znati da ne znaš?

Kao da se u Sokratovom prihvaćanju apolonskog poziva na samospoznaju otkrila jedna dvoznačnost: s jedne strane se taj poziv tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, s druge se kaže da mu je smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta se čini da oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka i njegovih moći; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova može izgledati kao neki zahtjev za podvrgavanjem nekome Drugome, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Najavljeno je moguće rješenje tog proturječja u jednoj drugoj Sokratovoj maksimi, naime u “znam da ništa ne znam”, no, budući da i sama zvuči paradoksalno, čini se da je i njoj najprije potrebno neko tumačenje.

Popularna poslovica (čini se perzijska) kaže:

Onaj tko ne zna, a ne zna da ne zna, budala je: izbjegavaj ga.

Onaj tko ne zna, a zna da ne zna, učenik je: pouči ga.

Onaj tko zna, a ne zna da zna, spava: budi ga.

Onaj tko zna, a zna da zna, mudrac je: slijedi ga.

Sokrat je uvidjevši vlastito neznanje odlučio postati učenikom, ali uz oprez da onaj tko se predstavlja kao mudrac nije ipak budala (koja vjeruje da zna jer ne zna da ne zna): Sokrat i delfijsko proročanstvo? (ulomak iz Platon, Obrana Sokratova).

Je li Sokrat, uzevši za ozbiljno jedno proroštvo, beznadno na strani iracionalnosti i religiozne heteronomije? Je li utoliko ono tumačenje njegove “samospoznaje” kao “potenciranja individualnosti” (Gerhardt) naprosto pogrešno? Vrijedi obratiti pažnju na to kako se Sokrat odnosi spram te božje riječi.

Sokrat izvlači vrlo važan zaključak o smislu tog proročkog odgovora: bog, kao što smo gore vidjeli, mora da je označio Sokrata kao ”paradigmu”, odnosno ”idealni primjer” čovjeka koji je spoznao da je mudar samo bog i da ljudska mudrost ima malu ili ništavnu vrijednost… Prihvativši tu božansku sudnju, Sokrat se uputio na dugo i prilično složeno istraživanje i to tako da je podložio strogom ispitivanju ne samo samog sebe i svoje sugovornike, već i samog boga.

Pročitajmo Nietzscheov odlomak: ”Sokrat se također osjeća kao božanski poslanik: ali … stvarna religiozna zadaća koju on osjeća kao svoju, jest boga na stotinu načina staviti na kušnju govori li istinu, te upućuje na smion i slobodnjački stav kojim se poslanik postavlja uz bok svom bogu. Ovo stavljanje-na-kušnju boga je jedan od najfinijih ikad izumljenih kompromisa između pobožnosti i slobode duha.”

Nietzsche … u jednoj stvari ima potpuno pravo: Sokrat je doista stavio boga na kušnju kako bi utvrdio govori li istinu. Međutim, ne radi se tu o kompromisu, nego o izrazu onog osobitog svojstva dvoznačne i dvojake ironije… Sokrat je zapravo s jedne strane posumnjao u istinitost odgovora proročišta te ga je izložio prilično sveobuhvatnom ispitivanju, a s druge je strane bio siguran u njegovu istinitost jer ga je podvrgnuo ispitivanju polazeći od uvjerenja da bog ne laže. U svakom slučaju, sam proročki odgovor – to jest, samog boga – Sokrat je podvrgnuo istom onom ispitu kojim je želio utvrditi jesu li nazovimudraci doista takvi. (Giovanni Reale 2000.)

Koji je, onda smisao Sokratovog znanja o neznanju, i je li to aktualno za nas?

Važno je da spoznaja samog sebe bude svjesna vlastitog neznanja; ona se oslanja na sumnju koja je izraz nečega što je potpuno suprotno od skepticizma. Usred svih tih sofista koji tvrde kako sve znaju, kako sve mogu poučavati, kako sve umiju napraviti, to jest, kako su, na kraju krajeva, sposobni za sve, što vodi naravno svakojakim pretjerivanjima i žudnjama za moći, usred svega toga Sokrat tvrdi kako ništa ne zna. Budući da ništa ne zna, ne može ništa poučavati. Sokratova je sumnja zapravo odbijanje vanjskog znanja koje sofist sakuplja kako bi se mogao suočiti sa svim mogućim situacijama i kako bi manipulirao ljudima… Mi smo danas zapravo samo obrtnici znanja; posjedujemo samo ono znanje koje nam omogućuje da upoznamo i promijenimo ljudske materijalne uvjete, ali zbog kojeg zaboravljamo razmišljati o pitanjima ljudske sudbine. (Jean Brun 1960.)

