Sokratovi sugovornici: političari, literati, tehničari? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju da razumijem  kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona. Ako želimo razumjeti Platona, onda moramo razumjeti pokret koji ga je uveo u filosofiju; to je Sokratovo postavljanje pitanja. Filosofija je ljubav prema mudrosti koja je svjesna da (sama) mudrosti nema, ona je ono što nam je svima pred oči dovedeno u liku Sokrata. Sada mi dopustite da mali djelić tradicije filosofije prikažem  u obrnutom pravcu tako da, naime, izdvojim jedan poznati  Sokratov pasus, da ga nakratko prizovem u  sjećanje i kažem kako on, po mom mišljenju, sve do danas određuje naše vlastito postupanje, gdje god da ozbiljno mislimo. … Delfijski bog Apolon je na pitanje nekog čudnog čovjeka odgovorio da je najmudriji od svih ljudi Sokrat. Sokrat koji je bio pobožan čovjek – a ja ne znam kako se može filosofirati ako se ne poštuje ono božansko – morao je priznati ovu Apolonovu odluku jer je to bila božija oduka. Ali kako ju je on priznao? Tako što je činio ono što je činio u razgovoru s ljudima, tako što ih je ispitivao (da vidi) da li je Apolonov sud  istinit? …

Ako se sada okrenemo našem dobu, onda je zadatak koji nam se postavlja u osnovi isti. Ako danas pitamo političara, rezultat nije drugačiji. Jeftino je umijeće da se, kao što to čine mnogi ljudi, bijeda u svijetu podmetne političarima koji su toliko neprosvijećeni. Stvarna situacija je ta da ovdje postoji jedna neophodna i nerješiva napetost između zahtjeva politike i zahtjeva onoga što ja želim nazvati filosofijom. U politici se ne može uspjeti ako se ne izazove dojam da se zna put. U filosofiji se može uspjeti samo onda ako smo svjesni toga da ne znamo put. Filosofija je, pak, istovremeno neophodna za napredak političke svijesti, jer oni koji pogrešno misle da znaju put možda nas vode u nesreću. U nesreću nas ne vode oni koji utisak da znaju put sa lošom savješću proizvode kao dužnost dvoga poziva, ali su svjesni toga koliko je nužno da sami sebe o tome provjeravaju. Ovo samoprovjeravanje tada će uključiti cijelo blago političke teorije koju smo baštinili. Jedva da postoji riječ današnje političke rasprave koja ne bi bila grčka i koja već nije bila u grčkoj filosofiji. Onaj ko, dakle, ne čini ovaj napor da sigurnost u djelovanju i nesigurnost u mišljenju istovremeno prakticira i pokaže istinsku sigurnost svjesnog čovjeka, taj se neće moći smisleno baviti politikom. Upravo tome su Sokrat i  Platon htjeli naučiti ljude.

Kako stoji stvar s umjetnicima, pjesnicima? C. P. Snow je … držao predavanje o dvije kulture, u kojemu govori o tome da se nalazimo u teškom položaju ne zbog toga što imamo jednu kulturu nego dvije, naime, jednu literarnu i jednu prirodnonaučnu. Literati danas mogu predstavljati cijelo područje onog o čemu Platon ili Sokrat govore kad pominju pjesnike. Literati vladaju velikom baštinom naše literature; … oni su u stanju da govore i pišu i tako obilježavaju našu samosvijest. A gdje su oni u stanju da zaista polože račun … pa makar samo i o jednom pojmu koji upotrebljavaju? Ako znaju da to ne mogu, onda dospijevaju u blizinu filosofskog znanja o kome se radilo kod Sokrata.

Ali ako postoji neko ko zna o čemu govori, onda su to naučnici. Oni su današnje zanatlije. Od zanatlija, obućara, klesara, tadašnjih arhitekata nastali su tehničari srednjeg i novog vijeka. U njihovo područje ušla je apstraktna meditacija o mogućnosti ovladavanja prirodom, koja je  konačno dobila formu današnje prirodne nauke. Prirodnonaučni tehnički svijet, druga od dviju kultura C. P. Snowa, jest razvijanje onoga na šta se nadovezuje Platon, odnosno Sokrat kad govori o zanatlijama, za koje je bio siguran da nešto znaju, naime, da znaju kako se može uspješno baviti vlastitim zanatom. Ali ono što je on o njima rekao možda i danas nije posve pogrešno. Budući da su znali kako da se uspješno bave vlastitim zanatom, oni su mislili da su i u drugim stvarima veoma pametni i mudri. A to nisu bili i nisu to ni danas. Time što zna kako se gradi neki aparat i uspješno programira šta će aparat učiniti, prirodnjak samim tim nije onaj koji zna kako bi se svijet mogao dovesti u red. Koliko malo prirodnjak može  položiti računa makar i o teorijskim temeljima svoga čina, a da ne govorimo o praktičnim konsekvencama – o tome sam vam kao mali primjer pomenuo moju vlastitu sudbinu u pokušaju da barem razumijem šta zapravo iskazuje vodeća  teorija današnje fizike, naime, kvantna teorija.

ulomak  iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988. str. 292.-295., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s