Sokrat i delfijsko proročanstvo? (ulomak iz Platon, Obrana Sokratova)

Ovdje bi se netko od vas mogao sad ubaciti: — Nego, Sokrate, što je onda tvoj posao? Odakle su nastale one klevete protiv tebe? Sigurno ne zbog toga što se ti ne bi bavio nekim posebnim poslom koji odskače od ostalih kad je nastala takva glasina i priča. Ne bi do toga došlo da se ti ne baviš nekim drukčijim stvarima od ostalih. Reci nam sam, da ne bismo morali ishitreno nagađati, ο čemu se radi. — Onaj koji tako govori, čini mi se, pravo zbori; ja ću vam pokušati pokazati što je uzrokom da su meni prišili to ime i odakle ta kleveta. Poslušajte! Možda se nekima od vas čini da neozbiljno govorim; međutim znajte da ću vam reći cijelu istinu. Ja sam, Atenjani, dobio to ime ni zbog čega drugoga doli zbog nekakve mudrosti. Ο kakvoj je mudrosti riječ? Ο ljudskoj mudrosti, pretpostavljam. Jedino bih se u takvoj usudio biti mudar. Oni, koje sam malo prije spomenuo, mora da su mudri u nekoj mudrosti, koja je veća od ljudske, ili pak ne znam što da rečem. Ja se svakako ne razumijem u tu mudrost; onaj koji tako tvrdi, laže i pridonosi mojoj kleveti. — Nemojte me prekidati, Atenjani, ako vam se čini da se hvalim. Riječi, naime, koje ću vam upravo kazati nisu moj izum, već ću se pred vama pozvati na vjerodostojnu riječ. Ο toj mudrosti, ako je ima kod mene i koja mu drago ona bila, pozvat ću da vam svjedoči bog u Delfima. — Vi ste sigurno upoznali Herefonta. On bijaše moj drug od mladosti, bio je pristalica vaše stranke, s vama je zajedno otišao u progonstvo i s vama se zajedno vratio [iz progonstva]. I vidjeli ste kakav je bio Herefont, kako je bio žustar kad god bi se nečeg prihvatio. Jednom se, otišavši u Delfe, odvažio pitati proročište – ljudi, kako rekoh, nemojte galamiti pitao je, dakle, ima li koga tko bi bio mudriji od mene. Pitija je odgovorila da nema nikoga tko bi bio mudriji. Kako je Herefont mrtav, to će potvrditi njegov brat, koji je sad tu s nama.

Promotrite zbog čega vam to govorim. Namjeravam vam, naime, pokazati odakle potječe kleveta protiv mene. Pošto sam to bio čuo, ovakve su mi misli došle na um: “Pa što to govori bog? Što znače te nejasne riječi? Ja sam pak svjestan da nisam niti jako niti malo mudar. Sto pak hoće reći [bog] kad kaže da sam najmudriji? Sigurno ne laže; to bogu nije dozvoljeno.” — Dulje vremena bijah zbunjen tim riječima; potom se, oklijevajući, odvažih istražiti ο čemu se radi. Odoh do jednog, kojeg se drži mudrim, da bih kod njega, ako uopće igdje, preispitao proročanstvo i pokazao proroštvu da je taj mudriji od mene, dok je ono tvrdilo da sam to ja. Dok sam ispitivao ovoga – ime mu ne trebam spominjati, bijaše to pak jedan od političara ο kojem sam, Atenjani, motreći [ga], stekao takav nekakav dojam – u razgovoru mi se učinilo da taj čovjek, iako se mnogim drugima prikazao mudrim i ponajviše sebi samome, uistinu nije [mudar]. I stoga sam mu pokušao pokazati kako samo misli da je mudar, a u stvari nije. Odonda me on zamrzio, a i svi oni koji su bili uz njega. — Odlazeći od njega, ovakve sam misli prevrtao: “Od ovog sam čovjeka mudriji – izgleda naime da niti jedan od nas dvojice ne zna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli da nešto zna, dok u stvari ne zna ništa, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam. Izleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam.” Nakon toga sam otišao drugome koji se smatrao još mudrijim od onog prvog i stekao sam isto takav dojam – i opet sam se zamjerio i ovome i mnogima oko njega.

