Otkrića moderne fizike su, kao što znamo, izazvala značajnu promjenu u znanstvenoj slici svijeta, i to time što su razbila apsolutnu neospornost prirodnog zakona i u činila ga relativnim. Prirodni su zakoni statističke istine, što znači da su potpuno nepobitne samo onda kada se bavimo makrofizičkim količinama. U prodručju vrlo malih količina proricanje postaje nesigurno, ako ne i nemoguće, jer se vrlo male količine više ne ponašaju u skladu s poznatim prirodnim zakonima.
Filosofski princip, na kojem se temelji naša koncepcija prirodnog zakona, jeste uzročnost. Ako se veza između uzroka i posljedice pokazala samo statistički vrijednom i samo relativno istinitom, onda načelo uzročnosti ima samo ograničenu valjanost u objašnjavanju prirodnih zbivanja, i zbog toga pretpostavlja postojanje jednog ili više činilaca, koji bi bili potrebni za objašnjenje. Drugim riječima, rekli bismo da povezanost događaja može u određenim okolnostima biti drugačija od uzročne te da stoga zahtijeva neki drugi (dopunski) princip objašnjenja.
Naravno da ćemo oko sebe u makrofizičkom svijetu uzalud tražiti neuzročne događaje, i to iz jednostavnog razloga što ne možemo zamisliti događaje koji su povezani neuzročno i koji se mogu objasniti ne-uzročno. Ali to ne znači da takve pojave ne postoje. Njihovo postojanje – ili barem mogućnost njihovog postojanja – logično slijedi iz postavke o statističkoj istini.
Eksperimentalna metoda istraživanja nastoji ustanoviti redovite pojave, koje su uz to ponovljive. Prema tome, jedinstvene ili rijetke pojave nisu uzete u obzir. Štoviše, pokus nameće prirodi ograničavajuće uvjete, jer je njegov cilj prisliti prirodu da daje odgovore na pitanja koja je izmislio čovjek. Zato je svaki odgovor prirode više ili manje uvjetovan vrstom postavljenog pitanja i učinak je uvijek mješovit. … Da bismo uopće mogli shvatiti te jedinstvene ili rijetke pojave mi smo, čini se, ovisni o ”jedinstvenim” i pojedinačnim opisima. To bi rezultiralo u kaotičnoj zbirci rijetkosti, više nalik onim starim prirodopisnim kabinetima gdje se mogu naći na jednom mjestu fosili i čudovišta u bocama, rog jednoroga, anatomski uzorak ljudskog tijela i osušena sirena.
Opisne znanosti, prije svega biologija u najširem smislu, dobro su upoznate s takvim ”jedinstvenim” primjercima, i u njihovu slučaju dovoljan je samo jedan primjerak nekog organizma, bez obzira koliko taj bio nevjerojatan, pa da se utemelji njegovo postojanje. U svakom slučaju brojni promatrači moći će se uvjeriti na osnovi onoga što su vidjeli vlastitim očima da takvo biće stvarno postoji. Tamo gdje se bavimo prolaznim pojavama koje za sobom ne ostavljaju vidljivih tragova, osim djelomičnih uspomena u mislima ljudi, onda jedan svjedok više ne zadovoljava niti bi nekoliko svjedoka bilo dovoljno da jedinstvena pojava postane potpuno vjerojatna. Valja se samo sjetiti poznate nepouzdanosti izjava očevidaca. … Potpuno jedinstvene i prolazne pojave, čije postojanje ne možemo ni proricati ni dokazati, nikad ne mogu biti predmet empirijske znanosti; rijetke pojave to mogu biti, ali pod uvjetom da postoji dovoljan broj pouzdanih pojedinačnih opažanja. Takozvana mogućnost takvih pojava nije ni od kakva značenja, jer kriterij za ono što je moguće u bilo kojem vremenu proizlazi iz racionalističkih pretpostavki tog vremena. … Najviše što se može zahtijevati jest da broj pojedinačnih opažanja bude što veći. Ako taj broj, statistički gledano, pada unutar granica slučaja, onda je statistički dokazano da je to pitanje slučaja; time, međutim, nije dano nikakvo objašnjenje. …
Carl Gustav Jung (1875.-1961.)
