nepropitani život?

Ako vam … kažem da je čovjeku najveće dobro svakog dana raspravljati o vrlini i drugim stvarima, o kojima ste me čuli da razgovaram i [vidjeli] kako istražujem samog sebe i propitkujem druge, i ako potvrdim da život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja, još ćete mi manje vjerovati. Ali, stvari stoje upravo tako kako vam kažem, o ljudi, samo što mi nije lako u to vas uvjeriti. (Platon)

Sokratova je rečenica o nepropitanom životu kao nevrijednom življenja trajni filosofski motto tijekom već 25 stoljeća; pa i dokumentarac iz 2008. o suvremenim filosofima ima naslov Examined Life. Ipak, i taj poziv na propitivanje vrijedi propitati. Naime, ustvrdilo se da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini, odnosno da je golema većina naših života ”nepropitana”. Je li onda najveći dio moga života bezvrijedan? A život nekoga tko uopće ne reflektira u potpunosti bezvrijedan?

PHILIP Najbolji je život još uvijek onaj u kojemu pojedinac izabire ono što je vrijedno da se čini, postiže, da se bude, iako se možda taj izbor mora vršiti unutar nekog okvira koji sam nije izabran.

ANNE Što je toliko važno u izboru?

PHILIP [podiže glas] Zar ti ne misliš da je važno živjeti život koji utjelovljuje čovjekovu normativnu volju i prosudbu, u suprotnosti prema prisili da provodiš koncepciju dobrog života nekog drugog?

ANNE Pozivaš se na suprotnost između izbora i prisile, kao da je djelovanje ili izabrano ili prisilno. No jednostavno ne proizlazi da ako je djelovanje neizabrano, onda je prisilno. Kao što sam već rekla, ono što netko čini obično nije izabrano, ako pod tim mislimo na to da imamo različite mogućnosti i odlučujemo između njih, no ono nije ni prisilno – najčešće jednostavno činimo ono što treba učiniti u danoj situaciji i samo ako se pojavi neka vrsta poremećaja koja nas izbaci iz normalnog, svakodnevnog načina egzistencije, možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeđenja nekog svjesnog cilja.

PHILIP Počinješ se prilično ponavljati. A još uvijek teško mogu vjerovati da ne vidiš važnost izbora. Postavi si pitanje s obzirom na što smatraš vrijednim način života druge osobe. Poštovanje se obično osniva na pretpostavci da način života druge osobe utjelovljuje njezin vlastiti praktični sud i izbor onoga što je vrijedno učiniti. Pogledaj što se događa tamo gdje nije tako – ako vjerujemo da način života druge osobe uopće nije utjelovljenje njezinih moralnih moći, da ne utjelovljuje njezin vlastiti izbor i individualnost, takva bi osoba izgubila ono minimalno poštovanje koje obično priznajemo načinu života druge osobe. Neispitan život je nedostojan život, da parafraziram poznatog mislioca.

ANNE Mislim da je vrhunac arogancije reći da je neispitan život nedostojan, da trebamo uskratiti poštovanje onima koji nisu primijenili normativne moći samoodređenja. Uzmi moju baku. Ona je bila jednostavna gospođa koja, koliko znam, nikada nije razmišljala o ”stvarima za koje je vrijedno da se čine, postižu ili da se bude” – jednostavno je činila ono što je morala, a za nju je to uključivalo vođenje života kojim upravlja neupitni autoritet Katoličke crkve. U praksi, to je značilo pomaganje tek pristiglim vijetnamskim izbjeglicama smještenim u Parizu, davanje svoje imovine onima kojima je to doista trebalo, među ostalim altruističnim činima – svi su je zaista voljeli. Misliš li da njezin način života zaslužuje išta manje poštovanja od načina života nekoga tko je primijenio svoje normativne moći samoodređenja? Možda je istina da ona za sebe nije odlučila koje su vrste stvari vrijedne da se čine, postižu ili da se bude, no njezin neispitan život ipak je bio vrijedan život i vjerujem da je zaslužio poštovanje…

PHILIP Bilo bi neukusno da kritiziram način života tvoje mrtve bake pa neću s time nastavljati. Ipak, želim te natjerati da priznaš kako postoje barem neki slučajevi gdje je presudno izvršavati normativne moći samoodređenja. Pomisli na izbor između zanimanja – svakako je važno odabrati profesiju za koju se smatra da ju je vrijedno obavljati te prihvatiti odgovornost za taj izbor. Osim u slučaju da ne nalaziš ništa pogrešno u društvu gdje pojedince na određena zanimanja prisiljava država koja raspoređuje posao prema određenoj koncepciji dobra koju gaje vladini službenici…

ANNE Ranije si rekao da se ja počinjem ponavljati, a ti uporno povlačiš suprotnost između izbora i prisile kao da su to jedine alternative. Postoje razlozi obavljanja posla, razlozi koje većina nas smatra legitimnima, koji ne uključuju ni izbor, u bilo kojem legitimnom smislu, ni državnu prisilu. Činim ono što činim jer je to činila moja majka ili jer je to ono što me oduvijek zanimalo ili jer sam slučajno u to upala i otkrila da mi se sviđa. Uz to, valjalo bi me držati odgovornom za ono što činim čak i da moja profesija nije bila izabrana. Misliš li da bi moj mentor prihvatio kao ispriku za lošu disertaciju činjenicu da sam upisala poslijediplomski studij uglavnom zbog podrške i pozitivnog primjera moje majke?

