ne znati da znaš?

Vraćam se ponovno na onu popularnu poslovica (čini se perzijsku):

Onaj tko ne zna, a ne zna da ne zna, budala je: izbjegavaj ga.

Onaj tko ne zna, a zna da ne zna, učenik je: pouči ga.

Onaj tko zna, a ne zna da zna, spava: budi ga.

Onaj tko zna, a zna da zna, mudrac je: slijedi ga.

Ta je poslovica o (ne)znanju (ne)znanja pokušala pojasniti tri pozicije:

1. grčke filo-sofije kojoj je pretpostavka nedostatak ”mudraca”, odnosno, prema poslovici, onih koji ”znaju da znaju”;

2. ironizirajućeg ”učenika” Sokrata koji ”znajući da ne zna” propituje one koji umišljaju da znaju;

3. sofista i drugih ”eksperata” (u politici, umjetnosti i tehnici) za koje se u razgovoru sa Sokratom pokazuje da zapravo tek ”ne znaju da ne znaju” (mada znaju svoje ekspertno, racionalno priopćivo znanje, ne znaju ”ono lijepo i dobro”, odnosno, ”pravu mjeru”).

Zapostavljanje četvrte moguće kombinacije (ove iz naslova) dovodi me u neugodno društvo:

U ožujku 2003. godine Donald Rumsfeld se upustio u jedan kratki pokušaj amaterskog filosofiranja o odnosu poznatog i nepoznatog: ”Postoje poznate poznatosti. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Postoje poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.” Ono što je zaboravio nadodati bio je ključni četvrti član: ”nepoznate poznatosti”, stvari za koje ne znamo da ih znamo – što je upravo frojdovsko nesvjesno, ”znanje koje ne zna za sebe”, kako je Lacan uobičajio govoriti…  Ako Rumsfeld smatra da su glavne opasnosti u sukobu s Irakom ”nepoznate nepoznanice”, prijetnje od Saddama i njegovih sljedbenika o kojima niti ne sumnjamo što bi mogle biti, tad bismo mu morali odgovoriti da su glavne opasnosti, naprotiv, ”nepoznate poznatosti”, negirana uvjerenja i pretpostavke za koje nismo svjesni da ih se držimo, ali koje nam ipak predodređuju postupke i osjećaje. (Slavoj Žižek 2006.)

Ako nesvjesna podloga više ili manje uvjetuje baš sve svjesne postupke, osjećaje i misli, to predstavlja stalnu zadaću za bilo kakav pokušaj samorazumijevanja ili razumijevanja drugih. Zato nesvjesno ne može biti posao niti isključivo niti prvenstveno liječnika/terapeuta.

Samorazumijevanje se ne može više [kao kod npr. Fichtea] svoditi na potpunu samotransparentnost, tj. na punu prisutnost nas samih za nas same. Samorazumijevanje je uvijek samo uzgred, to znači na putu koji je posve nemoguće ikada završiti. Ako postoji čitava dimenzija neosvijetljenog nesvjesnog, ako se svi naši postupci, želje, nagoni, odluke i načini ponašanja, a time i cjelokupnost naše ljudsko-društvene egzistencije svodi na tamnu i zastrtu dimenziju nesvjesnih nagona naše animalnosti, ako sve naše vlastite svjesne pomisli mogu biti maskiranje, izlike, pod kojima naša vitalna energija ili naši društveni interesi na nesvjestan način idu za svojim ciljem, ako su sva tako očita i evidentna mišljenja koja imamo izložena takvoj sumnji — onda samorazumijevanje, dakako, ne može značiti samo po sebi razumljivu samotransparentnost našeg opstanka.

Mi se moramo odreći iluzija da možemo potpuno objasniti tminu naših motivacija i naših tendencija. Mi, međutim, ne možemo jednostavno ignorirati to novo područje ljudskih iskustava, koje se otvara u nesvjesnom. Ono što se tu metodski istražuje, nije dakako, samo ono polje nesvjesnog na koje stupa psihoanalitičar kao liječnik…

S time je usko povezano, da nesvjesno i implicitno nisu jednostavna suprotnost našoj svjesnoj ljudskoj egzistenciji… Svaka se … situacija može zaoštriti do granice očajanja za smislom i prijevare smisla, [ali] čini mi se da bi se posao psihoanalize krivo legitimirao i da bi krivo ocijenio vlastiti smisao, ako ne bi svoj zadatak smatrao graničnim zadatkom i ako ne bi polazio od osnovnog mišljenja da se život neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže te da toj ravnoteži pripada i ravnoteža između naših nesvjesnih nagona i naših svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Nema, dakako, potpunog slaganja između tendencija našeg nesvjesnog i naših svjesnih motivacija, ali po svim pravilima nije riječ ni o potpunom skrivanju i pretvaranju. Ako netko sam sebe dovede u takvo stanje ili se pretvara toliko da ne zna kako dalje, znak je bolesti; treba se povjeriti liječničkoj pomoći i u zajedničkom analitičkom poslu u nekoliko koraka objasniti pozadinu vlastitog nesvjesnog — sa ciljem da ponovno stekne ono što je izgubio: ravnotežu između vlastite prirodnosti i onoga što svi imamo: svijesti i govora. (Hans-Georg Gadamer 1976.)