U našem doživljaju postoji neizmjerljivo široko polje čija površina kao da drži ravnotežu području uzročnosti. To je svijet slučaja, gdje slučajna pojava izgleda uzročno nepovezana s odgovarajućom činjenicom. Stoga ćemo morati pomnije istražiti cijelu zamisao i prirodu slučajnosti. Mi kažemo da slučaj mora imati neko uzročno objašnjenje i da se zove ”slučaj” ili slučajna ”podudarnost” samo zbog toga što se njegova uzročnost još nije otkrila. Budući da postoji ukorijenjeno uvjerenje o apsolutnoj nepobitnosti uzročnog zakona, smatramo ovo objašnjenje sasvim primjerenim. Ako je, međutim, uzročno objašnjenje samo relativno vrijedno, slijedi da premda očito slučajni niz može u većini slučajeva biti uzročno objašnjen, još uvijek mora ostati izvjestan broj slučajeva koji ne pokazuju nikakvu uzročnu vezu. … Očigledno je da će broj uzročno objašnjivih pojava nadmašiti one za koje se pretpostavlja da su neuzročne, zbog čega površan promatrač ili onaj s predrasudama lako može previdjeti razmjerno rijetke neuzročne fenomene. …
Kako ćemo prepoznati neuzročne spojeve pojava, jer je očito nemoguće ispitati uzročnost svih slučajnih pojava? Odgovor na to jest da se neuzročne pojave mogu najvjerojatnije očekivati tamo gdje se uzročna veza čini nezamislivom. …
Postoje slučajevi čija ”slučajnost” izgleda sumnjivo. 1. travnja 1949. zabilježio sam sljedeći primjer: Danas je petak. Za ručak imamo ribu. Netko je uzgred spomenuo aprilske šale i običaj ”aprilske ribe”. Toga istog jutra zapisao sam moto koji kaže: ”Est homo totus medius piscis ab imo.” Popodne mi je jedna od mojih pacijentkinja, koju mjesecima nisam vidio, pokazala neke vrlo dojmljive slike riba koje je u međuvremenu naslikala. Navečer mi je netko pokazao vez s ribolikim morskim čudovištima. Sutradan, 2. travnja, jedna druga pacijentkinja koju nisam vidio nekoliko godina ispričala mi je svoj san: stajala je na obali jezera i gledala veliku ribu kako pliva ravno prema njoj i pristaje kraj njezinih nogu. U to vrijeme sam bio zauzet proučavanjem simbola ribe u povijesti. Samo jedna od ovdje spomenutih osoba je o tome nešto znala.
Sumnja da se ovdje radi o smislenom podudaranju, tj. o jednoj neuzročnoj vezi, veoma je prirodna. Moram priznati da me se ovaj tok događaja prilično dojmio. Činilo mi se da ima izvjesno numinozno [božansko] svojstvo. U takvim okolnostima skloni smo o tome reći: ”To ne može biti puki slučaj”, a da zapravo ne znamo što govorimo. … Snaga jednog dojma ipak ne može biti dokaz smislenog podudaranja svih ovih riba. Moram priznati da je vrlo neobično da se tema ribe u roku od dvadeset četiri sata pojavljuje šest puta. Ali moramo se sjetiti da je petkom riba uobičajeno jelo, a 1. travnja netko vrlo lako može pomisliti na aprilsku ribu. Ja sam se u to vrijeme nekoliko mjeseci bavio simbolom ribe. … Tako nema mogućeg opravdanja za to da se u tome vidi nešto više od slučajne skupine. Tokovi ili nizovi, koji se sastoje od sasvim običnih pojava, moraju se za sada smatrati slučajnim. (Kao dopuna ovome što sam malo prije naveo, rado bih napomenuo da sam napisao ove redove sjedeći kraj jezera. Upravo kad sam završio ovu rečenicu, odšetao sam do zida; tamo je ležala mrtva riba…)
