kontinentalna filosofija?

Kontinentalna filosofija je izrazito eklektičan i raznolik niz intelektualnih struja za koje se teško može reći da predstavljaju jedinstvenu tradiciju. Kao takva, kontinentalna filosofija je izum, ili, točnije, projekcija anglo-američke akademije na kontinentalnu Europu, koja ne bi priznala legitimnost takvog naslova…

[P]ostoje filosofi s kontinenta, poput Fregea i Carnapa, koji nisu proglašeni kontinentalnima, i filosofi izvan kontinenta koji jesu.  (Simon Critchley)


Riječ ”kontinent” … [stoji] kao naziv za ”europsko kopno, u razlici spram britanskog otočja”… Zamisao kontinentalne filosofije nikad nije u korijenu oslobođena ljage da to nije ono što ovdje radimo… Nema sumnje da je za većinu filosofa engleskog govornog područja tijekom dvadesetog stoljeća zamisao kontinentalne filosofije imala duboko vrijednosni naglasak… To nije samo ono što mi ne radimo, nego ono što se ne smije raditi, ako se hoće ozbiljno misliti unutar središnjih tokova zapadnjačke filosofske tradicije… Stoga se smatra da autori koji se upuštaju u ono što je, barem od vremena J. S. Milla, britanska filosofija nazivala kontinentalnom filosofijom, rade ne samo nešto drugačije vrste nego i, mora se reći, izričito manjkave kvalitete. (Simon Glendinning)


[O]sim … drugih besmislica vezanih uz … distinkciju … između „analitičke“ i „kontinentalne“ filosofije… ta je klasifikacija u sebi uvijek sadržavala prilično bizarno brkanje metodološkoga i topografskoga, kao kad bismo automobile klasificirali u one s pogonom na prednje kotače i u japanske… (Bernard Williams)


Užasna pogibelj: da se spoje amerikansko-političko preganjanje i labava naučenjačka kultura. (Friedrich Nietzsche)


[T]eror takozvanog zdravog razuma u filosofiji … susrećemo i u varijantama nominalizma visoke skolastike, u fiziologizmu renesanse, engleskom empirizmu, danas u svim verzijama takozvane analitičke filosofije. Princip mu bijaše prepoznat i mjerodavno imenovan već u Grčkoj: sofistika, vječna i neuklonjiva pratilja sveg filosofiranja. Kome se sterilnost i duhovna impotencija tog tako slavljenog ”zdravog razuma” ne otkrije već pri prvom bližem susretu, s njim je o istinskoj filosofiji bolje prištedjeti riječi. U tome je zdravlju naime, ako se već hoće neka poredba, nešto od one iskonski trgovačke lukavosti i sitničavog opreza: potanko provjeri sve što se tiče stvari na koju si bacio oko, i to tako dugo dok u tebi ne umine svaka strast njenog posjedovanja i užitka. No onda si i tako već pri nečem drugom. (Damir Barbarić)


Ali to je sad samovolja kojoj nema ravne: provoditi promatranje samo na mišljenju, a cijeli preostali dio duha isporučiti psihologiji. Pri tomu je načinjena pretpostavka da se svaki drugi odnošaj: putem zrenja, putem težnjeosjećanjaljubljenja-mrženja, uspostavlja tek pomoću posredujuće radnje mišljenja. Ali faktički mi živimo cijelom puninom našega duha ponajprije u stvarima, u svijetu, te polučujemo iskustva u svim, i u ne-logičkim, vrstama akta. Iskustvo koje se otvara samo ćudorednoj borbi s otporima svijeta i naše prirode, koje nam se obrazuje u vršenju religioznih akata, vjerovanja, molitve, obožavanja, ljubljenja, koje postaje naše u svijesti umjetničkog oblikovanja i estetskog uživanja, daje nam neposredno sadržaje i sadržajne sveze koji za jednu čisto misleću nastrojenost uopće ne postoje. Filosofija koja izvan akata mišljenja priznaje samo one akte zornog spoznavanja koji nam u oblasti teorije i znanosti priskrbljuju materijal za mišljenje, osuđuje sebe samu na sljepilo spram čitavih carstava stvarnih veza, čiji pristup upravo nije bitno vezan uz razumske akte – ona nalikuje čovjeku zdravih očiju, koji zatvara oči a boje bi htio primiti samo kroz uši ili kroz nos! (Max Scheler)


