slučajnost kod Aristotela? (ulomak iz W.K.C. Guthrie, Povijest grčke filozofije i Filip Grgić, Aristotel o nužnosti i slučaju)

Što je istina iza popularnih izraza ”slučajnost” i ”sreća”? Jesu li to doista neuzrokovani događaji? Ako ne, može li se uzrok onog naizgled nasumičnog otkriti? Aristotela zanima način kako dostignuća slična onima u prirodi i umijeću nastaju naizgled neobjašnjivim djelovanjem – uključujući ono što se popularno naziva ”sreća”.

Pretpostavimo da na mom putu na predavanje u Cambridgeu jednog jutra susretnem čovjeka kojeg ovlaš poznam i koji živi u Birminghamu. Razmijenim riječ-dvije s njim, saznam da je u Cambridgeu samo na jedan dan i potom nastavimo dalje. Ne uzviknem ”Kakva podudarnost!” ili ”Kakva sreća!” No pretpostavimo da sam u tom času bio potišten zbog neke teškoće, da je to bio jedini čovjek kojeg poznam a koji je posjedovao potrebno znanje da bi se razriješila ta moja poteškoća, no nisam znao kako da dođem do njega. Istog mi časa riječi ”sreća” i ”podudarnost” dođu na pamet i naposljetku mogu se pitati ima li ikakva objašnjenja događajima tog tipa; a razlika između ta dva slučaja je u tome da je drugi ispunio svrhu, što mi je omogućilo da učinim nešto što bih naumio učiniti da sam znao kako. To su događaji koje je Aristotel označio ”sretnim”; otuda i opis njih kao ”događaja s obzirom na neku svrhu” koji nisu naumljeni s tom svrhom, no imali su isti učinak kao da su bili.

ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filosofije VI, Zagreb 2007., str. 222. i d., preveo: Luka Boršić, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy Volume VI (1981.)


U rečenici kojom započinje raspravu o slučajnosti Aristotel tvrdi kako se kaže da su tyche i automaton među uzrocima. Kako smo vidjeli, četverostruka klasifikacija pojma uzroka može se shvatiti i kao klasifikacija mogućih odgovora na pitanje: ”Zašto?” Pitamo li ”Zašto?” možemo očekivati četiri različita ”Zato” odnosno ”Zbog toga” ili, u slučaju finalnog uzroka, ”Radi toga da…”, ”Kako bi…”. Pod tom pretpostavkom ništa ne priječi da i slučaj svrstamo među uzroke. Jer na pitanje ”Zašto se nešto događa?” odgovor ”Zbog slučaja” mogao bi se činiti sasvim smislenim i prihvatljivim. No, naravno, kad bismo tvrdili da je slučaj poseban uzrok pored četiri uobičajena Aristotelova uzroka, tad bismo u svakom pojedinom primjeru, kad bismo god iznašli da mu je uzrok slučaj, morali navesti neki određen događaj koji bi tada bio primjer slučaja. Ali, ako ga navedemo, onda zapravo time navodimo neki određeni uzrok koji se dade podvesti pod Aristotelovu klasifikaciju uzroka.

Dakle, slučaj je neodređen – to je prva stvar koju Aristotel želi naglasiti. Prema tome, prvi opis slučajnog događaja mogao bi izgledati ovako:

Za događaj kažemo da je slučajan ako mu ne možemo navesti određen uzrok.

Taj nas opis ne može zadovoljiti, prije svega zato što nismo utvrdili pravo značenje izraza ”određen uzrok”. Međutim, može nam biti polazište za daljnja razmatranja.

Zanijekati postojanje slučaja znači tvrditi kako svaki događaj ima neki određen uzrok. … Da bi ilustrirao stajalište onih koji niječu postojanje slučaja, Aristotel se služi sljedećim primjerom:

Netko je slučajno otišao na trg i tamo susreo onoga koga je htio sresti, ali nije mislio da će ga tamo sresti.

Oni koji niječu postojanje slučaja smatraju da taj događaj ima određen uzrok, naime želju za odlaskom na trg u trgovinu. Aristotel drži da je taj događaj – naime susret na trgu – slučajan. Ono što ga čini slučajnim, prema onome što smo naveli gore, jest činjenica da mu ne možemo navesti određen uzrok. … Mi ne možemo navesti zašto se u tom primjeru dogodio susret na trgu. K tome, na naš se primjer dade primijeniti i uvjet da se ne događa ”ni uvijek ni većinom” da na trgu sretnemo nekoga koga smo htjeli sresti, ali za koga nismo mislili da će tamo biti.

dsc_1167

Filip Grgić (1966.)

