Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). U njemačkome su to dvije posve različite zamjenice, ali i u hrvatskome je razlika vidljiva kad na nju obratimo pažnju. Na primjer: ”napio sam se” i ”popilo se” imaju različite subjekte radnje. Prvi iskaz jasno govori o sebi, dok drugi ostavlja subjekt  neodređenim: tko je taj tko je popio? Upravo ”Se” – popilo se; neodređeno je tko. Stoga, jasno, nema ni odgovornosti, nema ni potrebe za obrazlaganjem razloga. ”Priča se”, ”kod nas se suviše krade”, ”to se ne radi”, čak i ”živi se”, i naravno, slavno ”zna se”. 🙂 Tko to priča, tko to krade, tko to ne radi, tko živi? Nitko određen. Krade se, priča se, radi se, živi se – nema subjekta, odnosno, subjekt je to Se. Tko to zna? Zna Se. U svjetlu ovih Heideggerovih misli bi se ta svojedobna predizborna parola mogla čitati kao par exellance antiliberalna – ona je implicirala da na izborima ne glasuju nikakvi pojedinačni politički subjekti koji bi reflektirali o tome za koga glasovati i potom slobodno izabrali, nego da se na izborima tek javno očituje ono naše zajedničko o čemu ne treba reflektirati jer nas već unaprijed određuje kao zajednicu, bez potrebe za refleksijom i eksplicitnim iskazivanjem. Odnosno, ono što bi Heidegger nazvao Se. Tko zna za koga treba glasovati? Zna Se. I uspjeh te parole govori u prilog tome da je doista Se (a ne svjesni subjekt) onaj ”tko” najprije i najčešće djeluje.

Sam on [čovjek] nije, bitak su mu odnijeli Drugi. … Pri tome ti Drugi nisu određeni Drugi. Naprotiv, njih može zastupati svatko Drugi. Odlučujuća je neupadljiva vladavina Drugih, koju je tubitak [čovjek] kao bivanje-skupa nehoteći prihvatio. Sam se pripada Drugima i učvršćuje se njihova vlast. ”Drugi”, koje se tako naziva da bi se prikrila vlastita bitna pripadnost njima, jesu oni koji ”su tu” u svakidašnjem bivanju-skupa najprije i najčešće. Tko – nije ni ovaj niti je onaj, nije netko sam i nisu neki, niti je to zbroj sviju. ”Tko” jest neutrum, Se.

U korištenju javnih prometnih sredstava, u upotrebi sredstava informiranja svatko je Drugi poput Drugoga. To bivanje-skupa potpuno rastače vlastiti tubitak [postojanje] u način bitka ”Drugih”, i to tako da Drugi još većma iščezavaju u pogledu svoje različitosti i izrazitosti. U toj neupadljivosti i neustanovljivosti razvija Se svoju pravu diktaturu. Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa; čitamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi; ali mi se i povlačimo iz ”velike gomile” kao što se povlači; smatramo ”odvratnim” ono što se smatra odvratnim. To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.

Ono se zadržava u prosječnosti onoga što se pristoji, što se uvažava a što ne, čemu se priznaje uspjeh i čemu se on odriče. Ta prosječnost u skiciranju onoga na što se može i smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Sve izvorno preko noći je uglačano kao odavno poznato. Sve izboreno postaje svima na dohvat. Svaka tajna gubi svoju snagu.

Svako izlaganje svijeta i tubitka[čovjekovog postojanja] najprije regulira ”javnost”, i u svemu je u pravu. I to ne na temelju nekog osobitog i primarnog odnosa prema ”stvarima”, nego na temelju neulaženja ”u stvari”, stoga što je neosjetljiva prema svim razlikama nivoa i stupnjevima pravosti. Javnost sve zatamnjuje i ovako zakrito izdaje za poznato i svima pristupačno.

Ali zato što to Se unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje, ono oduzima odgovornost svakom pojedinom tubitku [čovjeku]. Se može sebi, tako reći, priuštiti da ”se” stalno poziva na njega. Ono ponajlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega. To uvijek ”bijaše” Se, pa ipak je moguće reći da nije bio ”nitko”. U svakidašnjici tubitka [čovjeka] većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko.

