(ne) znati da (ne) znaš?

Kao da se u Sokratovom prihvaćanju apolonskog poziva na samospoznaju otkrila jedna dvoznačnost: s jedne strane se taj poziv tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, s druge se kaže da mu je smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta se čini da oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka i njegovih moći; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova može izgledati kao neki zahtjev za podvrgavanjem nekome Drugome, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Najavljeno je moguće rješenje tog proturječja u jednoj drugoj Sokratovoj maksimi, naime u “znam da ništa ne znam”, no, budući da i sama zvuči paradoksalno, čini se da je i njoj najprije potrebno neko tumačenje.

Popularna poslovica (čini se perzijska) kaže:

Onaj tko ne zna, a ne zna da ne zna, budala je: izbjegavaj ga.

Onaj tko ne zna, a zna da ne zna, učenik je: pouči ga.

Onaj tko zna, a ne zna da zna, spava: budi ga.

Onaj tko zna, a zna da zna, mudrac je: slijedi ga.

Sokrat je, suočen s božanskim proroštvom koje ga proglašava za najmudrijim od Atenjana, a istodobno uvidjevši vlastito neznanje, odlučio postati učenikom, ali uz oprez da onaj tko se predstavlja kao mudrac kojega valja slijediti ipak ne bi bio budala (koja vjeruje da zna jer ne zna da ne zna): Sokrat i delfijsko proročanstvo? (ulomak iz Platon, Obrana Sokratova).

No, je li Sokrat uzevši za ozbiljno jedno proroštvo beznadno na strani iracionalnosti i religiozne heteronomije? Je li utoliko ono tumačenje njegove “samospoznaje” kao “potenciranja individualnosti” (Gerhardt) naprosto pogrešno? Vrijedi obratiti pažnju na to kako se Sokrat odnosi spram te božje riječi.

Sokrat se također osjeća kao božanski poslanik: ali … stvarna religiozna zadaća koju on osjeća kao svoju, jest boga na stotinu načina staviti na kušnju govori li istinu, te upućuje na smion i slobodnjački stav kojim se poslanik postavlja uz bok svom bogu. Ovo stavljanje-na-kušnju boga je jedan od najfinijih ikad izumljenih kompromisa između pobožnosti i slobode duha. (Friedrich Nietzsche, usporedi ovdje)

Sokrat, dakle, s dostojnim poštovanjem prihvaća božju riječ, s uvjerenjem da bog ne laže, ali ipak slobodno, naime ispitujući je, ne bi li sebe, nepovjerljvog kakav jest, uvjerio u nju.

Koji je, onda smisao Sokratovog znanja o neznanju, i je li to aktualno za nas?

Važno je da spoznaja samog sebe bude svjesna vlastitog neznanja; ona se oslanja na sumnju koja je izraz nečega što je potpuno suprotno od skepticizma. Usred svih tih sofista koji tvrde kako sve znaju, kako sve mogu poučavati, kako sve umiju napraviti, to jest, kako su, na kraju krajeva, sposobni za sve, što vodi naravno svakojakim pretjerivanjima i žudnjama za moći, usred svega toga Sokrat tvrdi kako ništa ne zna. Budući da ništa ne zna, ne može ništa poučavati. Sokratova je sumnja zapravo odbijanje vanjskog znanja koje sofist sakuplja kako bi se mogao suočiti sa svim mogućim situacijama i kako bi manipulirao ljudima… Mi smo danas zapravo samo obrtnici znanja; posjedujemo samo ono znanje koje nam omogućuje da upoznamo i promijenimo ljudske materijalne uvjete, ali zbog kojeg zaboravljamo razmišljati o pitanjima ljudske sudbine. (Jean Brun 1960.)

(Usporedi iSokratovi sugovornici: političari, literati, tehničari? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode))

Paradoksalnost naslovnog iskaza tek je prividna: radi se o dva tipa ”znanja”. Jedno je stručno znanje koje se može poučavati; drugo je ”znanje” o tome je li dobro činiti to što činim, o tome što trebam činiti – njega tražimo u samospoznaji, i ne može se poučavati kao ostala, stručna znanja. Ako stručnjaci stoga što imaju prvo znanje (što nije ništa loše, dapače) ne znaju da ne znaju ovo drugo, tad je Sokrat, da iskoristim terminologiju gornje poslovice, kao ”učenik” a u nedostatku pravih ”mudraca” ipak mudriji od tih stručnih ”budala”.

