladu s određenom normom, i ta norma i dalje vodi tvoju vožnju ali više ne trebaš misliti na nju. Poanta je da norme mogu upravljati tvojim ponašanjem bez da trebaš misliti o njima. …

Ono što omogućuje normama da upravljaju tvojom vožnjom bicikla bez da misliš o normama jest to što znaš kako voziti bicikl. To je proceduralno znanje, prije nego li deklarativno znanje. To da imaš proceduralno znanje o tome što činiti u raznim okolnostima ne podrazumijeva da možeš pružiti općeniti opis toga što bismo trebali raditi u tim okolnostima. To je ono poznato zapažanje da nam znati kako voziti bicikl ne omogućuje automatski da napišemo raspravu o vožnji bicikla. …

Dosad smo govorili o proceduralnim normama općenito. Primijenimo sad to na epistemičke norme. Znamo kako razumijevati, ili općenitije, kako spoznavati. To znači da pod određenim okolnostima znamo što činiti pri spoznavanju. Ekvivalentno tome se može reći da znamo što trebamo činiti. Naše epistemičke norme su upravo one norme koje opisuju to proceduralno znanje, i racionalna spoznaja je spoznaja u skladu s tim normama. Način na koji epistemičke norme mogu voditi našu spoznaju bez da trebamo misliti o njima više nije tajanstven. One opisuju neki internalizirani obrazac ponašanja koje automatski slijedimo pri epistemičkoj spoznaji, na isti način na koji automatski slijedimo neki obrazac ponašanja pri vožnji bicikla. Epistemičke norme su one internalizirane norme koje vode našu epistemičku spoznaju. Kad shvatimo da su one tek još jedno očitovanje opće pojave automatskog ponašanja vođenog internaliziranim normama, epistemičke norme više ne bi trebale biti zbunjujuće. … Naravno, za razliku od mnogih drugih normi, naše bi epistemičke norme mogle biti urođene, u kojem slučaju nema procesa internalizacije koji bi ih učinio dostupnima da vode našu spoznaju.

U zadnje vrijeme je obavljen velik posao u psihologiji po pitanju ljudske iracionalnosti. Psiholozi su pokazali da u određenim vrstama epistemičkih situacija ljudi skoro pa neodoljivo teže pogrešno razumijevati. Mogli bismo biti u iskušenju, suprotno onome što smo ustvrdili, zaključiti da ljudi ne znaju kako razumijevati. Kratki postupak s tom optužbom jest primijetiti da kad ne bismo znali kako ispravno razumijevati u tim slučajevima, ne bismo mogli ni otkriti da ljudi pogrešno razumijevaju. (John L. Pollock, Joseph Cruz)

Literatura:

  1. Zvonimir Čuljak, Uvod, u zborniku Vjerovanje, opravdanje i znanje, Zagreb 2003., str. 4. i 5.
  2. Jaegwon Kim, navod prema Čuljak 2004.
  3. Zvonimir Čuljak, Epistemologija kao normativna znanost, u zborniku Filozofija i filodoksija, Zagreb 2004. str. 50., 53, 56. – 57.
  4. John L. Pollock, Joseph Cruz, Contemporary Theories of Knowledge, 1999., str. 126.-127., 129.-130., preveo: ja

 

 

Oglasi

Jedna misao o “normativnost epistemologije? (ulomci iz članaka Zvonimira Čuljka i iz Pollock/Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

  1. Dodajem naknadno ulomak iz knjige Pollock/Cruz jer dobro pojašnjava kako funkcioniraju epistemičke norme (a i norme uopće), te uspostavlja vezu s meni zanimljivim temama implicitnog znanja (ili “tacit knowledge”: https://protreptikos.wordpress.com/2010/10/05/implicitno-znanje-ulomak-iz-andrej-ule-znanost-i-realizam/) i znanstvenih paradigmi (https://protreptikos.wordpress.com/2006/10/16/znanstvena-paradigma-ulomak-iz-jasmina-lelas-teorije-razvoja-znanosti/). (A onda naravno, ali bolje da to prešutim 😉 , i do uobičajenih sumnjivaca poput Hegela i Heideggera.)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s