PHILIP Moram priznati da me nisi uvjerila. Još uvijek mislim da je bolje izabrati važne stvari u životu i prihvatiti odgovornost za te izbore, nego ”upasti u stvari” i djelovati na pretežno nereflektirani način. Uz to, mislim da ideal normativnog samoodređenja pogađa naše najdublje razumijevanje nas samih kao članova demokratskih društava u kasnom dvadesetom stoljeću i da zajedničko uvažavanje važnosti izvršavanja sposobnosti da se za sebe izabere koncepcija dobrog života opravdava strukturu društva u kojem su ljudima dani resursi da izaberu ono što je za njih važno.

ANNE Ako te ne mogu uvjeriti da odustaneš od tog ideala, moraš priznati barem to da postoje konkuretni ideali osobnosti u ”liberalno-demokratskim društvima”, i ako tvoju koncepciju osobe treba smatrati konačnim opravdanjem načina na koji bi društvo trebalo biti strukturirano, to bi moglo imati nedopustive posljedice za one koji ne izvršavaju sposobnost da izaberu stvari koje zaslužuju najvišu vrijednost.

PHILIP Imaš li na umu nekoga s ”konkurentnim idealom osobnosti”, svoju pokojnu baku, tu ”jednostavnu gospođu” koja je vodila svoj život ”upravljana neupitnim autoritetom Katoličke crkve”?

ANNE Da, ali možemo raspravljati i o Majci Terezi, ako nisi uvjeren primjerom moje bake. Majka Tereza sebe smatra povezanom s Božjom ljubavi prema ljudskim bićima za koju smatra da ima snagu da zaliječi podjele među ljudima i povede ih iza onoga što oni obično prepoznaju kao granice njihove ljubavi prema drugima. Njezin nazor ljudsku moralnu transformaciju razumije na način slika izlječenja kakve vidimo u pričama Novog zavjeta, u suprotnosti prema tvojem idealu po kojem najvišu vrijednost ima izvršavanje sposobnosti izabiranja stvari koje imaju vrijednost.

PHILIP Konflikt zapravo ne postoji. Rekao sam da je važno izvršavati sposobnost da se za sebe izabiru stvari koje imaju vrijednost, no konkretna koncepcija dobra što je ljudi izabiru nebitna je. Sve dok Majka Tereza izabire svoju vlastitu koncepciju dobra, to…

ANNE [prekidajući] Majka Tereza nije izabrala svoj način života.

PHILIP [uzdiše] Trebao sam pretpostaviti. ”Upala je u to”, bez razmišljanja o tome.

ANNE To također ne. Kao mlada redovnica, Majka Tereza poučavala je bogatu djecu, no otišla je raditi i živjeti, kao što znamo, među sirotinju Calcutte. Ipak, uvijek je tvrdila da je izbor za taj korak bio Božji, a ne njezin vlastiti. Jednostavno je primila zapovijed od Boga i poslušala… [kratka stanka] … Dopusti da te pitam: je li plauzibilno tvrditi da Majka Tereza ne vodi dobar život zato što sama nije izabrala svoju vlastitu koncepciju vrijednog života? Vodi li Majka Tereza lošiji život nego, primjerice, refleksivan poslijediplomski student s Harvarda koji razmatra mogućnosti za svoju karijeru, procjenjuje ih u odnosu na pozadinu poželjnih ishoda i postojećih vrijednosti, te odlučuje postati investicijski bankar umjesto korporacijskog pravnika? (Daniel Bell)