Znači li to da je naš primjer primjer za konjukciju dvaju događaja koji su se jednostavno ”poklopili”, a da mi za to nemamo jasnoga objašnjenja, odnosno tome ne možemo naći jasan uzrok? Dva su se događaja slučili i sačinili jedan kompleksan događaj, a uzrok toga kompleksa ne možemo ni iz samih elemenata ni iz prostorno-vremenskih okolnosti u kojima je do kompleksnog događaja došlo. No, naš primjer nije jednostavno konjukcija dvaju događaja. On bi to bio kad djelatnik o kojemu je u primjeru riječ ne bi imao želju za susretom sa svojim prijateljem, kad bi se primjerice na trgu jednostavno sreo sa svojim prijateljem za kojega nije mislio da će ga tamo sresti, ali bez dodatka kojeg je inače htio sresti”.

Sada onaj opis možemo nadopuniti sljedećim:

Za neki događaj kažemo kako se zbio po tyche ako mu je uzrok neodređen i ako on ostvaruje neku svrhu, ali ne na način na koji se svrha inače ostvaruje, nego na alternativan način.

Sada vidimo što znači ”neodređen uzrok”. To je jednostavno uzrok koji nije interno povezan sa svrhom. Uzrok događaja koji se zbiva po tyche neodređen je jer postoji neodređeno mnogo načina na koji se svrha, primjerice susret s onim koga želimo sresti, može ispuniti. Ispada da je tyche svaki neuobičajen način ispunjenja svrhe; ako se pak svrha ispuni na uobičajeni način, onda događaj nije po tyche. No, to još uvijek nije prava odredba tyche. Jer ne samo da nemamo kriterij na temelju kojega bismo mogli tvrditi da koji je način uobičajen a koji neuobičajen, nego ni sama odredba ”neuobičajen” nije posve precizan opis uzroka onoga što se zbiva po tyche. …

Aristotel će ustvrditi da je o slučaju u strogom smislu riječi moguće govoriti samo u kontekstu ljudske činidbe (praxis). … Stoga bismo jednostavno mogli kazati:

tyche je konjukcija dvaju događaja u području ljudske činidbe, gdje je svaki čin usmjeren nekoj svrsi.

Ili, drukčije govoreći: ako se čovjeku nešto dogodi i ako je to što mu se dogodilo relevantno s obzirom na svrhu njegova djelovanja, onda to što mu se dogodilo nije samo konjukcija nego i tyche (odnosno ako poluči štogod dobro onda je riječ o eu-tychia, a kad poluči štogod loše dis-tychia). Svrha djelovanja tada nije prisutna u svijesti djelatnika i ona nije ono što ga pokreće na djelovanje, nego se tek post eventum dade rekonstruirati iz opisa.

Automaton je širi pojam koji obuhvaća tyche; dok se tyche odnosi samo na ljudsko djelovanje, automaton se odnosi na sve svrhovito djelovanje. Kod događaja koji su po tyche ipak se ispuni svrha – što se, naravno, dade rekonstruirati tek naknadno – dok se kod događaja koji se zbivaju po automaton ne ispunjava nikakva svrha. Kada sjedim na stolici, ona pukne te ja padnem, tada kažemo kako je stolica pala ”sama od sebe”. Njezina svrha se ne sastoji u tome da ja padnem, uzrok zbog kojega je pala u odnosu na svrhu je izvanjski, a ni moj pad s izvornom svrhom postojanja stolice nema nikakve veze. Nasuprot tome, kada ja nekim drugim povodom odem u neko mjesto ne znajući da ću tamo pronaći novac koji skupljam za neku priredbu te tamo nađem taj novac, tada kažemo kako sam novac skupio slučajno. Međutim, ja sam ipak ostvario neku svrhu; ja se čak mogu ponašati kao da sam otišao tamo radi skupljanja novca, iako nisam.

ulomak iz Filip Grgić, Aristotel o nužnosti i slučaju, Zagreb 1997., str. 149.-158.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s