Prigovaraju mi mnogi da rijetko govorim a još rjeđe pišem o analitičkoj filosofiji. I moram reći da ovakav prigovor doista stoji. Naravno, u jednom dijelu, o tim sadržajima, ja prenesem studentima neophodne informacije. Ali, pošto tu nema topline… priznajem da analitička filosofija ne pripada meni i … mojoj manje filosofskoj, a više životnoj poziciji. Dakako, ako je to uopšte važno, ni ja ne pripadam analitičkoj filosofiji. Moje je stajalište takvo da je filosofija, zapravo, jedna … lična stvar. Moja. (Miodrag Živanović)


Postupno mi se pokazalo što je do sada bila svaka velika filosofija, naime ispovijest njezina začetnika i neka vrsta nenamjernih i neupadljivih memoara. (Friedrich Nietzsche)


Da je ova epohalna Nietzscheova rečenica naišla na opće odobravanje ona bi bila morala temeljito promijeniti sve što se od tada zove filosofijom. Bila bi prisilila zanimanje filosof da krene smjerom na kojem bi svaki mislilac bio morao postati autobiografom vlastita mišljenja, možda čak i vlastitim psihoanalitičarem, ukoliko se najviši oblici refleksivnosti moraju uvjeriti i u svoju patogenezu. No, kako znamo, od ovakva se zaokreta u filosofiji nakon Nietzschea može malo toga primijetiti, dapače, nužno stječemo dojam da su se najjači zamasi prema depersonalizaciji mišljenja dogodili tek u stoljeću koje je prošlo od ove Nietzscheove bilješke. Koliko daleko filosofi uspijevaju stići pri iskorjenjivanju ispovjednih i autobiografskih tragova u svojim tekstovima, to znamo tek od Husserla i Carnapa, od ranog Wittgensteina i analitičkih filosofa – i svega onoga što je od tada do danas uslijedilo, mjesečevi krajolici jednog pojma u kojem nema čovjeka. Ali ovim nalazom nije donijeta nikakva odluka o sadržaju istine Nietzscheove teze. Ta moglo se dogoditi da je depersonalizacija filosofske teorije u XX. stoljeću sama po sebi nešto kao nedobrovoljna samoispovijest svojih začetnika, a ako nedostaju autobiografske geste, to više padaju u oči autothanatografski spomenici. (Peter Sloterdijk)


Jedan od najlakših načina da se izrazi razlika između “analitičke” i “kontinentalne” filosofije jest reći da se prva vrsta bavi iskazima a druga vlastitim imenima. (Richard Rorty)


Izgleda kao da to [što gore kaže Rorty] više ili manje jest tako, budući da se kontinentalna filosofija uobičajeno predstavlja kao otprilike kronološki slijed vlastitih imena koji započinje s Kantom, a ne kao problemski orijentirani pristup koji se obično povezuje s analitičkom tradicijom. No, ovdje moramo biti oprezni jer se za Rortyjev kriterij za razlikovanje tradicija opravdano može reći da je površna generalizacija koja potvrđuje smiješan stereotip da kontinentalna tradicija nekako ne brine o problemima i argumentaciji (kako bi mogla ne brinuti o tome?). Međutim, Rortyjeva napomena otkriva nešto zanimljivo, utoliko što knjige, radovi i rasprave u suvremenoj kontinentalnoj filosofiji, i na kontinentu i u engleskom govornom području, imaju tendenciju usredotočiti se na tekstove određenog kanonskog filosofa ili ponuditi komparativno proučavanje tekstova dvaju ili više filosofa. …