Možemo li doista ta dva velika etička uzora uzeti kao primjere propitanog (Sokrat) i nepropitanog života (Majka Tereza)? Oprimjeruju li njih dvoje na najvišoj razini jednu opoziciju sličnu onoj između Philipa i Anne iz gornjeg dijaloga? Je li Sokrat pravi predstavnik liberalnog autonomnog propitanog života (što odgovara Hegelovoj ”moralnosti”), a Majka Tereza predstavnica bespogovornog slijeđenja autoriteta tradicije (što odgovara ”običajnosti”)? Ipak ne. Ako umjesto ”zapovijed” kažemo kako je Majka Tereza primila ”poziv”, tad je očito da tu ima nekog izbora – naime, odazvati se pozivu, ili ne. Izbor nije samo između ”različitih koncepcija dobrog života”, nego je izbor i odgovor da ili ne. I taj izbor nije nužno jednom za svagda – život protkan iskušenjima (a ne znam čiji nije) stalno postavlja čovjeka pred izbor da kaže da ili ne ovim ili onim vrijednostima. To je zacijelo vrijedilo i za naše bake (baš oduvijek su uz ”neupitni autoritet Crkve” postojale i druge ”koncepcije dobrog života”, naime barem one koje su bile označene kao ”grešne” – i nije da ih baš nitko nije odabirao). To vrijedi i za pitanje ”izbora zanimanja” – i tu neki od nas osjete svojevrsni ”poziv” (ne nužno od Boga, možda poziv vlastite naravi, temperamenta, i sl.), na koji mogu odgovoriti s da ili ne.

Da je život Majke Tereze bio sve prije nego nepropitan, svjedoči i njeno ispovjedno pismo:

Stvar ispovijedi

U tami…

Zazivam, prianjam, čeznem – ali Nitko ne odgovara – nema Nikoga uza koga bih prionula – ne, Nikoga. – Sama. Tama je toliko tamna – a ja sam sama. Neželjena, napuštena… – Nemam vjere.  – Ne usuđujem se izreći misli i riječi što se roje u mojemu srcu – i stvaraju mi neizrecivu agoniju. U meni žive tolika neodgovorena pitanja – bojim ih se otkriti – radi bogohule. – Ako Boga ima, molim Te, oprosti mi. – …Jesam li pogriješila slijepo se predavši zovu Presvetoga Srca? Djelo ne dolazi u pitanje – jer sam uvjerena da je Njegovo a ne moje. – Ne osjećam – čak ni najmanja jednostavna misao ili napast da polažem ikakvo pravo na djelo ne ulazi mi u srce. (Majka Tereza)

To što se na pitanja odvažila pod zaštitom svetosti sakramenta ne mijenja dubinu njihove upitnosti.

Ako Majka Tereza nije pravi primjer ”nepropitanog života”, je li Sokrat pravi primjer ”propitanog života” u smislu kako ga shvaća ”liberal Philip”? Nasuprot tradicionalnom heteronomnom običajnom ćudoređu (”zakoni su od davnine”), kojemu u suvremenoj raspravi uvelike odgovara komunitarizam, nalazili su se sofisti, s moralnom autonomijom kojoj danas odgovaraju liberali. Sofističko relativiranje dotadašnjih samorazumljivosti na kojima počiva sigurno koračanje kroz život, onih običajnih navika koje su svima već odavno postale second nature može i nama danas može biti zanimljivo jer bilo posljedica onodobne ”modernizacije” i ”globalizacije”, gdje se zbog kretanja roba i ljudi događa ”sudar civilizacija”, pri kojem izlazi na vidjelo da je velik dio onoga što ”mi” doživljavamo kao ”normalno” i ”prirodno” tek puka konvencija (nomos), koja za neke druge ne vrijedi. Kad je Atenjanima dozlogrdilo sofističko propitivanje onoga što su neposredno, nepropitano, ili čak ”instinktno”, živjeli kao svoju ”prirodu” (fysis), kao ono što je samoniklo u njihovom zajedničkom životu i kao takvo se poput ”nepisanog ustava” prenosi već generacijama, dohvatili su onoga koji je bio nadohvat ruke.

Zbog toga mnogi Sokratu nisu mogli oprostiti djelovanje u Atenskoj državi. Tako [historičar] Edelestand du Meril piše da su Sokratovi tužitelji ”napravili domoljubni čin, te ako ih apstraktna i slabovidna filosofija optužuje kao ljude, historija, koja poznaje i razumije povijest, slavi ih kao Atenjane. U tom procesu cijeli se Grad brani od jednog čovjeka.”

Za sociologa Durkheima Sokrat je bio zločinac, kriv zbog grijeha individualizma i povrede društva; no, kako je za Durkheima zločin ipak nužan za funkcioniranje Grada, Sokratova ”pogreška” bila je zapravo felix culpa. Od tuda pomalo paradoksalne Durkheimove tvrdnje da je zločin ”dio svakog zdravog društva”, a zločinac ”regularni pokretač društvenog života”: ”Prema atenskom pravu, Sokrat je bio zločinac i njegova je osuda bila pravedna. Međutim, njegov zločin, tj. neovisnost njegove misli, bio je koristan ne samo čovječanstvu, nego i njegovoj domovini. Poslužio je za pripremu novog morala i vjere koji su bili potrebni Atenjanima, jer tradicija koju su živjeli nije više bila u skladu s njihovim životnim uvjetima.” (Jean Brun)