Se rasterećuje tako svaki pojedini tubitak [čovjeka] u njegovoj svakidašnjosti. Ne samo to; s tim rasterećenjem bitka ide Se na ruku tubitku, ukoliko u njemu počiva tendencija k olakom uzimanju i činjenju olakim. I jer Se s rasterećenjem bitka neprestano ide na ruku svakom pojedinom tubitku [čovjeku], ono zadržava i učvršćuje svoju tvrdokornu vladavinu. Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti.

Kao Se-ličnost, svaki je pojedini tubitak [čovjek] razasut u Se i mora sebe tek naći. Ako je tubitak [čovjek] sam sebi prisan kao Se-ličnost, tada to ujedno znači da najprije Se skicira izlaganje svijeta i bivanja-u-svijetu, a u granicama što su utvrđene prosječnošću Se.

Ako tubitak [čovjek] posebno otkriva svijet i čini ga sebi razumljivim, ako sam sebi dokučuje svoj pravi bitak, tada se to otkrivanje ”svijeta” i dokučivanje tubitka uvijek ostvaruje kao uklanjanje pokrova i zatamnjenja, kao razbijanje izokretanja kojima tubitak [čovjek] zabravljuje sebe pred samim sobom. (Martin Heidegger 1927.)

Heideggerovo ”bezlično Se” isto je ono što je kasnije Lacan nazvao ”velikim Drugim”: to upravo nisu svi drugi, ili prosjek drugih.

Simbolički red, nepisani ustav društva, druga je priroda svakog bića koje govori: on je tu, upravljajući i nadzirući moje činove; on je more u kojem plivam, a koje na kraju ipak ostaje nepronično – nikad ga ne mogu staviti ispred sebe i uhvatiti. Kao da mi, subjekti jezika, govorimo i međudjelujemo poput lutaka čijim govorom i gestama upravlja neki bezimeni činitelj. Znači li to da smo, za Lacana, mi ljudski pojedinci puki epifenomeni, sjene bez stvarne vlastite snage, da je naše samorazumijevanje kao autonomnih slobodnih djelatnika neka vrsta privida koji nas čini slijepima za činjenicu da smo pribor u rukama velikog Drugog koji se skriva iza scene i povlači konce?

Veliki Drugi djeluje na simboličkoj razini. Od čega je složen taj simbolički red? Kad govorimo (ili slušamo), nikad tek ne međudjelujemo s drugima; naša je govorna djelatnost utemeljena na tome da prihvaćamo i oslanjamo se na složenu mrežu pravila i drugih vrsta pretpostavki. Tu su najprije gramatička pravila kojima moram ovladati slijepo i spontano: kad bih ta pravila imao stalno na pameti, govor bi mi otkazao. Potom je tu pozadina sudjelovanja u istom životnom svijetu koji omogućuje meni i mom sugovorniku da razumijemo jedan drugoga. Pravila koja slijedim označena su jednom dubokom podjelom: postoje pravila (i značenja) koja slijedim slijepo, iz navike, ali kojih, ako reflektiram, mogu postati barem dijelom svjestan; a ima i pravila koja slijedim, značenja koja me progone, u neznanju (kao što su nesvjesne zabrane). A ima i pravila i značenja koje znam, ali se ne smije vidjeti da ih znam – prljave ili nepristojne natuknice preko kojih se prelazi u tišini, da bi se zadržalo primjerenost.

Kako to da … pojedinci ne međudjeluju jednostavno jedni s drugima, nego se uvijek odnose  na virtualnoga velikog Drugog? Kad govorim o mišljenjima drugih ljudi, nikad stvar nije samo u tome što ja, ti ili drugi pojedinci misle, nego i što bezlično ”se” misli. Kad prekršim neko pravilo pristojnosti, nikad ne činim jednostavno ono što većina drugih ne čini – činim ono što ”se” ne radi. (Slavoj Žižek 2006.)