Odnos umješnosti da se nešto čini i smatranja za dobro da se to čini nije nova činjenica svijeta moderne tehničke civilizacije. Pred točno istim problemom stajao je grčki svijet i točno na tu situaciju cilja Sokratovo pitanje. Područje praktičnog djelovanja … ipak se već u svim oblicima civilizacije pojavljuje u dvojakom obliku; jednom ga označavam kao znanje koje se može naučiti, što su ga Grci zvali techne i u kojem u se majstorstvo pokazuje upravo u tome da se stekla neka određena osobitost umijeća. Na drugoj je pak strani cjelokupno područje u kojemu su praktična sredstva za neku zadanu svrhu prepuštena pojedinčevoj vlastitoj rasudnoj moći i snalažljivosti, pri čemu nije na raspolaganju specijalizirani stručnjak. Važno je da budemo svjesni te razlike… Taj je sukob očito sadržan u temeljnom ustroju društvenog života. Dobro nam je poznato to nemilosrdno pitanje o dobrome kojime se Sokrat zamjerio svojim sugrađanima. Ono svakom stručnom razumu u njegovim granicama odobrava njegovo pravo te odmah otkriva njegovu inkompetenciju u pogledu onoga što je istinski dobro. Ni državnici, ni, kako bismo mi rekli, literati, dakle pjesnici, pa ni obrtnici nisu mogli odgovoriti na pitanje o dobru. To nadmašuje njihovu kompetenciju kao specijaliziranih stručnjaka.

Može li znanost svugdje stupiti na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? Može li postojati znanost o dobrome? Umjesto da sami znamo i da se odlučimo, prepuštamo se znanju nekog drugog. Zapravo uvijek moramo sami birati te to, hoćemo li pritom doista pogoditi ono što je dobro, ili barem ono tek bolje, ostaje općenito rizično. Utoliko glasovito znanje neznanja koje odlikuje Sokrata u stanovitom smislu i nije ništa posebno, ili bolje: neznanje kao takvo nije ništa posebno. Nasuprot tome, nije lako to sebi priznati. Prije se čini da ljudi uopće polažu pravo da znaju bolje, dakle da donose ispravnu odluku… Što je izgrađenija neka institucionalizirana forma kompetencije koja kao bijeg iz vlastitog neznanja u pričuvi drži eksperta, stručnjaka, tim više samima sebi skrivamo granice takve informacije i nužnost donošenja vlastite odluke. Tako se sokratska argumentacija opire temeljnoj čovjekovoj tendenciji koja se osobito zaoštrila u našoj civilizaciji koja se birokratizira. Znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti.

Ondje gdje postoji znanost treba koristiti njezino znanje. No to nikako ne znači da sve odluke uvijek na kraju ovise o nekome tko zna. To je prije opsjena racionalistički određenog prosvjetiteljstva 18. i 20. stoljeća po kojemu bi za svaki izbor postojao ekspert. (Hans-Georg Gadamer 1989.)

Nakon znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva nama prethodnih stoljeća (baš kao i nakon sofističkog prosvjetiteljstva u Sokratovoj Ateni), autonomiju čovjekovih postupaka manje ugrožavaju konzervativne tradicije, a više prevelik oslonac na stručnjake/eksperte – u osobnom životu na  psihologe, terapeute, life-coacheve, gurue, i sl., a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Stoga, ne samo da ja sam ne znam bitne stvari ljudske sudbine, nego ih ne znaju ni eksperti, i sve počiva na mojim vlastitim vrlo pogrješivim odlukama – to ”znanje” istodobno ispunjava oba zahtjeva:  i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.

Vraćam se ponovno na onu poslovicu koja je, kako napisah gore, pokušala pojasniti tri pozicije:

1. grčke filo-sofije kojoj je pretpostavka nedostatak ”mudraca”, odnosno, prema poslovici, onih koji ”znaju da znaju”;

2. ironizirajućeg ”učenika” Sokrata koji ”znajući da ne zna” propituje one koji umišljaju da znaju;

3. sofista i drugih ”eksperata” (u politici, umjetnosti i tehnici) za koje se u razgovoru sa Sokratom pokazuje da zapravo tek ”ne znaju da ne znaju” (mada znaju svoje ekspertno, racionalno priopćivo znanje, ne znaju ”ono lijepo i dobro”, odnosno, ”pravu mjeru”).

Zapostavljanje četvrte moguće kombinacije (ove iz naslova) dovodi me u neugodno društvo:

U ožujku 2003. godine Donald Rumsfeld se upustio u jedan kratki pokušaj amaterskog filosofiranja o odnosu poznatog i nepoznatog: ”Postoje poznate poznatosti. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Postoje poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.” Ono što je zaboravio nadodati bio je ključni četvrti član: ”nepoznate poznatosti”, stvari za koje ne znamo da ih znamo – što je upravo frojdovsko nesvjesno, ”znanje koje ne zna za sebe”, kako je Lacan uobičajio govoriti…  Ako Rumsfeld smatra da su glavne opasnosti u sukobu s Irakom ”nepoznate nepoznanice”, prijetnje od Saddama i njegovih sljedbenika o kojima niti ne sumnjamo što bi mogle biti, tad bismo mu morali odgovoriti da su glavne opasnosti, naprotiv, ”nepoznate poznatosti”, negirana uvjerenja i pretpostavke za koje nismo svjesni da ih se držimo, ali koje nam ipak predodređuju postupke i osjećaje. (Slavoj Žižek 2006.)

