”bijeg bogova” i sofistika?

U najdaljoj ljudskoj prošlosti postoji mit o drevnoj prošlosti u kojoj su ljudi živjeli u miru, slozi, blagostanju: idealno, Zlatno doba, chrýseon génosaurea aetas antičke mitologije. Očito je, nostalgija za tom Pradomovinom izvorna je ljudska čežnja za autentičnim zavičajem. (Romano Bolković)

”Zlatno doba” uvijek prethodi onome što možemo jasno pojmiti – naša situacija uvijek već podrazumijeva pad. Po jednoj nama suvremenoj, a ipak mitskoj interpretaciji (kakva je u tom slučaju valjda jedina moguća), taj događaj nije pogodio samo Grke nego i druge narode onoga razdoblja koje je Karl Jaspers nazvao ”osovinskim”.

Do otprilike šestote godine prije našeg računanja vremena ljudska je povijest kontinuirano povezana; tada, za jedne ili dvije ali nikako ne više od tri generacije vrijeme se mijenja. Zastor koji se gotovo rukama može opipati razdvaja doba koje prethodi i koje slijedi šestotu godinu; to što je prema nama, ispred je zastora i jasno je; to što je iza  zastora, o tome treba nagađati. Ljudske osobe naglo postaju nestvarne. Obrisi događaja, pak, nejasni. Bitak postaje nerazumljiv. O Kung-ceu imamo iscrpne obavijesti sve do njegova privatnog života; lik samo jedan naraštaj starijeg Lao-cea gubi se u nejasnoći. O Heraklitu znamo mnogo bitnih podataka; o samo nekoliko godina starijem Pitagori puke legende… Osnovne stvari postaju nesigurne; događaji i osobe ne mogu se dohvatiti; bitak je zagonetan i vrijeme nejasno.

Otprilike šesto godina prije našeg računanja vremena u Kini su živjeli Lao-ce i Kung-ce, u Indiji Buddha, u Iranu posljednji Zarathustra, u Maloj Aziji Heraklit, u Egiptu posljednji Toth, u Italiji Pitagora. Promjena se danas pokazuje kao spuštanje zastora. Svi znakovi pokazuju da se to što  se događalo nije samo iskusilo nego se tada i bolje razumjelo. I čudno je da se o kakogod međusobno udaljenim područjima i kakogod međusobno neovisnim ljudima jest riječ, o promjenama sudi gotovo posve jednoznačno i gotovo s istim riječima…

Promjene od Kine do Italije jednosmisleno su procjenjivali oko šestote godine prije našeg računanja vremena tako da je ljudska povijest dospjela u posljednju fazu mračnog razdoblja. Bitak se izgubio; … cijela zbilja se podijelila; potpuna otvorenost se zatvorila; velike povezanosti su prekinute…  Znanje koje se odnosi na iskonsko doba naglo nestaje. Ostaje samo nejasna uspomena na zlatno doba: čežnja za  zavičajem koja želi uravnotežiti sve veću podivljalost života. Nisu pojedinosti te koje nestaju, one, naime, tijekom povijesti uvijek nestaju. Iz  svijesti je nestalo ono što je najvažnije i što je običavalo ostati; nestao je osjećaj koji može razlikovati bitak i život; i nestao je nagon koji može ostvariti bitak u životu…

Bitak se zatvorio… Odjednom su se pojavili navještaji…: umjesto pasivnosti djelatnost, umjesto mekoće … otpornost i askeza, umjesto mirnog njegovanja ljubavi nehotična privlačnost, umjesto ćudi rad, volja, dužnost i stega. (Bela Hamvas)

Što je značila ta cjelovitost? Neko takvo jedinstvo mnoštva koje, kao što se pokazalo u atenskim legendama (vidi J.-P. Vernant, ulomak), nije postojano i čvrsto utemeljeno (recimo u vrhovnome suverenom biću), nego je jedan živi napeti međuodnos mnoštva, uvijek u iskušenju rasapa. Taj se dinamički sklop očituje npr. u raznolikosti političkog ustrojstva mnoštva grčkih polisa, ali iznad svega u grčkoj religioznosti, gdje se mnoštvo božanskih (mada za kasniju religioznost suviše zemaljskih) likova, unatoč dramama ljubavi i razdora, povremeno sklapa u harmoniju koja zabljesne kao trenutak vječnosti posred ovoga svijeta, u prirodi i čovjeku. Arhajskim Grcima je prožetost onim božanskim bila samorazumljivo očita, sve dotle da se pitanje o vjerovanju ili nevjerovanju u bogove nije ni postavljalo.

