Wittgensteinova filosofska terapija? (ulomak iz John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza)

Wittgenstein je djelovao unutar filosofijske tradicije terapije, kojoj pripadaju Sokrat i helenistički filosofi kao što su epikurejaci, skeptici i stoici. … Uvidio je da smo zatočenici varave moći jezika. … Lažna snaga riječi može simulirati zbiljske stvari do te mjere da nam nikakva razlučujuća moć riječi ne dopušta razdvojiti istinu od laži. …

Borio se da zadobije jasan pogled na ono što nas muči. U vlasti smo duboko usađenih načina mišljenja i govora. Nije riječ o pojedinim slučajevima, nego o dijelu cijeloga našeg stila mišljenja i izražavanja. Otuda naša opsjednutost pronalaženjem odgovora, rješenja i lijeka našim poteškoćama utječe na pažnju koju sebi pridajemo, te je i sama izvorom privida. Uzvisujemo stanovite vrste diskursa, osobito znanstvenoga i medicinskog, i od njih stvaramo obrazac za rješenje svih poteškoća. No samodopadnost, pohlepa, glupost i ambicija nisu psihički poremećaji, nego prividi što vladaju svijetom zavjetovanom sebičnim svrhama.

Wittgenstein nije razvio tehničku terminologiju i nije ga zanimalo utemeljivanje kakve škole – sve te rabote, naime, mogu voditi daljnjem prividu.

Bolest jednog vremena liječi se promjenom načina života ljudi, i bolest filosofijskih problema mogla se izliječiti samo putem izmijenjenog načina života, a ne lijekom što ga je izumio neki pojedinac. …

Način na koji je podučavao baca svjetlo na njegovo shvaćanje terapije.

Ne smijem biti ništa doli zrcalo u kojemu moj čitatelj vidi svoje vlastito mišljenje sa svim svojim iskrivljenjima & uz čiju pomoć ga može dovesti u red.

Wittgenstein je smatrao kako je činjenica da nam je istina naprosto rečena beskorisna sve dok greška ostaje na svom mjestu. Moramo pronaći put od greške k istini i stoga uvijek iznova zaranjati u vodu sumnje.

Čovjek ne može govoriti istinu ako još nije svladao sebe sama. Ne može je govoriti, ali ne zato što još ne bi bio dovoljno pametan. Istinu može govoriti samo onaj tko je u njoj kod kuće, a ne onaj tko još uvijek živi u neistinosti & samo poseže za njom iz neistinitosti.

On nije proširivao znanja niti ispravljao pogreške: predavanje, pružanje podataka i pisanje rasprava prikladan su način da se to čini. Pometnje s kojima se bavio uzrokovane su opčinjenošću, očaranošću i prividom. One zahtijevaju promjenu stava, odlučnost čuvstva prije no intelekta, promišljenost prije nego pamet. Wittgenstein je pisao i podučavao u skladu s time.

Misao ne možemo siliti, već se prije nego postanemo promišljeni treba dogoditi prijelom. Upozorenje da pomnije mislimo može proizvesti nemir i namrštenost ali neće proizvesti misao… Ustanovio je da su mu misli sakate ako ih pokušava prisiliti da se kreću u određenom smjeru, protiv njihove prirodne težnje, i da je upravo to vezano uz samu narav njegovih istraživanja. … Wittgenstein ne koristi tehnički rječnik te je izričito svjestan da je svaka njegova filosofska tvrdnja u stanovitoj mjeri neprecizna i dvojbena. Njegova su zapažanja tek naznake što se odnose na razne pometnje… Kao mjerilo istine on odbija izvjesnost u korist točnosti uvida. …

