φιλοσοφία? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filosofija?)

Kad pitamo: što je to – filosofija? govorimo o filosofiji. Pitajući na taj način, ostajemo očito na stajalištu iznad, a to znači izvan filosofije. No cilj je našeg pitanja da dospijemo u filosofiju, da se u njoj zadržimo, da postupamo na njezin način, tj. da ”filosofiramo”… Put našeg razgovora mora, dakle, biti takve vrste i takva smjera da se ono o čemu filosofija raspravlja tiče nas samih, da nas dodiruje (nous touche), i to bitno… Ako to pitanje proizlazi iz nužde i ako ne treba da ostane samo prividno pitanje u svrhu konverzacije, onda nam je filosofija kao filosofija morala postati dvojbenom… Za to je potrebno da najprije znamo što je to – filosofija. Tako se na čudan način vrtimo u krugu. Čini se da je sama filosofija taj krug. Pretpostavimo li da se ne možemo izravno izbaviti iz prstena tog kruga, ipak nam je dopušteno motriti na krug. (…)

Riječ ”filozofija” izgovarali smo već dosta često. No ako riječ ”filozofija” sad više ne uporabimo kao olinjali naslov, ako umjesto toga riječ ”filozofija” osluhnemo iz njezina izvora, onda ona glasi: φιλοσοφία… Grčka riječ … put je kojim smo se zaputili. Premda imamo mnogo historijskog znanja o grčkoj filosofiji, i možemo ga proširivati, ipak poznamo taj put tek sasvim nejasno.

Riječ φιλοσοφία govori nam da je filosofija nešto što najprije određuje egzistenciju grčkog duha. I ne samo to – φιλοσοφία određuje i najunutarnjije osnovne crte naše zapadnoeuropske povijesti. Način na koji se često govori o zapadnoeuropskoj filosofiji doista je tautologija. Zašto? Zato što je ”filozofija” u svojoj biti grčka; a da je grčka, to ovdje znači: filosofija je po svojoj izvornoj biti takva da zahtijeva da se razvije prije svega grčki duh, i samo to…

Stav da je filosofija u svojoj biti grčka ne govori ništa drugo doli to da su Zapad i Europa, i samo oni, izvorno ”filozofski” u svom najunutarnjijem povijesnom kretanju. O tome svjedoči nastanak i gospodstvo znanosti. Budući da pripadaju najunutarnjijem zapadno-europskom povijesnom kretanju, naime filosofskom, one danas, zbog toga, i mogu davati specifično obilježje povijesti ljudi na čitavoj Zemlji… Dakako, znanosti nikada to ne bi postigle da im nije prethodila i prednjačila filosofija. No filosofija je ἡ φιλοσοφία. Ta grčka riječ uvezuje naš razgovor u povijesnu predaju… Predaja nas ne prepušta nasilju prošloga i neopozivoga. Predanje, délivrer, jest oslobađanje, naime, u slobodu razgovora s onim što je bilo. Ime ”filozofija”, ako tu riječ istinski čujemo, a to čuveno promislimo, zove nas u povijest grčkoga podrijetla filosofije. Riječ φιλοσοφία zapisana je tako reći na rodnom listu vlastite nam povijesti; čak smijemo reći: na rodnom listu suvremene svjetskopovijesne epohe koja se naziva atomskim dobom. Stoga pitanje: Što je to – filosofija? možemo pitati samo ako se upustimo u razgovor s mišljenjem grčkoga duha. (…)

Riječ φιλοσοφία upućuje na φιλόσοφος. Ta riječ je izvorno pridjev… Riječ φιλόσοφος stvorio je po svoj prilici Heraklit. To znači: za Heraklita još ne postoji φιλοσοφία. Ἀνἡρ φιλόσοφος nije ”filozofski” čovjek. Grčki pridjev φιλόσοφος znači nešto sasvim drugo nego pridjev filosofski, philosophique. Ἀνἡρ φιλόσοφος je onaj ὃς φιλεῖ τὁ σοφόν, koji voli σοφόν: φιλεῖν, voljeti, znači ovdje što i u Heraklita: ὁμολογεῖν, govoriti kao što govori Λόγος, tj. odgovarati Λόγος-u. To odgovaranje u skladu je sa σοφόν.

