Sokrat i zakon? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Budući da Sokrat ne raspolaže nikakvim posebnim znanjem, on se nije kadar baviti javnim stvarima – ta politika pragmata – niti mijenjati zakone. Ono jedino što on može činiti jest opominjati – parakeleusthai – ljude na vrlinu: na dobro i na samospoznaju. A onaj tko se doista hoće boriti za pravednost – mahoumenos hyper tou dikaiou – mora živjeti povučeno u sebi, a ne u javnosti – idioteuein alla me demosieuein. Sokrat stoga niti ne može ispravljati zakone, nego samo na svoj način ljude koji donose loše zakone ili loše ispunjavaju zakone (Crit. 64c). I vršeći tu službu bogu i ljudima Sokrat može i mora tako siromašan i prikriven tek svojom ironijom prepustiti njihovom sudu odluku kako će za njega i za njih biti najbolje (Apol. 35d).

Veliki je paradoks Sokratove životne drame što je on, koji se čitavog života nije ni oko čega drugog trudio doli oko istinskog zakona i oko pravednosti – to nomimon dikaion – postao žrtvom upravo pravde i zakona. … Tko živi po nomosu i u nomosu, a ne po fysisu i u fysisu, taj je već uvijek unaprijed osuđen da ustanovljuje i postavlja ”zakone” kao ono dobro, a time neizbježno na drugoj strani njihovu drugotnu suprotnost i nehotice potvrđuje i potiče bezakonje kao ono zlo. Budući da mu je izgubljeno bivstveno jedinstvo fysisa, čovjek u nomosu osuđen je na ustanovljavanje i perpetuiranje razdvoja istine i neistine, dobra i zla, ali kako napušten od fysisa njihovu pravu mjeru ne može znati, to svako ustanovljavanje nosi na sebi pečat izvjesne proizvoljnosti i pričina i time je već unaprijed osuđeno da očekuje samo čas kad će biti zamijenjeno i opet novim nomosom. To je sudbina Parmenidova puta smrtnika  koji se kreće po suprotnostima i uvijek natrag obrće, to je sofistički uvid u relativnost i subjektivnost svih ljudskih mnijenja i ustanova.

Ali Sokrat se pouzdaje ne u ovaj negativni moment nomosa nego u onaj njegov mogući pozitivni moment po kojemu je svaki ljudski i promjenjivi zakon samo dio i izdanak božanskog i vječitog zakona, on se pouzdaje ne u pisane već u nepisane zakone – nomoi agrafoi nomima agrapta – one koji su od boga dani – Thesmoi (Xen. Mem. IV,4). To su oni zakoni za koje pjesnik Sofoklo kaže da ”nisu od danas ili od jučer, nego oduvijek žive, i potječu nitko ne zna odakle” – oudeis oiden ex hotou fane (Soph. Ant. 455).

O da mi udes dade smjernu čistoću u riječi i djelu, kakvu propisuju zakoni, oni visoko nad zemljom, u nebeskom eteru rođeni, kojima je sam Olimp otac; nikakvo smrtno biće nije ih stvorilo; nikad ih zaborav neće uljuljati u san; velik je u njima bog, nikad ne stareći. (Soph. Oed. R.863 i d)

Sokratova potraga za pojmovnim bitnostima posredstvom ”indukcije” i ”definicije” nije ništa drugo nego traženje nepromjenljivog bivstva bića u području nomosa ljudskog mišljenja. Budući da ljudsko mišljenje može biti ono što jest samo na osnovi ogledanja bivstva bića posredstvom čovjekova sopstva u čovjekovoj materiji, to je u mišljenju bivstvo, iako na paslični način u pojmu, uvijek prisutno, pa ma koliko inače mišljenje moglo biti iskrivljeno čovjekovom zloupotrebom. Sokrat je pun pouzdanja  u ovu izvornu prisutnost bivstva bića u misaonoj biti i zato s toliko upornosti opominje i upozorava na kriva mnijenja svoje sugrađane i potiče ih da dođu do pravilnih pojmova. Razlika između zbiljskih ljudskih zakona i vječitih bivstvenih istina, kako se one mogu otkriti i ustanoviti putem bitnog mišljenja, jest onda ona napetost iz koje se hrani i napaja čitav filosofski Sokratov život, ali napetost čijem unutarnjem sukobu taj život naposljetku neminovno podliježe i postaje žrtvom. Ako su zakoni po kojima je Sokrat osuđen na smrt ”braća onim zakonima u nevidljivom svijetu” (Crit. 54c) – – onda Sokrat nema izbora, već trudeći se i nastojeći oko besmrtnih, mora slušati i ove smrtne zakone i pretrpjeti mirno po njima dosuđenu kaznu. Tako Sokrat, insistirajući na načelnoj istorodnosti i istinitosti ljudskog i božanskog zakona, na izvornoj srodnosti bivstva bića i ljudskog mišljenja – a kako bi mislilac drugačije i mogao? – izaziva sam svoju smrt.

ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999., str. 120. i d., prvo izdanje 1978.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s