On čitatelja poziva da se izravno uključi u tekst, jer je na djelu drama samopropitivanja koja poziva na raspoznavanje želja, kušnji i neprilika, prije nego argumenata za njihovo pasivno prihvaćanje. … Podučavao je na isti način: nije držao predavanja. Studenti bi sjedili s njim u krugu, a on bi razmišljao pred njima u vidljivoj borbi s vlastitim mislima. Nerijetko se ćutio smetenim, što bi i rekao. Susreti su obično bili konverzacijski, a on bi nastojao izvući misao iz sebe i pomoći drugima da učine isto. U ozračju nijeme pažnje i krajnje ozbiljnosti često bi vladala duga tišina – u ozračju pogodnom da istrgne iz uobičajene nemisaone banalnosti… Wittegenstein nije silio ljude da se izraze. Takvo što vodi besmislenom govoru, nezdravoj količini riječi i slika koje guše misao. Nemati što za reći može biti olakšanje, jer se istom tada može pružiti prilika da se bude promišljen… Njegov duboko praktičan cilj bijaše podučiti vještini pomoću primjera i sprječavanja razumijevanja koje nije popraćeno promjenom u načinu života.

Filosof teži pronaći oslobađajuću riječ, to jest onu koja nam naposljetku dopušta zahvatiti ono što do tog trenutka neuhvatljivo pritišće našu svijest. …

Rijetko nas se poziva da izreknemo vlastite sudove o našem umu i preuzmemo odgovornost za njih. Umjesto toga, od nas se očekuje da stojimo na ramenima učitelja, koji položaj je prikladan za učenje neke znanosti, ali beskorisan u terapiji, kada potrebujemo posebnu kakvoću pažnje i odgovornost za ono što činimo. Terapija je za Wittgensteina mišljenje što ga dijele dvoje, i u kojem je hrabrost da se bude glupan i neznalica mnogo važnija nego pamet. On svoju borbu s jezikom čini vidljivom i na taj nam način pomaže da dođemo do vlastitog kretanja misli.

Wittgenstein se u svojoj potrazi često poziva na vlastitu intuiciju, ukus, čuvstva i kušnje: ”Čini mi se…”, ”Imam osjećaj da…”, ”Nešto mi govori…”, ”Sada želimo…”, ”Prijeka je potreba da…” – česti su njegovi izrazi. Tu su pitanja, podsjetnici, parabole i izrazito apsurdni primjeri.

Nemojte se, zaboga, bojati govoriti besmislice! Samo ne propustite obratiti pažnju na njih. …

U filosofiranju ne smijemo okončati bolest misli. Ona mora ići svojim prirodnim tokom, i stoga je nadasve važno polagano liječenje.

Tijekom ”dugih i zamršenih putovanja” uokrug predmeta kojima se bavio, Wittgenstein je iznosio razjašnjujuća zapažanja smišljena tako da nas navedu da neke pojave gledamo u drukčijem svjetlu. Među njih spadaju opomene, opisi, šale, metafore i ironični komentari. Raščišćavao je pometnje uzdržavajući se od objašnjenja, ali je pokazivao analogije i disanalogije te tako otkrivao način na koji smo stvorili lažna jedinstva i idole. …

Preglednost  nije urednost i ne iziskuje posebnu terminologiju. riječ je o raščišćavanju zapletenih odnosa. … Wittgenstein se koristio alkemijom riječi jer riječi predstavljaju potencijalnu magiju koja ima moć da preobrazi iskustvo. Ona može biti kreativna, ali i moć obmane.

Smjer se traži bez vodstva doktrine. Sumnja i očaj su nadasve bitni u nalaženju našeg puta. Moramo se čuvati iskušenja umirujućih objašnjenja. Poteškoća, naime, nije intelektualne naravi, već zahtijeva promjenu stava, obuzdavanje čuvstva. … Valja poštovati autonomnost diskursa i njegov dijalogički značaj. … Jasnoća je terapeute mogla učiniti svjesnijima alkemije riječi i manje obuzetima otkrivanjem novih metoda i teorija što jedne drugima dokazuju svoju istinitost.

Nisam sasvim siguran da bi mi bilo draže da drugi nastave moj rad nego da se promijeni način na koji živimo, pa da sva ta pitanja postanu suvišna. (Zbog toga ne bih nikad mogao utemeljiti školu.)

ulomak iz John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza, Zagreb 2001., str. 9.-17., 23., 30.-32., preveo: Dinko Telećan, izvornik: John M. Heaton, Wittgenstein and Psycoanalysis (2000.)

(dijelom najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: terapija?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s