Pitanje ”što se radi?”, dakle, najčešće je potpuno na mjestu. Ali, mogu li, osim kao Se, djelovati kao netko, biti odgovoran za to što činim? Zapreka tome je, prije svega, to da se ”mi i povlačimo iz ‘velike gomile’ kao što se povlači”. Dovoljno je vidjeti razne pripadnike kontra-kultura koji se ponose time da su ”drugačiji” – npr. na nekom punk koncertu su baš svi ”drugačiji”, pa time međusobno jednaki. Ili čuti da netko zamišlja autentični život npr. kao život umjetnika u Parizu baš onako kako se (u američkim filmovima) biva autentičnim. Opet je Se to koje biva ”drugačijim” i ”autentičnim”. Izgleda da to prvenstveno počiva na tome da učimo željeti ono što drugi oko nas žele.

Lacan stalno ponavlja: ”Le désir de l’homme, c’est le désir de l’Autre”. Ovdje su mogući sljedeći prijevodi …: ”Čovjekova žudnja je žudnja Drugog”, ”Čovjekova žudnja je ista kao i žudnja Drugog”, i ”Čovjek žudi ono što Drugi žudi”. Jer, čovjek ne samo da žudi ono što Drugi žudi, nego za tim žudi na isti način, drugim riječima, njegova je žudnja strukturirana točno kao ona Drugog. Čovjek uči žudjeti kao netko drugi, kao da je neka druga osoba. (Bruce Fink 1995.)

Davno prije Lacana već je Platon takvo uvjetovanje nazvao ”najvećom sofistikom”, nečim daleko zavodljivijim od one relativirajuće vještine argumentiranja koja se obično veže uz sofiste.

Ili i ti držiš, kao oni mnogi, da ima neke mladeži koja biva od sofista kvarena i da jesu neki sofisti pojedinci ti koji kvare? I da je to govora vrijedno, a ne da su ti koji takvo što govore sami najveći sofisti, te da i mlade i stare, i muževe i žene najdjelotvornije odgajaju i dotjeravaju da budu kakvima ih oni hoće?

A kada to? – reče on.

Onda kad sjede zajedno u hrpu zbijeni mnogi u skupštini, ili u sudnici, ili u gledalištu, ili u taboru, ili drugom nekom zajedničkom skupu mnoštva, te s mnogo vike nešto kude a nešto opet hvale, i to pretjerujući i u jednome i u drugome, uzvikujući glasno i plješćući, a k tome još i stijene i mjesto u kojem su uzvraćaju odjekujući dvostruku buku kuđenja i povlađivanja. A pri tome, kako držiš da će mladiću, što ‘no se kaže, biti pri srcu? Ili: kakav će pojedinačni odgoj tome odoljeti a da od takvog kuđenja i povlađivanja preplavljen ne otplovi nošen bujicom tamo kamo ona nosi i ne potvrdi za isto što i oni da je lijepo i ružno, i ne bavi se bavljenjima kojima i oni, i ne bude isti takav? (Platon 5. st. pr. Kr.)

Ipak, zahtjev za autentičnim, vlastitim, pravim životom, u kojem ne vrijedi ”živi se”, nego sam doista ja taj koji živim svoj život, ostaje neizbježan.

Rudolf Steiner, filosof ali prije svega osnivač antroposofije kao (svakako kontroverzne) ”duhovne znanosti”, u jednome predavanju iz 1913. govori o njemačkoj riječi ”das Man”, (bezličnom) Se, na način koji mi se čini istovjetnim slavnoj Heideggerovoj analizi upotrebe te riječi iz Bitka i vremena (ipak izgleda da je isključen izravni utjecaj  – Steiner  je to predavanje održao 1913. u Walesu, a objavljeno je tek 1927., dakle u godini kad je objavljen Bitak i vrijeme.)

Većina ljudi posluje od jutra do mraka. Posao rade s malom pozornošću i uglavnom onako kako su naviknuli, kako su radili jučer, kako ljudi vele da treba raditi itd. Onda posao ide brzo. Ali zamislite da morate svakog trenutka intenzivno paziti na sve što radite. Pokušajte jednom. Vidjet ćete koliko će poslovi ići sporije.