Nakon toga sam [događaja] obilazio redom [ljude ispitivajući ih] i primjećujući s tugom i nelagodom da im omrznjujem, dok mi se u isto vrijeme činilo nužnim najviše držati do božanskih stvari. A da bih saznao što proroštvo poručuje, morao sam ići do svih onih koji su mislili da nešto znaju. I, tako mi psa, Atenjani, – moram vam reći istinu – ovakav sam stekao dojam: istražujući prema božanskom [naputku], učinilo mi se da su oni, koji su na najboljem glasu, gotovo potpuno lišeni mudrosti, dok se oni, koji se smatraju lošijim, razumnije ponašaju. — Moram vam opisati svoja lutanja kao napore učinjene da bih ustanovio [za svagda] nepobitnost proročanstva. — Nakon političara obratih se tragičkim, ditirampskim i inim pjesnicima da bih se tamo nepobitno pokazao kao veća naznalica od njih. Uzeo sam njihova djela koja su mi se učinila najbolje sastavljenima i ispitivao sam ih ο čemu se radi, tako da bih u isti mah mogao i nešto naučiti od njih. Sramim vam se, ο ljudi, reći istinu; ali istina se mora dovesti na vidjelo! Da tako kažem, gotovo svi prisutni znali su govoriti bolje ο stvarima koje su ti pjesnici bili zapisali, nego što su to sami pjesnici mogli! Nije mi trebalo dugo da također i ο pjesnicima doznam da ono što čine ne čine mudrošću, nego prirodnim darom i zanosom poput vidjelaca i proroka; pričaju mnoge lijepe stvari, ali niti sami ne shvaćaju što govore. Učinilo mi se da se slična stvar događa i pjesnicima, i u isti mah sam shvatio da oni, zbog svojih pjesama, smatraju sebe najmudrijima od svih ljudi – u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. Odoh dakle i odavde, misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima.

Na posljetku sam otišao do obrtnika. Zapravo, bio sam svjestan Sokrat da, ukratko, ništa ne znam, a isto tako uvjeren da ću kod njih pronaći znanje ο mnogim lijepim stvarima. I doista se nisam prevario! Saznao sam neke stvari koje prije nisam znao i u tome su bili mudriji od mene. — Međutim, Atenjani, učinilo mi se da pjesnici i naši dragi obrtnici čine istu grešku: zbog toga što dobro obavlja svoju vještinu svaki pojedini od njih se smatra [ujedno] najmudrijim i u ostalim najvažnijim stvarima – i upravo ova nadutost zasjenjuje onu mudrost [koju već posjeduju]. Zbog toga sam sebe upitah nad proročanstvom: mogu li prihvatiti stanje u kojem se nalazim, odnosno da nisam niti mudar kako su oni mudri, niti neznalica kakvi su oni neznalice, ili sam pak poput njih, odnosno da posjedujem i njihovu mudrost i njihovo neznanje. I odgovorih sam sebi i proroštvu da je meni korisnije biti onakav kakav jesam.

Zbog tog propitkivanja, Atenjani, stekao sam mnoga vrlo mučna i žalosna neprijateljstva, tako da su iz toga nastale mnoge klevete, a i pronio se glas da sam mudrac; prisutni su podrazumijevali da mora Sokrat je da se ja razumijem u sve one stvari koje sam drugome dokazivao da najmudriji ih ne zna. No, zapravo je ovako, ljudi: jedino je bog mudar i upravo jer zna je to ono što proročište poručuje – ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa. Netko bi pomislio da se bog obraća upravo Sokratu, ali bog je iskoristio moje ime kao primjer želeći reći: “Najmudriji od vas, ljudi, je onaj koji je, poput Sokrata, saznao da mu vlastita mudrost uistinu ne vrijedi ništa.” Stoga i sad, [drugi činili štogod im drago], ja, obilazeći okolo, istražujem i propitkujem, voden božanskim [naputkom], bih li mogao smatrati nekog od građana ili stranaca mudrim; i otkad sam se u to uvjerio, postavši saveznikom bogu, pokazujem da nema mudrog [čovjeka]. I upravo zbog tog moga bavljenja nisam imao vremena posvetiti se ikakvom spomena vrijednom poslu niti za grad niti za vlastitu obitelj, već zapadoh u neizmjerno siromaštvo radi te službe božje.

ulomak iz Platon, Obrana Sokratova, Zagreb 2000., str. 67.-72., preveo: Luka Boršić, izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4. st. pr. Kr.)

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s