Može se reći da ta praksa često zbunjuje i ljuti filosofe obrazovane u analitičkoj tradiciji, koji drže da kontinentalni filosofi nude tek komentare, a ne originalno razmišljanje. … Nije da filosofija u kontinentalnoj tradiciji odbacuje probleme – daleko od toga – nego … za kontinentalnu tradiciju filosofski problemi ne padaju gotovi s neba i ne može se njima baviti kao elementima neke ahistorijske fantazije philosophiae perennis. … Filosofski problemi su tekstualno i kontekstualno smješteni i, istodobno, distancirani, što možda objašnjava zašto naizgled periferni problemi prijevoda, jezika, čitanja, tumačenja i hermeneutičkog pristupa povijesti imaju tako središnju važnost u kontinentalnoj tradiciji. Naravno, to često otvara mogućnost za zbunjujuću optužbu da se tu radi “književnost”, a ne “filosofija” – kao da bi iskazi filosofa imali neki neposredan i transparentan odnos prema iskustvu, što je jedno poimanje koje izgleda modelirano po uzoru na ono što Wilfrid Sellars naziva “mit o danosti”, ili na neku zastarjelu pozitivističku filosofiju znanosti.

Utoliko, mada je taj [Rortyjev] kriterij neprikladan, … [on] dovodi do dubljih pitanja o tradiciji i povijesti, te o središnjosti potonjih za kontinentalnu tradiciju. Možda je najjednostavniji i minimalan način da se okarakterizira razlika između analitičke i kontinentalne filozofije pomoću onoga što svaka od njih vidi kao svoju tradiciju te filosofa koji čine tu tradiciju. Odnosno, ovdje je presudno koje se tradicije filosof osjeća dijelom, znajući tko se računa (a možda i važnije, znajući tko se ne računa – ponekad ne znajući zašto) kao predak ili autoritet, tko je unutra a tko je izvan. (Simon Critchley)

usporedi i analitička filosofija?


Literatura:

  1. Simon Critchley, What is Continental Philosophy, članak iz 1998.
  2. Simon Glendinning, The Idea of Continental Philosophy, 2006., str. 11., preveo: ja
  3. Bernard Williams, Smisao prošlosti, 2015., str. 358., preveo: Filip Grgić, izvornik Bernard Williams, Nietzsche’s Minimalist Moral Psychology (1993.)
  4. Friedriche Nietzsche, pabirci iz ostavštine, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 218., preveo: Šime Vranić
  5. Damir Barbarić, Preludiji, Zagreb 1988., str. 185.
  6. Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 25 i d., preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo amoris (1923.)
  7. Miodrag Živanović, Filozofski triptih, Banja Luka 2005., str. 13. i 122.
  8. Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 15., prevela: Dubravka Kozina, izvornik Friedrich Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886)
  9. Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 43., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.)
  10. Richard Rorty, Contingency, Irony, Solidarity (1989), str. 81., preveo: ja
  11. Simon Critchley, isto

 

8 misli o “kontinentalna filosofija?

  1. Dobro je da postoje mjesta poput nagovora i razgovora o krugu, gdje jezik nakon iscrpljujućih i zamornih 8 sati radnog vremena u logičkim radionicama analitičke filosofije, može otić popit pivo i zaplesat! 🙂

    Zaista dobro kažu ovi autori, analitička filosofija je hladana, i ne životna, ili barem ostavlja takav dojam. Uzmimo za primjer samo pozitivističku eliminaciju ( uz pomoć principa verifikacije ) svih religioznih stajališta. Besmisleno je biti vjernik, ali nije ništa više smisleno niti biti ateist ili agnostik. I šta da sad radim? 🙂

    Jedna od odlika analitičke filosofije koju sam barem ja zapazio u svojim filosofskim avanturama, je mogućnost da se dobro nasmijemo, ponekad je rigorozna logičnost ne smiješna, nego zna iznenaditi svojom duhovitošću, kad se pogleda s nekog “višeg” gledišta …

    Metafiziku, djela Hegela, Heideggera, Nietzschea shvaćam kao umjetnost, i to ne bilo kakvu umjetnost, već jako zanimljivu i poticajnu umjetnost. Odlično mi je ovo Nietzscheovo zapažanje o velikim filosofijama.