Nijedno očitovanje grčkoga života, od najodsudnijeg pa do naoko najneznatnijeg i posve svakodnevnog, ne da se dostatno shvatiti ne sagleda li se odnos spram božanskog kao stalna i neupitna njegova podloga i pozadina. To vrijedi jednako za ratovanje i putovanje, teatar i natjecanje, skupštinu i proročište, ples, žrtvu i promišljanje. Pa ipak, teško da nam je išta grčkog toliko strano i daleko kao upravo taj sveprisutni medij i element svetoga, u kojem i iz kojega je tek svekoliki ostali život dobivao svoj smisao i pravo značenje. S jedne strane načelna areligioznost cjelokupnog novovjekovnog i znanstvenog temeljnog stava spram cjeline svega što jest, a s druge isključivost kršćanske dogmatike bespovratno su nas, čini se, udaljili od mogućnosti pravog živog iskustva onoga što su Grci nazivali božanskim… ”Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj religiji. Egzistencija bogova bijaše posvemašnja samorazumljivost.” (Damir Barbarić)

Je li pad iz tog stanja također posljedica prestanka važenja nekih ondašnjih ”velikih priča”? Grčki se priča kaže mythos, a ”najveće” su priče one o božanskom. Te su priče prenošene usmeno iz davnine (vidi D. Pajin, ulomak), možda čak i iz indoeuropske (vidi M. Ježić, ulomak). Kraj usmene predaje (vidi E. Havelock, ulomak) znači rasap samorazumljivog povjerenja u svijet uobličen tim pričama.  Okončanje te ”instinktne mudrosti” (vidi E. Fink, ulomak) mogli bismo iz našeg današnjeg stajališta protumačiti, recimo antropološki, kao posljedicu iskorijenjenosti ljudi iz ”zemlje”. Naime, rastom većih urbanih središta ljudi napuštaju život u ”organskim”, porodično i tradicionalno povezanim zajednicama, čija je značajka stanovita jednodušnost, postojanje zajedničkog osjećaja (doslovno sensus communis) koji omogućuje neki prešutni sporazum u bitnim stvarima. U većim gradovima takav osjećaj nestaje, njihov ”svijet” se urušava. Ljubav kao bitna supripadnost (philia) zamire, a javlja se eros kao žudnja međusobno razdvojenih fragmenata za onim što je drugo, drugačije. Zajedništvo se sada tražiti zajedništvo u jeziku, već uvelike ab-straktnom, donekle odriješenom, osamostaljenom od osjećaja i uopće doživljajne cjeline čovjekove duše/psihe. Time čovjek biva ”fragmentiran”, a presudnom postaje vještina/tehnika govorničkog opravdanje (danas bismo rekli ”racionalizacije”) takvih žudnjama za svaki put nečim drugim. Tu vještinu poučava, za novac naravno, novi tip samozvanog mudraca, sofist.

Gotovo sva novost obrata sabire se i izlaže u sofistici, a unekoliko i u atomistici. (Ozren Žunec, ulomak)

Sami su, pak, Grci tu iskorijenjenost shvaćali drugačije, kao iskorijenjenost iz ”neba” (jer je čovjek, po Platonu, ”biljka s korijenima u nebu”), kao odlazak bogova i božanskog iz njihovih života. No, bogovi su Grcima značili raznolikost.

