implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Znanje kojeg prati i svijest o znanju nazovimo eksplicitnim znanjem. Pojmom implicitnog kolektivnog znanja pokušajmo zahvatiti potencijal zbiljskoga znanja skupine koji je veći od individualnog znanja svih njezinih članova. Tako npr. skupina znanstvenika koja je na putu ka nekom otkriću sadrži potencijal znanja veći od sume aktualnih znanja njezinih članova u određenom trenutku. Dio će se tog potencijala ozbiljiti u novom otkriću, ali će se, u međuvremenu, u skupini sakupiti novo zbiljsko i potencijalno znanje, tako da skupina nikada neće u potpunosti ostvariti cijeli potencijal znanja…

maxresdefault

Andrej Ule (1946.)

Iz epistemologije znanosti poznat je i drugi pojam implicitnog znanja, koje može biti i individualno. To je skup implicitnih pretpostavki koje podmećemo istraživanju, opažanju, eksperimentiranju, teoretiziranju. Budući znanstvenik, naime, tek dugotrajnom vježbom postaje sposoban za istinski samostalni znanstveni rad u kojem mnogo znanja i informacija ostaje latentno, ali su uvijek pohranjeni u pozadini kako bi pomogli u spoznavanju. Pojam implicitnog znanja razvio je M. Polanyi kao tzv. ”prešutno znanje” (tacit knowledge). U skladu je s njegovim mišljenjem većina ljudskog znanja implicitna i nesvjesna, premda je to znanje ujedno i djelatno jer nam omogućuje razvoj spretnosti kao i različitih sposobnosti praktičkog posezanja u svijet. Eksplicitno teorijski posredovano znanje nedovoljno je za oblikovanje ispravnih znanstvenih objašnjenja, predviđanja, eksperimenata itd. Tek tijekom naporne i dugotrajne vježbe u korištenju znanstvenih spoznaja, u oblikovanju eksperimenata, itd. pojedini istraživač zadobija odgovarajuće ”prešutno znanje” kojim zna razvrstavati različite pojave, procjenjivati i vagati prijedloge hipoteza i teorija, davati savjete itd.

Prema Polanyijevom mišljenju u znanosti je riječ o ”prešutnom znanju” na više razina i u više oblika: u neformalnim operacijama razuma (npr. latentno učenje, nesvjesno ovladavanje različitim problemskim situacijama i rutinama), u upotrebi jezika (npr. shvaćanje neizrečenoga, nesvjesne interpretacije govorenog, nesvjesne kategorizacije pojava na osnovi određene upotrebe riječi, nesvjesno usvajanje novih značenja riječi), u prihvaćanju skrivenih suglasja (npr. uopćenja na osnovi saznanja), u svjesnom učenju (npr. ustrajanje na usvojenim konceptima nakon što smo ih naučili upotrebljavati), u nesvjesnom razumijevanju logičkih operacija, na razini pretpostavki (nesvjesne pretpostavke koje su osnova naših uvjerenja), u emocijama koje prate i djelimice vode proces otkrića, u povjerenju u jezik, te u to što nam govore drugi ljudi i tekstovi, u pouzdanju u različite intuicije koje iskazujemo, u spontanom razumijevanju kompleksnih simboličkih oblika utvrđenih u određenoj kulturi, itd.

Eksplicitno individualno znanje u najvećem se broju slučajeva razumije kao svjesno znanje pojedinca koje je podvrgnuto određenim minimalnim načelima racionalnosti… Za zadobivanje novog eksplicitnog znanja iz implicitnog znanja pojedinac ne treba ništa drugo negoli svjesnost i vjernost logičkim načelima… Za proširenje eksplicitnog znanja na šire područje implicitnog znanja potrebno nam je samo ”podsjećanje” na načela racionalnosti i svijest o nekom znanju, a ne i dodatno znanje. Eksplicitno znanje pojedinca, kao i eksplicitno znanje skupine osoba uvijek, dakako, zaostaje za implicitnim znanjem. Ni pojedinac, ni skupina ne znaju za sve logičke posljedice svojih znanja, podjednako kao što ne znaju za sve što znaju, te u još manjoj mjeri za sve što ne znaju…

Pojam implicitnog znanja nudi i jedno od mogućih rješenja znamenitog Platonovog paradoksa iz dijaloga Menon, naime, paradoksa učenja. Kako je poznato, platonovski Sokrat u tom dialogu spretnim postavljanjem pitanja dovodi nekog sasma neukog dječaka do spoznaje određenog geometrijskog poučka. Sokrat postavlja pitanje: kako je moguće da dječak, nakon takvog ispitivanja koje nije ništa dodavalo dječakovom znanju, zna nešto o čemu ranije nije ništa znao, odnosno, o čemu je u najboljem slučaju imao tek pogrešne predodžbe. Nalazimo se pred alternativom: polazimo li u tom slučaju od dječakovog početnog neznanja ili znanja. U prvom slučaju ne možemo objasniti kako znanje može proisteći iz neznanja [bez da mu išta dodamo], dok u drugom slučaju ne možemo objasniti iz čega proizlazi to skriveno znanje kojega dječak ranije uopće nije bio svjestan. Kako je poznato, te poteškoće Sokrat razrješava teorijom … [da je] učenje, pa čak i spoznavanje, neka vrst prisjećanja.

Na taj problem teorija implicitnog znanja odgovara tezom da implicitno znanje postoji kao potencijalno znanje, koje se može aktualizirati posredstvom određenih načela racionalnosti. Od principa racionalnosti najvažniji su logička pravila i elementarne matematičke operacije, koje pojedinac doziva u sjećanje kada su mu potrebni, premda nije potrebno da za njega predstavljaju i eksplicitno znanje. Potencijalno znanje pojedinca nije isključivo individualno, već je zbiljska ”svojina” zajednice, koja tim individuumima pripada. Ono je, naime, otjelotvoreno u praksi zajednice, u zajedničkom ravnanju prema stanovitim pravilima, kao i u logikama jezičkih igara. Potencijalno znanje i implicitno znanje predstavljaju, dakle, jednu te istu stvar… Kolektivni su oblici znanja većinom nesvjesni i implicitni, premda ih ponekad svjesno koristimo i ekspliciramo.

ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam, Zagreb 1996., str. 86.-92., prevela: Ksenija Premur

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s