tyche? (ulomak iz Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, i ulomak iz Kirsten Hyldgaard, The Cause of the Subject as an Ill-timed Accident)

Aristotel upotrebljava dva izraza koji su apsolutno otporni njegovoj teoriji, najrazrađenijoj koja je ikad nastala o funkciji uzroka – dva izraza koja su neprikladno prevedena kao slučaj i sreća. Radi se o tome da se ispita odnos koji Aristotel uspostavlja između automatona – a mi sa stajališta moderne matematike znamo da je to mreža označitelja – i onoga što označava kao tyhe – koje je za nas susret realnoga.

Gdje mi srećemo to realno? U onome što je analiza otkrila, radi se zapravo o bitnom susretu – o jednom sastanku na koji smo uvijek pozvani na susret s realnim koje izmiče. Zato sam na ploču stavio nekoliko riječi koje su za nas oznake za ono čemu se želimo približiti. Najprije tyhe, koji smo posudili iz Aristotelova rječnika o istraživanju uzroka. Mi smo je preveli kao susret s realnim. Realno je s one strane automatona, zahtjeva znakova. Realno uvijek leži iza automatona.

Tyhe – kao slučajno: tu se mi analitičari ne damo nikad nasamariti, ne u načelu. U najmanju ruku, mi ukazujemo uvijek da se ne smijemo dati uhvatiti, kad nam subjekt kaže da se dogodilo nešto što ga je tog dana spriječilo da ostvari svoju volju, naime da dođe na seansu. Ne treba prihvaćati stvari na temelju izjave subjekta. Funkcija tyhe, realnog kao susreta – susreta utoliko što može biti neostvaren, što jest bitno neostvaren susret – najprije se pojavila u povijesti psihoanalize u obliku traumatizma. Uočljivo je da se u začetku analitičkog iskustva realno prikazalo u obliku onoga što je u njemu nemoguće asimilirati – u obliku traume, određujući sav njen slijed, i namećući mu prividno slučajno porijeklo. Realno možemo prikazati pomoću nesretnog slučaja, male buke, malo-realnosti, što potvrđuje da ne sanjamo. Ono što nas budi jest druga realnost skrivena iza manjka onoga što nadomješta predočba – to je Trieb, kaže Freud. [Uobičajeni prijevod je ”nagon”, op. d.]

Pažnja! nismo još rekli što je taj Trieb – ako on krivnjom predočbe nije tu, kakav je to Trieb o kome je riječ? – možemo ga smatrati kao Trieb koji će tek doći. Stvarno je s one-strane sna koji moramo ponovo istražiti – u onome što je san obavio, omotao, što nam je skrio, iza manjka predočbe čiji je tu samo zastupnik. Tu je realno koje više od svega upravlja naše aktivnosti.

ulomak iz Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, Zagreb 1986., str. 58. – 61. i 66., prevela: Mirjana Vujanić-Lednicki, izvornik: Jacques Lacan, Le séminaire, Livre XI: Les quatre concepts fondamentaux de la psychanalyse (1973.)


ImageGen

Kirsten Hyldgaard

U vezi s nagonom Lacan upotrebljava dva aristotelovska pojma za slučajne pojave: tyhe i automaton. Oni se bave kontingentim, za razliku od onoga što se zbiva i ponavlja po nužnosti.

Dok ostajemo unutar lanaca uzroka i posljedica, sve ima smisla; no subjekt (u psihoanalitičkom smislu) je tamo gdje su lanci uzroka i posljedica slučajno narušeni. Točnije, subjektovo je mjesto i tamo gdje su lanci uzroka i posljedice pukli, i tamo gdje je neprekidno i neizvjesno nastojanje da nađemo smisao u ovom besmislenom, neusvojivom realnom. Poanta, ipak, nije da je subjekt bez uzroka, nego da je smješten na drugoj sceni, na sceni nagona. I ta druga vrsta uzročnosti je razlog zašto Aristotel može biti od koristi Lacanu.

Kod Aristotela tyhe i automaton označavaju uzroke koji ne mogu biti neposredno razumljivi unutar tradicionalnog četverodimenzionalnog poimanja uzročnosti (causa efficiens, causa formalis, causa materialis i causa finalis). Tyhe i automaton se razlikuju u tome što je automaton općenitiji termin koji uključuje tyhe kao jedan posebni razred. Automaton je rezerviran za slučajne događaje u prirodi. Konj koji izbjegne opasnost tako da slučajno dospije na sigurno mjesto je jedan primjer. Konj nije otrčao s jednog mjesta na drugo da bi izbjegao opasnost; ali, srećom, konj je to ipak slučajno napravio i time izbjegao opasnost.

Tyhe, s druge strane, zahtjeva kod Aristotela neko biće koje djeluje sa sviješću i namjerom – što onda isključuje biljke, životinje i djecu. Tyhe se zbiva nepredvidivo kada planiramo reći ili učiniti nešto smisleno ili svrsishodno. Svakom činu možemo pripisati neku namjeru, budući cilj, buduću svrhu, koja leži iza činjeničnih okolnosti. Ali slučajevi – sretni ili nesretni – postavljaju problem o kakvoj se uzročnosti tu radi.  Ako primjerice neki čovjek dođe na tržnicu i tamo naleti na nekoga koga je želio susresti ali nije očekivao da ga tamo susretne, tad je razlog da ga je susreo to što je želio ići na tržnicu; i tako i u drugim primjerima, kad se čini da je slučajnost uzrok, uvijek je moguće naći neki drugi uzrok, i to zapravo nikad nije slučajnost.