Ova se pretpostavka uistinu može i mora smatrati istinitom sve dok nedostaje dokaz da njihova vremenska podudarnost prelazi granice vjerojatnosti. Kad bi taj dokaz postojao, on bi ipak u isto vrijeme potvrdio da postoje stvarno neuzročne veze događaja, za čije objašnjenje bismo morali pretpostaviti jedan činilac nespojiv s uzročnosti. Onda bismo morali pretpostaviti da su događaji s jedne strane općenito povezani jedni s drugima kao karike u lancu uzročnosti, a s druge strane, jednom vrstom smislene unakrsne povezanosti. …
Želio bih spomenuti drugi slučaj karakterističan za određenu vrstu događaja. Supruga jednog od mojih pacijenata, čovjeka pedesetih godina, jednom mi je u razgovoru spomenula da se dok su umirale njezina majka i baka, ispred prozora mrtvačke sobe sjatilo mnogo ptica. Čuo sam slične priče i od drugih ljudi. Budući da se liječenje njezina supruga bližilo kraju, i kako je njegova neuroza bila uklonjena, razvili su se neki naoko bezazleni simptomi koji su mi se činili kao simptomi srčane boljke. Uputio sam ga specijalistu koji mi je nakon pregleda pismeno saopćio da nije mogao naći nikakav razlog za zabrinutost. Vraćajući se od liječnika … moj pacijent se na ulici srušio. Kad je doveden kući, njegova supruga je već bila zabrinuta, jer vrlo brzo nakon što je njezin suprug otišao liječniku, cijelo jato ptica spustilo se na njihovu kuću. Ona se, dakako, sjetila sličnih slučajeva koji su se zbili prilikom smrti njezinih rođaka i bojala se najgoreg.
Premda sam osobno poznavao te ljude i mada vrlo dobro znam da su ovdje navedene činjenice istinite, ne zamišljam ni trenutka da će one navesti nekoga da promijeni mišljenje, pogotovo nekoga tko takve stvari smatra pukim ”slučajem”. Moj je jedini cilj prilikom navođenja ova dva primjera naprosto želja da pokažem kako se smislene podudarnosti obično izražavaju u svakodnevnom životu. …
Ovdje bih htio skrenuti pažnju na nesporazum do kojeg bi moglo doći zbog naziva ”sinkronicitet”. Izabrao sam ovaj naziv, jer mi se istodobno pojavljivanje dvaju smisleno ali ne uzročno povezanih događaja činilo bitnim mjerilom. Zato upotrebljavam općeniti pojam sinkronicitet u posebnom smislu vremenskog podudaranja dvaju ili više uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje, nasuprot sinkronizmu, što jednostavno znači istodobno pojavljivanje dvaju događaja.
Sinkronicitet znači istodobnost određenog psihičkog stanja s jednim ili više vanjskih događaja, koji se pojavljuju kao smislene usporednice trenutačnog subjektivnog stanja – i u izvjesnim slučajevima obrnuto. …
U ovim i sličnim drugim slučajevima čini se da postoji jedno a priori, uzročno neobjašnjivo znanje o određenoj situaciji koje se u to vrijeme ne može dokazati. Sinkronicitet se stoga sastoji iz dva činioca: a) Jedna nesvjesna slika dolazi u svijest ili neposredno (tj. doslovno) ili posredno (simbolički ili naslućeno) u obliku sna, predočbe ili predosjećaja; b) Stvarna situacija podudara se s ovim sadržajem. Jedno je isto toliko zagonetno kao i drugo. Kako nastaje nesvjesna slika, a kako podudaranje? Potpuno razumijem zašto ljudi radije sumnjaju u stvarnost ovih pojava.
ulomak iz C. G. Jung i W. Pauli, Tumačenje prirode i psihe, Zagreb 1989., str. 9.-12., 14.-16., 27., 31., 36., prijevod: Ingeborg Schmidt, izvornik: C. G. Jung, W. Pauli, Naturerklärung und Psyche (1952.)
nagovor na filosofiju 