    Liked by 1 person

    • Jako mi je zanimljivo to tvoje iskustvo, da nalaziš duhovitost u analitičkoj filosofiji. Jedini slučaj gdje sam to iskusio bilo je čitanje Wittgensteinovih ”Filosofskih istraživanja”, doista me znao nasmijati (kažem to bez imalo ironije). Znaš li možda, kažu li nešto analitičari o smijehu? Meni se čini da u takvim slučajevima nastup smijeha može značiti neku vrstu malog oslobođenja

      Sviđa mi se

      • Nisam još naišao na neku analitičko filosofsku raspravu o smijehu, ali ima knjiga koji su dotiču te teme. Npr. knjiga “Monty Python and philosophy : nudge, nudge, think, think” 😀 se bavi Pajtonovcima s gledišta analitičke filosofije koliko sam imao čuti, a postoji i esej ” Tractatus Comedo – Philosophicus “, u kojem se autor poziva na Carnapovu tezu da su metafizičari glazbenici bez glazbenog talenta, i razvija svoju tezu da je Heidegger komičar bez komičarskog talenta! 😀

        Sviđa mi se

  2. Sloterdijk se negdje zabavlja sa sličnom tezom, da je Heidegger seoski zajebant koji je shvatio da očitosti na koje bi htio ukazati suviše pametnoj gradskoj djeci mora upakirati dovoljno komplicirano ruho, ne bi li ovi obratili pažnju. 🙂 A što se tiče glazbenog talenta metafizičara, imamo i sasvim novi nalaz da je Platon svoje dijaloge doslovno komponirao prema određenoj pitagorejskoj muzičkoj matrici. (Vidi o tome ponešto na http://pjaceta.com/viewtopic.php?f=7&t=219 ) Slično i struktura Heideggerovih Prinosa filosofiji nastoji slijediti strukturu fuge.
    Ali, sad me od izrugujućeg smijeha više zanima nešto drugo. Naime, kad si na optužbu za depersonalizaciju (a onda implicitno i za dehumanizaciju) odgovorio time da analitička filosofija zna biti duhovita (i to ne radi pukog efekta, nego nekako bitno duhovita), to me navelo da razmislim o tezi kako je duhovitost bitna karakteristika čovjeka. Pa sam se upitao može li se to iskoristiti za Turingov test, npr. u smislu: ako je duhovit ne može biti robot? Pitao sam analitičare na Symblogiji što misle o tome (vidi komentare).

    Sviđa mi se

  3. Ekstremno lučenje na kontinentalno vs analitičko je nepotrebno i ne izražava pravo stanje. Tu se radi o, kako bi rekao Wittgenstein, obiteljskim relacijama. Recimo Fregea i Husserla teško je tako olako i jednoznačno (univočno) strpati u puke analitičare. Prošlo je vrijeme kada je analiza jezika bila u središtu pozornosti. To se danas upotrebljava kao dobra metoda, ne samo u filozofiji, nego i u nekim drugim domenama. Danas se analitička metoda koristi u nekim od najpropulzivnijih fil. disciplina poput filozofije uma, epistemologije, filozofije religije, filozofije znanosti i sl. A prevladana je anti-metafizička slika, pa je metafizika ili ontologija opet u sredistu interesa.

    Sviđa mi se

Odgovori na Will Farnaby Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s