Sklad je ἁρμονία. To da se dva bića uzajamno prilagođuju, da se oba izvorno prilagođuju jedno drugome, budući da su upućena jedno na drugo, ta je ἁρμονία ono čime se odlikuje φιλεῖν, voljenje, mišljeno heraklitovski. Ἀνἡρ φιλόσοφος voli σοφόν. Teško je prevesti što ta riječ znači za Heraklita. No, možemo je protumačiti prema Heraklitovu vlastitu izjašnjenju. Dakle, τὁ σοφόν znači ovo: Ἣν Πάντα, ”Jedno (je) Sve”. ”Sve” ovdje znači: Πάντα τἁ ὄντα, cjelina, ukupnost bića. Ἣν, Jedno, znači: Jednovjetno, ono Jedino, koje sve ujedinjuje. A Jedno znači da je sve biće u bitku. Σοφόν priopćuje: sve biće je u bitku… Pri tome ono ”je” … znači isto što i ”sabire” (”versammelt”). Bitak sabire biće u ono što biće jest. Bitak je sabiralište  Λόγος.

Sve biće je u bitku. Takvo nešto zvuči za naše uho olinjalo, ako ne i uvredljivo… Sav svijet zna: biće je ono što jest. Što biću drugo preostaje nego to da jest? Pa ipak, baš to da je biće sabrano u bitku, da u sjaju bitka odsijava biće, to je začudilo Grke… Biće u bitku: to bî Grcima najčudnije.

Međutim, Grci su čudnovatost toga najčudnovatijeg morali čak spašavati i štititi od dohvata sofističkog razuma koji je za sve imao gotovo svakome otprve razumljivo objašnjenje i na trgu ga iznosio. Spašavanje najčudnovatijeg – bića u bitku – zbilo se na taj način što su neki krenuli na put smjerom tog najčudnovatijeg, tj. u smjeru σοφόν-a. Time su oni postali onima koji teže za σοφόν-om i svojom su težnjom budili i održavali budnom čežnju za σοφόν-om u drugim ljudima. Φιλεῖν τὁ σοφόν, onaj već spomenuti sklad s onim što je ἁρμονία postao je tako ὄρεξις, težnja za σοφόν-om. Σοφόν – biće u bitku – sada se izrijekom traži. Budući da φιλεῖν nije više izvorni sklad sa σοφόν-om, nego osobita težnja za σοφόν-om, φιλεῖν τὁ σοφόν postaje ”φιλοσοφία”. Tu težnju određuje Ερος.

To traženje koje teži za σοφόν-om, prema Ἣν Πάντα, prema biću u bitku, postaje sada pitanjem: što je biće, ukoliko ono jest? Tek sada mišljenje postaje ”filozofijom”. Heraklit i Parmenid nisu još bili ”filozofi”. Zašto? Zato što su bili veći mislioci. ”Veći” ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata, nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. Heraklit i Parmenid bili su ”veći” u tom smislu što su bili u skladu s Λόγος-om, tj. s Ἣν Πάντα. Korak prema ”filozofiji”, koji je pripremila sofistika, prvi su napravili Sokrat i Platon. (…)

Odgovor na pitanje: što je to – filosofija? sastoji se u tome da odgovaramo onome prema čemu je filosofija na putu. A to je bitak bića. U takvu odgovaranju osluškujemo od početka ono što nam je filosofija već dosudila, filosofija, tj. grčki shvaćena riječ φιλοσοφία. Time ćemo postići odgovaranje, tj. odgovor na svoje pitanje, samo tako da se zadržimo u razgovoru s onim kamo nas predaje, tj. oslobađa nas, filosofska predaja. Odgovor na pitanje: što je to – filosofija? ne nalazimo putem historijskih izreka o definicijama, nego putem razgovora s onim što smo predajom primili kao bitak bića.

ulomak iz: Martin Heidegger: Što je to – filozofija?, u Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 1996., str. 263.-271., 275., preveo: Ivan Salečić, izvornik: Martin Heidegger, Was ist das – die Philosophie?, predavanje održano u Cerisy-la-Salle, Normandie, u kolovozu 1955. kao uvod u razgovor

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s