U Aristotelovu temeljnom izrijeku filosofiranja – ”a biće zbori se baš mnogostruko” (Metaph. 1003a30) ili ”ta, mnogostruko zborimo bitak” (Metaph. 1077b15) – govori još unekoliko grčko iskustvo božanstva, njegove mnogostrukosti i njegova promjenljiva pokazivanja, prisutnosti i odsutnosti. (Ozren Žunec, ulomak)

Što znači zaborav, gubitak ”bitka”? Hamvas nastavlja u mitskom tonu perzijskom pripoviješću o tome kako je od devet mostova Zemlje prema Nebu preostao samo jedan. Taj zaborav raznolikosti načina na koji bića jesu (raznovrsnosti ”načina bitka”), i svođenje mnogostrukosti na jednoličnost (”aritmetičku jednakost”), Grci su iskusili kao bijeg dotad očitovanog mnoštva bogova u skrivenost. Već od tada u biti vrijedi:

Mi znamo da je Olimp zapravo samo brežuljak i da je Nebo ispunjeno jedino vodikom ili helijem. (Alain Badiou)

S ”bijegom bogova” koji su se očitovali kao jedinstvo mnoštva i mnogostrukost Jednoga u svemu (vidi W. Otto, ulomak), nestali su iz grčkog načina života i ”mudraci”, onih legendarnih ”sedam” koji su bitnom supripadnošću (philia) sa cjelinom svega (Hen Panta, vidi I. Mikecin, ulomak), uspijevali održati cjelovitost ljudskih zajednica (polis) kao ravnotežu raznorodnih interesa (vidi Vernant, ulomak). Ostalo je i sjećanje na taj osobit oblik ravnoteže raznolikosti koji se nazivao ”mudrost”. Posljednji od iskonskih filosofuos andras, ”muževa što naginju tom mudrom”, poput Heraklita i Parmenida, i dalje govore uravnoteženo, iz sabrane bliskosti (philia) s onim samim mudrim (sofon), ali, za razliku od mitskih prethodnika, suprotstavljeni spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor (vidi M. Heidegger, ulomak). Nastupilo je doba razdrtosti (vidi M. Heidegger, ulomak), fragmentacije, sofistike.

Periklova smrt u početku 6. stoljeća znači konačnu pobjedu trgovaca i duha potrošnje, slobodnjaštva, laktaštva i urotništva. To dovodi do gotovo tridesetogodišnjega peloponeskog rata, ali ga je – unatoč porazu Atenjana i njihove demokracije – i preživjelo. U duhu toga vremena prevladavaju relativizam i kritičnost, kao i racionalno potkopavanje vrijednosti u religiji, pravu, moralu i politici; problematiziranjem se svega spomenutoga to uspostavlja i kao teorija. U tom se smislu može govoriti ο pretvaranju mitološkoga načina mišljenja u racionalno mišljenje, no to se ne smije – kao što je uobičajeno – neposredno prenositi i na filosofiju kao najvećega protivnika sofistike. Upravo sofistika, koja se pojavljuje u to vrijeme, odražava duh toga doba i njegovu mudrost  (a ne možebiti Sokrat ili Platon)… (Franci Zore, ulomak)

Sofisti su nedvojbeno individualci, pravi protivnici koji se međusobno natječu za naklonost javnosti. Zato se o njima ne može govoriti kao o školi. S druge je strane previše reći da među njima nema ništa zajedničko. Dijelili su … skepticizam spram mogućnosti pouzdanog znanja temeljen i na nedostatnosti te pogrešivosti naših sposobnosti, kao i na nepostojanju postojane stvarnosti. (W. K. C. Guthrie, ulomak)