Ako nesvjesna podloga više ili manje uvjetuje baš sve svjesne postupke, osjećaje i misli, to predstavlja stalnu zadaću za bilo kakav pokušaj samorazumijevanja ili razumijevanja drugih. Zato nesvjesno ne može biti posao niti isključivo niti prvenstveno liječnika/terapeuta.

Samorazumijevanje se ne može više [kao kod npr. Fichtea] svoditi na potpunu samotransparentnost, tj. na punu prisutnost nas samih za nas same. Samorazumijevanje je uvijek samo uzgred, to znači na putu koji je posve nemoguće ikada završiti. Ako postoji čitava dimenzija neosvijetljenog nesvjesnog, ako se svi naši postupci, želje, nagoni, odluke i načini ponašanja, a time i cjelokupnost naše ljudsko-društvene egzistencije svodi na tamnu i zastrtu dimenziju nesvjesnih nagona naše animalnosti, ako sve naše vlastite svjesne pomisli mogu biti maskiranje, izlike, pod kojima naša vitalna energija ili naši društveni interesi na nesvjestan način idu za svojim ciljem, ako su sva tako očita i evidentna mišljenja koja imamo izložena takvoj sumnji — onda samorazumijevanje, dakako, ne može značiti samo po sebi razumljivu samotransparentnost našeg opstanka.

Mi se moramo odreći iluzija da možemo potpuno objasniti tminu naših motivacija i naših tendencija. Mi, međutim, ne možemo jednostavno ignorirati to novo područje ljudskih iskustava, koje se otvara u nesvjesnom. Ono što se tu metodski istražuje, nije dakako, samo ono polje nesvjesnog na koje stupa psihoanalitičar kao liječnik…

S time je usko povezano, da nesvjesno i implicitno nisu jednostavna suprotnost našoj svjesnoj ljudskoj egzistenciji… Svaka se … situacija može zaoštriti do granice očajanja za smislom i prijevare smisla, [ali] čini mi se da bi se posao psihoanalize krivo legitimirao i da bi krivo ocijenio vlastiti smisao, ako ne bi svoj zadatak smatrao graničnim zadatkom i ako ne bi polazio od osnovnog mišljenja da se život neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže te da toj ravnoteži pripada i ravnoteža između naših nesvjesnih nagona i naših svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Nema, dakako, potpunog slaganja između tendencija našeg nesvjesnog i naših svjesnih motivacija, ali po svim pravilima nije riječ ni o potpunom skrivanju i pretvaranju. Ako netko sam sebe dovede u takvo stanje ili se pretvara toliko da ne zna kako dalje, znak je bolesti; treba se povjeriti liječničkoj pomoći i u zajedničkom analitičkom poslu u nekoliko koraka objasniti pozadinu vlastitog nesvjesnog — sa ciljem da ponovno stekne ono što je izgubio: ravnotežu između vlastite prirodnosti i onoga što svi imamo: svijesti i govora. (Hans-Georg Gadamer 1976.)

Filosofsko istraživanje onog implicitnog, za što ”ne znamo da već znamo”, starije je i šire od freudovskog ”nesvjesnog”. Tu spadaju npr. Kantova kritika onoga što prethodi i određuje svako iskustvo (apriorni ”tajni sudovi običnog uma”), marksistička raskrinkavanja društvene konstitucije svijesti, Heideggerova fenomenološka raskrivanja onoga što je u svakodnevnom iskustvu ”uvijek već tu”, jezičko-analitičke raščlambe usmjerene na neku ”gramatiku uma”, Kuhnovo otkriće uglavnom neosviještenih paradigmi u podlozi znanstvenih teorija, Gadamerova hermeneutika koja ”pred-rasude” vidi kao konstitutivne za bilo koje razumijevanje, itd. Ali prije svega Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).) Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije.

Usporedi i: implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Literatura:

  1. Jean Brun, Sokrat, Zagreb 2007., str. 63.-65., prevela: Beata Vrgoč Turkalj, izvornik: Jean Brun, Socrate (1960.)
  2. Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., str. 98., 117., 121., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas (1989.)
  3. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 52., preveo: ja
  4. Hans-Georg Gadamer, Hermeneutika kao praktična filosofija, u Čemu još filozofija?, Zagreb 1978., str. 227., link, prevela: Marija Čižmek, izvornik: Hans-Georg Gadamer, u Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s