Ironično, upravo mu privrženost Ateni došla glave. Sofisti su bili uglavnom došljaci i lako su digli sidro u nepovoljnijim okolnostima. Sokrat je, pak, daleko od modernog individualca koji se ne obazire na vlastitu tradiciju, ili joj se čak protivi. Dapače:

Sokrat je vjerovao u bogove predaje, prinosio je žrtve, pokoravao se autoritetu Delfa, sudjelovao u svetkovinama. Otuda velika, divna, sebe same svjesna ”naivnost” Sokratova, koja potječe iz jednog povijesno zasnovanog samorazumijevanja. Tamo gdje vlastiti uvid ne rađa odluku, tu se treba podvrći religiji otaca, zakonima države. Sokrat je ostao neraskidivo vezan za državu svoga porijekla, za državu Solona, persijskih ratova, Perikla, za državu utemeljene i neprekidno učvšćivane zakonitosti koja je jedina činila njegov život mogućim. On se u svojoj egzistenciji bespogovorno poistovjećivao s Atenom. Stavljenog pred izbor: progonstvo ili smrt, Platon ga u Apologiji prikazuje kako bira smrt: ”Bio bi to lijep život kad bih u ovim godinama postao iseljenik koji luta naokolo mijenjajući jedan grad za drugi.” Kao ni prema ocu i majci, tako ni prema domovini, on ne smije upotrijebiti silu, čak ni onda kada misli da ono što se njemu događa nije pravedno.

U tome se Sokrat razlikuje od sofista. Iako može nalikovati njima uslijed bezobzirnosti kritičkog dovođenja u pitanje, on sam ipak nikad ne napušta povijesno tlo, smjerno priznajući zakone polisa, čiji smisao sebi razjašnjava kroz razmišljanje. Prvo valja priznati tlo na kojem stojim i iz kojeg dolazim, tlo koje uvijek ostaje prisutno, jer ću bez njega skliznuti u ništavilo. (Karl Jaspers)

Je li Sokrat pomno razmotrio sve životne mogućnosti i potom racionalno proračunao ili barem procijenio najpovoljniju od mogućih ”koncepcija dobrog života”? Zapravo je njegov ”odabir” vlastite koncepcije života bio vrlo sličan načinu na koji je Majka Tereza ”odabrala” svoj život.

A bog je, kako sam rekao, odredio da ja tako postupam: i [pokazao mi je to] proročanstvima i znakovima u snu i na svaki drugi način, na koji je ikada božja sudnja – kao i u drugim slučajevima – naredila čovjeku da nešto učini.

O Atenski muževi, ja vas poštujem i volim, ali radije ću se pokoriti bogu nego vama, i dok god dišem i imam snage, neću prestati tragati za mudrošću, poticati vas i opominjati na svoj uobičajen način; gdje god naiđem na nekoga reći ću mu: ”O dragi moj čovječe, Atenjanin si, iz najvećeg i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada, zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više moguće novca, isto tako i slave i časti, dok ti nije stalo do mudrosti i istine: nije ti stalo da ti duša postane najboljom?” I ako netko od vas zaniječe [da mu je stalo do novca, slave i časti] i kaže da mu je stalo [do mudrosti, istine i duše], neću ga smjesta pustiti i otići, nego ću ga propitkivati, ispitivati i sumnjičiti. I ako mi se učini da nije stekao vrlinu, a kaže da je ima, ukorit ću ga da ono najvrednije cijeni ponajmanje. I tako ću se ponašati sa svakim na koga naletim, s mladim ili starim, strancem ili domaćim, a pogotovo s [vama] građanima jer ste mi najbliži po rodu. To [mi] zapovijeda bog, vi to dobro znate, i ja smatram da za vas još nikad nije bilo većeg dobra nastalog u gradu do ove moje službe božje. (Platon)

Literatura:

1. Platon, Obrana Sokratova, Zagreb 2000., str. 117. te str. 101. i 91. i d., preveo: Luka Boršić, izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4. st. pr. Kr.)
2. Daniel Bell, Komunitarizam i njegovi kritičari, Zagreb 2004., str. 41.-43., prevela: Maja Hudoletnjak Grgić, izvornik: Daniel Bell, Communitarism and Its Critics (1993.)
3. Majka Terezija, Dođi, budi moje svjetlo, Split 2008., str. 226., prevela: Aleksandra Marija Chwalowsky, izvornik: …
4. Jean Brun, Sokrat, Zagreb 2007., str. 97.-98., prevela: Beata Vrgoč Turkalj, izvornik: Jean Brun, Socrate (1960.)
5. navod prema: Karl Jaspers, Sokrat Buda Konfucije Isus, Beograd 1980., str. 112.-114. i 116., preveo: Slobodan Grubačić, izvornik: Karl Jaspers, Die Maßgebenden Menschen Sokrates-Buddha-Konfuzius-Jesus (1959.)