Nema istine spram koje sam odgovoran, nego sve jest onako kako meni odgovara; nema obvezujuće pravednosti nego imam pravo na što god mi se hoće; nema neke svete ljepote koja bi nadilazila proizvoljnost onoga što se meni svidi. Uz to, što god da mi sad odgovara, ili mi se svidi, ili mi se hoće, to me ne obvezuje za sutra. A budući da živim s drugima, dobar život se svodi na uspjeh da se kod drugih izborim (ili da im nametnem, ili da ih uvjerim, …) za te svoje neobvezne hirove. Neki učitelj dobrog života koji bi čovjeka osposobio za takav društveni uspjeh – danas se to zove npr. life coach, ili u politici spin doctor – doista vrijedi novca, prihvate li se one pretpostavke o tome što u životu (ni)je dobro, istinito, lijepo i pravo. Istina je irelevantna, partikularni interes je presudan: kao danas u marketingu, kojem je do stjecanja popularnosti u tržišnom nadmetanju (da bismo mogli dodali ”u fair nadmetanju”, trebala bi nam neka ne-proizvoljna odredba o tome što je to fair što bi iskakalo iz sofističkog duha). Kao danas u odvjetništvu gdje o tome tko je u pravu odlučuje ”jači argument”, odnosno vještina zastupnika u verbalnoj prilagodbi društvenim konvencijama (čemu drugome, ako nema postojane stvarnosti?).

Ipak, kao faza sofistika je vjerojatno neizbježna.

U ranom povijesnom dobu doduše postoji intaktno ćudoređe, a uslijed toga i relativno stabilan socijalni sklop. No to ćudoređe u Platonovim očima ima jedan načelan nedostatak: ono je neposredno-nesvjesno, prirodno-nereflektirano ćudoređe, počiva na tradiciji i navici, ne na svjesnu uvidu i spoznaji. Time je već naveden razlog iz kojega je to ćudoređe nužno moralo propasti. ”Ćudoredno držanje otaca” nad čijom naglom propasti jadikuje Platon u Zakonima počiva samo na ispravnu mnijenju (orethes doxa) a ne na uvidu i znanosti (gnomeepisteme)… Ispravno mnijenje, za razliku od spoznaje, ne može opravdati svoje razloge, počiva samo na nekritičkoj navici koju još nisu poljuljala suprotna stajališta, i stoga nije trajno. … Iskonsko društvo za Platona dakle nipošto nije idealno, nego već u sebi nosi klicu propadanja. (R. Thurnher, ulomak)

Pripovijest o iskonu filosofije kod Grka opetuje trostrukost: – djetinjstvo/cjelovitost, mladenačko buntovništvo/rasap, zrelost grčke filosofije.

Podjela moralnosti na tri razdoblja:

najprije, razdoblje pučke ili nesvjesne moralnosti; drugo, prijelazno skeptičko ili sofističko razdoblje; treće, samosvjesno ili filosofsko razdoblje.

(U trećem razdoblju, dakako, tri će stupnja istodobno postojati među ljudima različitog obrazovanja i intelektualnih sposobnosti.) … Usporedni razvoj kod pojedinca:

Za jednostavnošću i povjerenjem djetinjstva slijedi nesmirena i neusmjerena silovitost mladosti, a potom mudrost zrelog života. Najprije vjerujemo jer i drugi vjeruju; potom, da bismo zadobili osobna uvjerenja prolazimo kroz stupanj dvojbe; a potom vjerujemo još dublje, ali u dosta različitom obliku nego smo vjerovali na početku. (W. K. C. Guthrie, ulomak)

Kada neka naslijeđena samorazumljivost postane upitna, moramo upravo sebe pitati što sad valja činiti. To se prvi put događa u sofistici. U velikom stilu i sa širokim utjecajem, njezina radikalna kritika predaje probija se i privlači obećanjem da će za sva životna stanja pripraviti odgovarajuće praktikabilno znanje.

U povijesti epoha sofistici pripada najveće značenje. S dobrim razlozima u njoj prepoznajemo prvo europsko prosvjetiteljstvo, a zahvaljujemo mu nastanak samostalnih znanosti. Njezina je trajna zasluga u društvenom osamostaljenju kritičkog intelekta, kao i uvidu u mjerodavnu čovjekovu kompetenciju. No njezin je deficit bio (i jest) u tome što je čovjeka, kojega je prema jednoj Protagorinoj izreci proglasila ”mjerom svih stvari”, poimala samo kao empirijsku veličinu. Čovjek joj je bio samo ono što je de facto zahtijevao i postizao. Ostala joj je nedostupna spoznaja da i znanje i čovjekovo sopstvo koje se u njemu artikulira ne može jednostavno biti poput našeg znanja o predmetima. S obzirom na njeno virtuozno postupanje sa znanjem tu njezinu nesposobnost za samokritičku analizu vlastitog medija možemo opisati samo kao tragičnu. To je ona tragika koja se u modernoj sofistici Friedricha Nietzschea promeće u komiku; jer, on je iz predaje već mogao znati ono što su Protagora ili Gorgija tek morali sami iznaći.