Filosofsko istraživanje onog implicitnog, za što ”ne znamo da već znamo”, starije je i šire od freudovskog ”nesvjesnog”. Tu spadaju npr. Kantova kritika onoga što prethodi i određuje svako iskustvo (apriorni ”tajni sudovi običnog uma”), marksistička raskrinkavanja društvene konstitucije svijesti, Heideggerova fenomenološka raskrivanja onoga što je u svakodnevnom iskustvu ”uvijek već tu”, jezičko-analitičke raščlambe usmjerene na neku ”gramatiku uma”, Kuhnovo otkriće uglavnom neosviještenih paradigmi u podlozi znanstvenih teorija, Gadamerova hermeneutika koja ”pred-rasude” vidi kao konstitutivne za bilo koje razumijevanje, itd. Ali prije svega Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. Tu se Sokrat upušta u razgovor s neukim dječakom/robom o jednom geometrijskom problemu, čime hoće pokazati da će dječak doći do spoznaje ”prisjećanjem” onoga  što je već implicitno u njegovom umu (a ne dodavanjem novih informacija).

Kad mu se pokaže kvadrat sa stranicom od 2 stope, rob samouvjereno izjavi da bi kvadrat dvostruke površine imao dvostruko dužu stranicu. (Sokrat, za roba nečujno, kaže Menonu: ”sada on misli da zna, no zna li?” ”ne”.) Nakon što se takav kvadrat nacrta dostaje još samo par crta kako bi mu se pokazalo da je njegov odgovor pogrešan. Odgovor mora ležati negdje između 2 i 4 stope pa on predloži 3, no ubrzo mu se pokaže (vidljivo, dijagramom) kako bi to dalo kvadrat površine 9, a ne traženih 8. U tom trenutku on odustaje. Sokrat ga je ”umrtvio”, kao što je ranije učinio s Menonom. No, u ovome slučaju Menon može vidjeti da je njegova svijest o neznanju bolje stanje od njegova lažnog umišljaja znanja. Sokrat sada može otpočeti s konstruktivnim dijelom pouke na koju bi želio navesti Menona. On povlači dijagonalu kroz prvotni kvadrat, pa ga putem dodatka na dijagramu navodi vidjeti da dijagonala raspolavlja kvadrat, te da bi kvadrat, postavljen na dijagonalu kao svoju osnovicu sadržavao četiri takve polovice, tj. imao površinu jednaku dvostrukoj površini početnoga kvadrata.

Sokrat tvrdi kako dječaku nije rekao ništa, nego mu je samo postavljao pitanja ispravnim redom, čime je potaknuo znanje koje se svo vrijeme nalazilo u njegovu umu. Možemo pomisliti da su njegova pitanja bila usmjeravajuća, no to slijedi iz izbora matematičkog primjera. Matematsko znanje ne može se prenijeti s učitelja poput kemijske formule za vodu ili imena prvoga predsjednika Sjedinjenih Država. Svatko ga mora shvatiti za sebe i nakon što to učini, kako je N. Hartmann formulirao, ukazuje se iznenađujuća činjenica da on otkriva upravo ono što svatko drugi mora otkriti. Dječak ne kaže ”da” ili ”ne” kako bi ugodio Sokratu nego zato što vidi da to predstavlja očevidni odgovor. Ono što mu ukazuje na njegove pogreške i ispravne odgovore nisu sama pitanja nego sami dijagrami, i kada bi on bio sklon matematici, on bi, s vremenom, mogao crtati dijagrame i istinu deducirati iz njih, bez učitelja, kako se kaže da je činio Pascal kad je bio dječak…

Riječ anamnesis označava sjećanje i svi znamo što se zbiva kad se nastojimo sjetiti recimo imena koje smo zaboravili. Prvo nam se nameće nekoliko pogrešnih imena i iako još uvijek ne možemo pogoditi ono koje je ispravno, naše nas prethodno (a sada pritajeno) znanje osposobljuje odbaciti pogrešna i prepoznati pravo ime kada se ono ukaže. ”Baxter?”, kažemo. ”Ne. Bolton, Butler?” Zasigurno dolazimo sve bliže. ”Ah – Butcher, to je to.” Glede istina razuma, postupni pristup ispravnome odgovoru stvar je naporne intelektualne aktivnosti, no proces je analogan. Dvostruke duljine? Nakon dodatnog razmišljanja, ne. Jedna i pol duljina? Još bliže, no razmotrimo li konsekvence, ni to neće dati ispravan odgovor. I tako dalje. Kada pogrešne sugestije ne bi intervenirale ne bismo imali posla s procesom učenja nego s nemogućim skokom iz čistoga neznanja u znanje, a učenje o anamnesis oblikovano je tako da to izbjegne. Sukladno tome učenju ne postoji nešto takvo kao posvemašnje neznanje u smislu da bi um bio tabula rasa, ili prazan list papira. Prije bi se moglo reći da na tom listu postoji neki zapis nevidljivom tintom koja čeka na odgovarajući reagens koji bi zapis učinio vidljivim. A pokušamo li zapis ishitreno dešifrirati, ili prije nego li se u potpunosti pokaže, možemo učiniti pogreške. (W. K. C. Guthrie 1975.)

(Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).) Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije.

Usporedi i: implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Literatura:

  1. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 52., preveo: ja
  2. Hans-Georg Gadamer, Hermeneutika kao praktična filosofija, u Čemu još filozofija?, Zagreb 1978., str. 227., link, prevela: Marija Čižmek, izvornik: Hans-Georg Gadamer, u Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)
  3. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije 4, Zagreb 2007., str. 237.-241., preveo: Dražen Pehar, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy (1975.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s