Nietzscheov Sokrat? (ulomak iz Eugen Fink, Nietzscheova filozofija)

[Nietzsche] prakticira optiku umjetnosti. Iz te optike vidi on onda i neprijatelja i suprotnika tragedije: sokratsku umnost  od koje je – kako  kaže – grčka tragedija umrla. Sa Sokratom je došao kraj tragičkog razdoblja, razdoblje uma i teoretskog čovjeka otpočinje. Time, po Nietzscheovu shvaćanju, nastupa jedan ogromni svjetski gubitak; opstanak gubi u neku ruku otvorenost za  tamnu noćnu stranu života, gubi mitsko znanje o jedinstvu života i smrti, gubi protunapetost individuacije spram prajednog životnog temelja, postaje plitak, sputan pojavnim, postaje ”prosvijećen”.  Sokrat znači za Nietzschea svjetskohistorijsku figuru grčkog prosvjetiteljstva u kojoj nije grčki opstanak izgubio samo svoju divnu instinktnu sigurnost, nego još točnije govoreći, svoj životni temelj, svoju mitsku dubinu.

eugen_fink_10

Eugen Fink (1905.-1975.)

Nietzscheov pogled i njegovo za bitne stvari izoštreno oko prepoznaje u liku Sokrata cezuru od najvećeg povijesnog značenja. Možda je Nietzsche slutio da se ovdje radi o jednom mijenjanju shvaćanja bitka, da sa sofistikom i njenim protuigračem Sokratom u zapadnjačkom mišljenju otpočinje okret k antropologiji i metafizici, – da tu odista predleži cezura što se teško može precijeniti, – da se za dva tisućljeća suzilo vidno poprište filosofijskog pitanja: s vladajuće cjeline svijeta na unutarsvjetsko biće; Nietzsche pogađa Sokratov ključni položaj, ali ga fiksira u kategorijama psihologije. Sokrat mu važi kao nijekalac grčke biti, kao nijekalac ”Homera, Pindara, Eshila, Fidije, Perikla, Pitije i Dioniza”. Ali izgleda kao da ovo protuslovlje spram grčke tradicije ima svoj izvor u ekstremno psihologijskoj strukturi jednog individuuma. Sokrat se javlja Nietzscheu kao unesrećeni Grk par exellence, kao određen monstruoznim defektom, okarakteriziran potpunim nedostatkom ”instinktivne mudrosti”. Kod Sokrata je, kaže Nietzsche, bila izražena samo jedna strana duha, ali ova na ekscesivan način: logičko-racionalni moment. Sokrat nije imao nikakav mistički organ. On je specifični ne-mistik. Ali on je bio opsjednut neobuzdanim nagonom da sve preobrazi u mislivo, logičko, umno. Sokrat se javlja tako u aspektu jednog demona uma, čovjeka u kojem se sva žudnja i sva strast preobrazila u volju za racionalnim raščlanjivanjem i ovladavanjem bića. Sokrat je pronalazač ”teoretskog čovjeka”; on je time postavio nov tip, nov ideal i na taj je način postao zavodnik grčkih mladića a prije svega krasnog grčkog mladića Platona. Sa Sokratom je u svijet dospjela predstava ludosti da mišljenje pod vodstvom kauzaliteta dosiže u najdublje bezdane bitka.

Teoretsko razmatranje svijeta, koje po Nietzscheu proizlazi iz Sokratove psihologije, ipak  ne važi samo kao suparnik umjetničkog zbivanja života, on vidi čak jednu umjetničku tendenciju na djelu u ”teoriji” što se oslobodila svih ograda, dakako prerušenu. ”U logičkom shematizmu učahurila se apolinijska tendencija”, kaže Nietzsche. Teoretsko razmatranje svijeta zasnovano je na oslabljenom i obesnaženom umjetničkom nagonu. Logički pojam je gotovo uveli, suhi list koji se prije kao slika još zelenio na ”zlatnom drvetu” života. Teorija, pojmovno predivo, upravo jer se u njoj ”učahurio” jedan, makar i iz protunapetosti spram dionizijskog oslobođen i stoga obesnažen umjetnički nagon, može se tumačiti pod optikom umjetnosti. Iz umjetnosti su – prema Nietzscheovu shvaćanju – pojmljive teorija i znanost, ali ne i obratno.

Nietzscheova slika Sokrata nije sumnjiva tek zbog psihologizirajućeg postava, još je sumnjivije masovno izjednačenje sokratsko-platonskog pojma ”teorije” s općom tendencijom prema znanosti, i to znanosti u novovjekovnom smislu. Nietzsche na taj način baca u isti koš nešto sasvim bitno različito, antičku teoriju i nuova scienza. Kako sad Nietzsche vidi propast tragedije u sokratskoj umnosti, kako on pušta da u Euripidu logički nagon pobijedi nad mitskim, možemo za namjeru što nas vodi ostaviti po strani.

ulomak iz Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, Zagreb 1981., str. 35.-36., preveo: Branko Despot, izvornik: Eugen Fink, Nietzsches Philosophie (1960.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s