(Usporedi iSokratovi sugovornici: političari, literati, tehničari? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode))

Paradoksalnost naslovnog iskaza tek je prividna: radi se o dva tipa ”znanja”. Jedno je stručno znanje koje se može poučavati; drugo je ”znanje” o tome je li dobro činiti to što činim, o tome što trebam činiti – njega tražimo u samospoznaji, i ne može se poučavati kao ostala, stručna znanja. Ako stručnjaci stoga što imaju prvo znanje (što nije ništa loše, dapače) ne znaju da ne znaju ovo drugo, tad je Sokrat, da iskoristim terminologiju gornje poslovice, kao ”učenik” a u nedostatku pravih ”mudraca” ipak mudriji od tih stručnih ”budala”.

Odnos umješnosti da se nešto čini i smatranja za dobro da se to čini nije nova činjenica svijeta moderne tehničke civilizacije. Pred točno istim problemom stajao je grčki svijet i točno na tu situaciju cilja Sokratovo pitanje. Područje praktičnog djelovanja … ipak se već u svim oblicima civilizacije pojavljuje u dvojakom obliku; jednom ga označavam kao znanje koje se može naučiti, što su ga Grci zvali techne i u kojem u se majstorstvo pokazuje upravo u tome da se stekla neka određena osobitost umijeća. Na drugoj je pak strani cjelokupno područje u kojemu su praktična sredstva za neku zadanu svrhu prepuštena pojedinčevoj vlastitoj rasudnoj moći i snalažljivosti, pri čemu nije na raspolaganju specijalizirani stručnjak. Važno je da budemo svjesni te razlike… Taj je sukob očito sadržan u temeljnom ustroju društvenog života. Dobro nam je poznato to nemilosrdno pitanje o dobrome kojime se Sokrat zamjerio svojim sugrađanima. Ono svakom stručnom razumu u njegovim granicama odobrava njegovo pravo te odmah otkriva njegovu inkompetenciju u pogledu onoga što je istinski dobro. Ni državnici, ni, kako bismo mi rekli, literati, dakle pjesnici, pa ni obrtnici nisu mogli odgovoriti na pitanje o dobru. To nadmašuje njihovu kompetenciju kao specijaliziranih stručnjaka.

Može li znanost svugdje stupiti na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? Može li postojati znanost o dobrome? Umjesto da sami znamo i da se odlučimo, prepuštamo se znanju nekog drugog. Zapravo uvijek moramo sami birati te to, hoćemo li pritom doista pogoditi ono što je dobro, ili barem ono tek bolje, ostaje općenito rizično. Utoliko glasovito znanje neznanja koje odlikuje Sokrata u stanovitom smislu i nije ništa posebno, ili bolje: neznanje kao takvo nije ništa posebno. Nasuprot tome, nije lako to sebi priznati. Prije se čini da ljudi uopće polažu pravo da znaju bolje, dakle da donose ispravnu odluku… Što je izgrađenija neka institucionalizirana forma kompetencije koja kao bijeg iz vlastitog neznanja u pričuvi drži eksperta, stručnjaka, tim više samima sebi skrivamo granice takve informacije i nužnost donošenja vlastite odluke. Tako se sokratska argumentacija opire temeljnoj čovjekovoj tendenciji koja se osobito zaoštrila u našoj civilizaciji koja se birokratizira. Znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti.

Ondje gdje postoji znanost treba koristiti njezino znanje. No to nikako ne znači da sve odluke uvijek na kraju ovise o nekome tko zna. To je prije opsjena racionalistički određenog prosvjetiteljstva 18. i 20. stoljeća po kojemu bi za svaki izbor postojao ekspert. (Hans-Georg Gadamer 1989.)

Nakon znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva nama prethodnih stoljeća (baš kao i nakon sofističkog prosvjetiteljstva u Sokratovoj Ateni), autonomiju čovjekovih postupaka manje ugrožavaju konzervativne tradicije, a više prevelik oslonac na stručnjake/eksperte – u osobnom životu na  psihologe, terapeute, life-coacheve, gurue, i sl., a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Stoga, ne samo da ja sam ne znam bitne stvari ljudske sudbine, nego ih ne znaju ni eksperti, i sve počiva na mojim vlastitim vrlo pogrješivim odlukama – to ”znanje” istodobno ispunjava oba zahtjeva:  i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.

Literatura:

  1. Giovanni Reale, Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti, Zagreb 2003., str. 157. i d., preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000.)
  2. Jean Brun, Sokrat, Zagreb 2007., str. 63.-65., prevela: Beata Vrgoč Turkalj, izvornik: Jean Brun, Socrate (1960.)
  3. Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., str. 98., 117., 121., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas (1989.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s