Tu leži Sokratova zasluga. On je otkrio da sve znanje gubi vrijednost ako nije povezano s čovjekovim samosvjesnim zahtjevom. (Volker Gerhardt, ulomak)

Da se radilo o davnoj jednokratnoj povijesnoj pojavi ne bismo imali osobitog razloga baviti se danas time. No, ako je naša situacija slična onodobnoj grčkoj, možda bi je prisjećanje na iskon filosofije moglo povratno rasvijetliti. Radi se o sad već globalnom prestanku samorazumljivog važenja naslijeđenih životnih formi (najprije tradicionalnih ali danas sve više i bioloških). Vjerujem da se isto to što se sada zbiva planetarno događalo (doduše u daleko manjem opsegu) u Grčkoj kada se polis iz male organske zajednice pretvorio u veliko trgovište, čime je postalo očito da su mogući i drugačiji vidovi života od tradicijom predanih, pa su se namnožile svakovrsne relativizacije.

Doba sofista – naše doba. (Friedrich Nietzsche oko 1880.)

Puno je znakova da sadašnje generacije prolaze kroz prijelom svjetskih formi koji je po posljedicama i dubini barem onoliko značajan kao i onaj koji je prije 2500 godina izazvao klasičnu filosofiju. Tako bi proučavanje tog starog prijeloma moglo nadahnuti i razumijevanje ovoga aktualnoga. (Peter Sloterdijk)

I današnja je situacija obilježena krajem velikih priča, prije svega prestankom samorazumljivog važenja ”najveće priče ikad ispričane”, naime onim što se od Nietzschea naziva ”smrću Boga” (link). Pozivam li na povratak tradiciji?

Ali ako se supstancijalna forma preinačila, jednom za svagda, uzaludno je htjeti zadržati oblike ranijeg obrazovanja; oni su uveli listovi koje odbacuju novi pupoljci što su već stvoreni na njihovu korijenju. (G. W. F. Hegel)

Kao i kod Grka, s krajem velike priče o božanskom nestaje i jedan odnos ljubavi, ovaj put agape, koji je spajao životne raznolikosti u jedinstvo. Na njeno mjesto opet stupa žudnja, koja sad omogućuje globalno potrošačko društvo i sveopću fragmentiranost. Može li se filosofijom eros još jednom preusmjeriti ka cjelovitosti?

navodi za koje nisu dani linkovi na ulomke:

  • Alain Badiou, Manifest za filozofiju, Zagreb 2001., str. 14., prevela: Gordana V. Popović, izvornik: Alain Badiou, Manifeste pour la philosophie (2001.)
  • Friedrich Nietzsche, Pabirci iz Nietzscheove ostavštine, u  Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 308.
  • Peter Sloterdijk, Filozofski temperamenti, Zagreb 2011., str. 28., prevela: Nadežda Čačinović, izvornik: Peter Sloterdijk, Philosophische Temperamente. Von Platon bis Foucault (2009.)
  • Romano Bolković http://www.zurnalisti.com/racji-hod-hrvatske-povijesti/
  • G. W. F. Hegel, Znanost logike, ?
  • Bela Hamvas, Scientia sacra, Zagreb 1995., str. 11.-17., prevela: Jadranka Damjanov, izvornik: Bela Hamvas, Scientia Sacra (1943./44.)
  • Damir Barbarić, Grčka filozofija, Zagreb 1995., str. 20.-21.

(ranije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga: sofistika? (v.’06.) te na drugom izdanju: §4. sofistika? (vi.’10.) i §3.1. božansko? (vi.’12.))

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s