obrat bitka i sofistika? (ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis)

Zemaljsko i ljudsko u nemogućnosti da se i sa čime mjere, prepušteni tek mjerenju sa sobom samima, postaju neizmjerni, bezmjerni, neograničeni i beskonačni. Odlazak bogova je zaborav bitka ali ujedno i samozaborav konačnosti. … Bogovi nestaju, a novorođena filosofija će to preuzeti kao jedan od osnovnih razloga svoga postojanja: Anaksagorin će νοῦς, pošto je sve stavio u kretanje, prepustiti svijet njegovu mehaničkom trajnom življenju, razdvojivši tako duh i materiju; time se umjesto iskustva ritma vremena u fizici i metafizici ispostavlja nužnost, budući da je ona načelno potpuno spoznatljiva, a u etici razbor i um, dok će znanje, vještina i umijeće (τέχνη) biti suprotstavljeni slučaju (zgodi: τύχη). Na svakom koraku susreće se težnja za sigurnim: svijet sam, sa svim svojim opasnostima i kušnjama, dolazi spoznajom i umijećem kao temeljnim držanjem čovjeka njemu nasuprot, kao ”objektivitet”, i postaje ono što naprosto jest, podložan motrenju. Motrenje (θεωρία) postaje ideal života: dok je arhajski čovjek gledao nebo jer je sam prvenstveno bio od njega motren, ”teorijski čovjek”, opet poput Anaksagore, rođen je radi teorije neba. U tom nagnuću sigurnosti i potrebi za  nadmoćnošću postaje čovjek mekoćutniji i slabiji; tragedija postaje neizdrživom kao i stara ”religija”. Kritika religije u Grka moguća je, dakako, samo kao kritika pjesništva i obratno: za novorođeni individualitet koji traži legitimaciju u monoteizmu politeizam i uopće pateći bogovi postaju neizdrživi. Dok je arhajskom čovjeku besmrtnost bila moguća samo za najjače, za one koji to teško breme mogu podnijeti, nove vjere širokogrudno podijeljuju  besmrtnost svima kao utjehu i kompenzaciju slabosti, tj. osjećaja neizdrživosti konačnosti. Dok je θυμός kao ”svijest” bio dio tijela podložan gibanju i vrtloženju strasti kao posljedice izloženosti iskonu (bitku) duša (ψυχή: kod Homera ”život”) postat će sabiralištem individualiteta i osnova njegove besmrtnosti temeljem srodnosti s ”bitkom” pretumačenim u vječno, nepropadljivo itd. nad-biće. Sokrat  će utemeljenjem etike u  znanju, suprotno Heraklitovu smještanju ethosa u ono božansko (v. Heraklit, fr. 12B119 Diels), odista nebo privući na zemlju, zasnovati novi red u ljudskom uvidu i smisao zemlje naći u zemaljskome, umu, ali uzvišenom u samoobmani konačnosti do neba… Zaborav bitka ogleda se i u naziranju jezika  kao konvencije, odnosno u postajanju iskonske dvosmislenosti jezika i pjesništva … kontradikcijom koju valja izbjegavati.

ozren_zunec

Ozren Žunec (1950.)

Jedna od najvažnijih  posljedica obrata jest rasap polisa. Pritom ne mislimo na povijesno-socijalno-ekonomsko-političke peripetije uzrokovane medijskim i peloponeskim ratovima, nego na nestanak i zaborav njegove ontologijske ”utemeljenosti” kao trga, tj. kao prostora  blizine i daljine, sveizloženosti iskonu i bogovima. Polis postaje nešto drugo iako nosi isto ime – ”Polis je još  polis, ali ljudi su pak drugi” (Teognid, 53) – naime ”društvo”, tj. ”organizacija” zadovoljavanja ”potreba” udruživanjem na temelju diobe rada, o čemu kao znak utemeljenja društva u znanosti i vještini pridolaze prvi racionalni planovi organizacije društva. Time se božanska, ontologijska δίκη potvrđuje u svojoj skrivenosti.

Gotovo sva novost obrata sabire se i izlaže u sofistici, a unekoliko i u atomistici. … Sofistika pjesništvo zamjenjuje retorikom, naime s τέχνη, umješnim znanjem spravljanja logosa, govora i kazivanja, sračunatih na neki psihološki efekt. Poezija postaje čisto ljudska stvar pripravljena najbližim potrebama čovjeka (”društvena korisnost” retoričkog umijeća to najbolje ilustrira), štoviše, postaje dijelom kulture, ”obrazovanosti” nove παιδεία koja je preuzela i prema novim potrebama pretumačila sve staro pjesništvo, pri čemu se staro pjesništvo racionalizira alegorijskim tumačenjem. Ljepota više nije blagost, dražest i vedrina prisustva bogova i bitka, nego kao i zakon suprotstavljen prirodi, dogovor, consensus omnium o tome što jest lijepo. Uostalom, bog je još samo ideološko sredstvo političke moći, a ljudski um postaje novim bogom prema novom humanističkom postavu odmjerenosti svega čovjekom. Protagora stavom  ”Svih predmeta potrebe mjera (μέτρον) jest  čovjek, bića kako jesu, a nebića kako nisu” (fr. 74B1 Diels) ne samo da inaugurira bezmjernost zemaljskog i ljudskog njihovim samoodnošenjem već sve što jest, bića  (τὰ ὀντα), nazire kao svijet samo bliskoga i čovjeku  predmetno pripadnoga…

ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis, Zagreb 1988., str. 84.-87.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s