Međutim u duhovnom svijetu nema uopće ničega bez pozornosti. U duhovnom svijetu nema navike. U duhovnom svijetu ne postoji riječ ”se”, kao u izreci: u to vrijeme mora se ručati, u to vrijeme mora se večerati. To ”se” kada kažemo: u ovakvoj prigodi oblači se ovo ili ono odijelo itd., sve riječju ”se”, što igra tako veliku ulogu u fizičkom svijetu, a naročito u današnjoj civilizaciji, sve to ne postoji u duhovnom svijetu. U duhovnom svijetu moramo svaki i najmanji korak, pa i ono što je manje od koraka pratiti vlastitom pozornošću. (Rudolf Steiner 1913.)

Što god netko mislio o ”duhovnom svijetu”, čini mi se da temeljna opreka naviknuto nasuprot budno točno odgovara. Da je suprotnost (bezličnom) Se upravo kontinuum svjesnosti naglašava i Peter Sloterdijk u svojoj interpretaciji Heideggera:

Heidegger nasrće na čitatelja s patetičnim pozivom za navlastitom egzistencijom ali se zaogrće šutnjom kada bismo htjeli upitati: no kako? Jedini, dakako fundamentalni odgovor, morao bi dešifriran glasiti: svjesno. To više nije nikakav konkretni moral što daje naputke da se nešto čini ili ne čini. Ali ako filosof više ne može davati direktive, onda ipak neku prodornu sugestiju za navlastitost. Dakle: ti možeš činiti što hoćeš, možeš činiti što moraš; ali čini to na način da možeš ostati intenzivno svjestan onoga što činiš. Izgleda da je ethos svjesnog života jedini što se može potvrditi u nihilističkim strujanjima moderne, jer, u osnovi uzevši, nije nikakav. On ne ispunja čak ni funkciju nadomjestka morala. Onaj tko zbiljski misli u onostranosti dobra i zla zatječe još samo jedinu opreku od važnosti za život, koja je istodobno i jedino nad čime, bez idealističkih prenaprezanja, posjedujemo moć iz vlastitog opstanka: između svjesnog i nesvjesnog čina. Ako je Sigmund Freud u znamenitom zahtjevu izrekao rečenicu: ”Gdje je bilo Ono treba biti Ja”, Heidegger će reći: ”Gdje je bilo Se, treba biti navlastitost.” Navlastitost bi bila – slobodno interpretirana – ono stanje koje dosižemo kada u našem opstanku proizvedemo kontinuum svjesnosti. Samo on probija okov nesvjesnosti pod kojim živi ljudski život, pogotovo kao podruštvljeni; rastresena svijest Se osuđena je da ostane diskontinuirana, impulsivno-reaktivna, automatička i neslobodna. Bezlično Se je moranje. Tome nasuprot izrađuje se svjesna navlastitost – viša kvaliteta budnosti. Ona u svoj čin ulaže svu težinu svoje odlučnosti i energije, budizam govori o tome u usporedivim obratima. Dok jastvo bezličnog Se spava, tubitak navlastitog sopstva budan je prema sebi. Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi što je za nj činiti.  (Peter Sloterdijk, opširnije: Heideggerovo ”bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma))

Literatura:

  1. Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb 1985., str. 144. – 147., preveo: Hrvoje Šarinić, izvornik: Martin Heidegger, Sein und Zeit (1927.)
  2. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 8.-9.,11., preveo: ja
  3. Bruce Fink, Lakanovski subjekt: između jezika i jouissance, Zagreb 2009., str. 63., prevela: Ana Štambuk, izvornik: Bruce Fink, The Lacanian subject: between language and jouissance (1995.)
  4. navod prema: Damir Barbarić, Ideja dobra, Zagreb 1995., str. 45. i d., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Politeia, 492a6-c7 (5. st. pr. Kr.)
  5. Rudolf Steiner, predavanje iz 1913., objavljeno kao Fizički razvoj svijeta i čovjeka, str. 37.

(dijelom najprije objavljeno na prvome izdanju bloga: Se?)

Oglasi

2 misli o “Se (das Man)?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s