Takav uzrok slučajnosti je, prema Aristotelu, eficijentni, što podrazumijeva da je problem, prije svega, pitanje svršnog uzroka, pronalaska svrhe. To bi trebalo zazvučati poznato. Freudovske omaške su slučajevi u govoru, naizgled besmisleni događaji bez očite svrhe. Tradicionalno freudovsko tumačenje ima veze s obnovom zamisli o tome da sve ima neki uzrok, koji je i eficijentni i svršni: zadovoljenje nesvjesne želje. Tu je na djelu nagon – naizgled slučajno. Ona ”druga scena” ili ”druga stvarnost” nagona pokazuje se u takvim slučajnim zbivanjima.

Kod Lacana automaton označava mrežu označitelja: ponavljanje, ustrajnost znakova. Tyhe se, pak, tiče ”susreta s realnim”. To je nešto što se događa slučajno, kao da ponavljanje ne dolazi u obzir. To je jedan singularni susret s realnim, u razlici spram automatona koji je repetitivno ponavljanje znakova. Realno može predstavljati slučaj, buka, mali element stvarnosti, koji su dokazi da ne sanjamo. Ipak, s druge strane, to realno nije maleno, jer je to što nas budi druga stvarnost iza manjka onoga što se zbiva u predočavanju –  to je, kaže Freud, Trieb. Ta je druga stvarnost ono što se pokazuje u Aristotelovom tyhe. Scena nagona je ”druga scena” koja remeti scenu želja, svrha i namjera. Znamo od Freuda da ta druga scena ne poštuje temeljne zakone ne-proturječja i vremena – zamisao o tome da uzrok prethodi posljedici i da se stvari zbivaju u nekoj vrsti vremenskog reda. Druga je scena bitno krivovremena.

Tradicionalni način pripovijedanja priče o početcima moderne znanosti kaže da je ona uspostavljena prekidom s idejom svrhovite uzročnosti, u nastojanju da se uklone smisao i svrha: vlada samo uzročnost eficijentne vrste. Prirodne znanosti bave se funkcijama, besmislenim vezama između količinskih varijabli. Moderna znanost uklanja smisao. Naime, u idealnom slučaju. Svrhovitost kao da se opet pojavljuje poput povratka onoga što je potisnuto. Osobito biologija ima teškoća riješiti se svrhovite perspektive zahvaljujući činjenici da je jedna od njenih temeljnih pretpostavki kako su živi organizmi, kao sustavi, ustrojeni spram reproduktivne sposobnosti. Spolnost, definirana kao reproduktivna spolnost, ima svoju krajnju svrhu u prijenosu gena jedinke i opstanku vrste. Ono što psihoanalizu čini neuobičajenom nije tek to da unatoč svom neuro-biološkom obrazovanju Freud ponovo uvodi svrhe (snovi, jezične omaške, šale, sve to ima svoj smisao, služi svrsi zadovoljenja nesvjesne želje), nego i to da ta svrha ide ruku pod ruku sa spolnošću, što predstavlja sukob u samoj njenoj svrsishodnosti.

U igri su dva suprotstavljena oblika svrhovitosti, jer se nagon i spolnost ne mogu objasniti unutar obzora koji za svoju krajnju svrhu ima opstanak najsposobnijih; uz njen autoerotizam i polimorfne perverzne temelje spolnost se ne može objasniti opstankom vrste. Lacan (u odnosu na Freuda) čini suprotan korak: on uklanja smisao. Ugrubo rečeno, analiza opet ima posla sa besmislenim obrascima i prekidima tih obrazaca. Uzrok slučajnosti se opet svodi na eficijentnu vrstu. Temelj subjekta je neka trauma, neki slučajni događaj, udes, čak distyhia (”loša sreća”). Ne može se odrediti nikakav neposredni i očiti uzrok subjekta. Neka se trauma razumije kao ne-nužni događaj; uzrok subjekta je slučajan, kontingentan događaj; događaj bez neposredne svrhe; događaj koji nema smisla, ili radije događaj kojem tek treba naći smisao, koji će nadalje biti temelj smisla.

Nije moguće riješiti se smisla. Da bi imao traumatski učinak, događaj mora biti protumačen. Ovo odgovara Aristotelovoj poanti o besmislenoj tyhe: ona je tek naizgled besmislena, uvijek je podređena svrsi, smislu. Smislena je, u psihoanalitičkom kontekstu, dvostruko: slučajni je događaj posljedica nekog uzroka na drugoj sceni; i on je uzrok posljedice koju se usvaja u obzor koji joj daje smisao.

Aristotel nudi još jedno moguće rješenje za situaciju u kojoj je slučajnost tek naizgled bez svrhe:

Neki, pak, drže da je slučaj [tyhe] pravi uzrok stvari, ali neki koji ima nešto božansko i tajanstveno u sebi, što ga čini neproničnim za ljudsko shvaćanje.

Aristotel nije voljan preuzeti odgovornost za takvu pretpostavku – to su tek ”neki” koji tako misle – i Bog zna što je svrha. Zadaća je smrtnog psihoanalitičara da izvede na svjetlo tu božansku, tajanstvenu i neshvatljivu svrhu slučaja.

ulomak iz Kirsten Hyldgaard, The Cause of the Subject as an Ill-timed Accident, u zborniku Slavoj Žižek (ur.), Jacques Lacan, London 2003., str. 233.-236., preveo: ja

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s