dijalog?

Cjelina znanja koju posjeduju svi članovi zajednice u danom trenutku uvijek nadilazi aktualno, eksplicitno znanje pojedinca. Podjednako tako, nadilazi i cjelokupno zajedničko znanje skupine. … Komuniciranje unutar skupine važno je u pretvorbi nepovezanog implicitnog (kolektivnog) znanja u svačije znanje, odnosno u zajedničko znanje. (Andrej Ule 1996.)

U bilo kojoj zajednici (komuni), komun-ikacija je ono što postiže zajedništvo, common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako to jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer, mi (ljudi) smo razgovor baš kao ”mi”, kao množina, kao zajednica.

Međusobno govoriti primarno ne znači prepirati se. Za napetosti unutar moderne čini mi se karakterističnim da ona tako voli taj izraz jezika. Međusobni razgovor također primarno ne znači govoriti prešućujući ono bitno. U međusobnom razgovoru gradi se, štoviše, zajednički aspekt onoga o čemu se raspravlja. Osebujnu zbiljnost ljudske komunikacije sačinjava to da razgovor ne suprotstavlja mnijenje jednoga spram mnijenja drugog ili mnijenje jednog pridodaje mnijenju drugog kao u kakvu zbrajanju. Razgovor preobražava obojicu. Uspjeli je razgovor one vrste da više ne može pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje je u toj mjeri zajedničko da više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, čini mogućim ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ono što je pravo i što vrijedi kao pravo po svojoj biti zahtijeva zajedništvo koje se ustanovljuje u sebe-razumijevanju. Zajedničko mnijenje doista se stalno gradi u međusobnom govorenju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog. (Hans-Georg Gadamer 1970.)

Razgovori koji ostaju u samorazumljivostima, i čija je svrha naprosto ”druženje”, čuvaju se toga da ne bi doveli ništa od uvriježenoga u pitanje; druga je pak vrsta razgovora ona u kojima se radi o stjecanju nadmoći jednog sugovornika nad drugim. Nijedan od njih nije filosofski razgovor. Ipak, oba imaju nešto što je bitno i za filosofski dijalog: prvi tip (druženje) vodi računa o solidarnosti među sugovornicima, drugi (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu. Dijalog bi htio sačuvati solidarnost (philia) prvoga i izazovnost drugoga tipa razgovora, a istodobno odbaciti površnost prvoga i volju za nadmoći drugoga tipa. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Ponekad se ipak posreći razgovor usmjeren na neku upitnost (i to ne neku izmišljenu, nego upitnost koja izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježi od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopusti svemu da bude to što jest.

Da smo dakle i ja i ti vješti i mudri prepirači, i da smo ispitali sva područja mišljenja, mogli bismo već od sada nadalje od šale iskušavati naše međusobne snage i – zametnuvši kao sofisti takav boj – jedan drugome govorom pobijati govor. Ali ovako, jer smo neznalice, htjet ćemo ponajprije ogledati naša mišljenja u njihovu međusobnu odnosu: što su zapravo i da li nam se međusobno slažu ili se nikako ne slažu… Kad je to tako, što ćemo drugo negoli mirno, kao ljudi koji imaju mnogo vremena, opet razmotriti – ne ljuteći se nego uistinu nas same istražujući – kakve su te pojave u nama? (Platon 4. st. pr. Kr.)

[Wittgenstein] nije držao predavanja. Studenti bi sjedili s njim u krugu, a on bi razmišljao pred njima u vidljivoj borbi s vlastitim mislima. Nerijetko se ćutio smetenim, što bi i rekao. Susreti su obično bili konverzacijski, a on bi nastojao izvući misao iz sebe i pomoći drugima da učine isto. … Rijetko nas se poziva da izreknemo vlastite sudove o našem umu i preuzmemo odgovornost za njih. Umjesto toga, od nas se očekuje da stojimo na ramenima učitelja, koji položaj je prikladan za učenje neke znanosti, ali beskorisan u terapiji, kada potrebujemo posebnu kakvoću pažnje i odgovornost za ono što činimo. Terapija je za Wittgensteina mišljenje što ga dijele dvoje, i u kojem je hrabrost da se bude glupan i neznalica mnogo važnija nego pamet. On svoju borbu s jezikom čini vidljivom i na taj nam način pomaže da dođemo do vlastitog kretanja misli.

Wittgenstein se u svojoj potrazi često poziva na vlastitu intuiciju, ukus, čuvstva i kušnje: ”Čini mi se…”, ”Imam osjećaj da…”, ”Nešto mi govori…”, ”Sada želimo…”, ”Prijeka je potreba da…” – česti su njegovi izrazi. Tu su pitanja, podsjetnici, parabole i izrazito apsurdni primjeri.

”Nemojte se, zaboga, bojati govoriti besmislice! Samo ne propustite obratiti pažnju na njih.” (John M. Heaton 2000.)

Vrijedi još jednom naglasiti razliku između takve filosofske/dijaloške ”terapije” u kojoj su svi dionici zajedničke upitnosti, naspram psihoterapeutike u kojoj onaj tko zna liječi onoga tko ne zna. Dok je filosofski dijalog na neki način potenciranje onoga što se zbiva u normalnoj društvenoj komunikaciji, vrlo je problematično prebacivanje u svakodnevicu terapeutskih postupaka zasnovanih na neizbježnoj nadmoći onoga tko liječi (znalca) nad liječenim.

Temeljni model sveg sporazumijevanja jest dijalog, razgovor. Kako je poznato, razgovor nije moguć ako jedan od partnera vjeruje da je u bezuvjetno nadmoćnoj poziciji nad drugim, recimo na taj način da tvrdi da posjeduje prethodno znanje o predrasudama u koje je drugi zapleten. On se time zatvara u vlastite predrasude. Dijaloško sporazumijevanje u načelu je nemoguće ako se bilo koji od partnera u dijjalogu zbilja ne oslobađa za razgovor. Tako primjerice postoji slučaj kad netko u društvenom ophođenju igra ulogu psihologa ili psihoanalitičara i iskaze drugoga ne uzima ozbiljno u njegovu smislu, nego zahtijeva da ih prozre na psihoanalitički način. Partnerstvo na kojem počiva društveni život u takvu je slučaju razoreno. (Hans-Georg Gadamer 1968.)

Filosofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže, ”duša razgovora sa samom sobom”. Utoliko je filosofija stara koliko i čovjek.

Filosofija živi samo u živom filosofiranju. Filosofiranje nije živo kao zapisano nego ako govori, ako raz-govara, ako je dia logou. U ovome ”raz” razgovora dano je dvoje koje jedno drugome govori, jedno drugoga nuka, nagovara, potiče, katkad uspije natkriliti i nadgovoriti. Filosofiju ne sačinjavaju knjige, institucije, akademije, znanstveni rad, nego bitno razgovor, živa riječ… Filosofijski razgovor je događanje filosofije, sve ostalo je puka priprava i podsjetnik za svečanost pravog filosofiranja. U događanju filosofije se filosofira, a ne govori ”o” filosofiji; interpretator, hoće li biti filosofičan, ne može stajati filosofiji nasuprot, imati neki odnos prema filosofiji koja je nazrijeta kao predmet, nego mora biti u najvećoj blizini njenoj, upravo: u njoj. (Ozren Žunec 1988.)

Može li filosofija, ipak, i ”kao zapisana” dosegnuti ”živo događanje” dijaloga?

Kao umjetnik sastavljanja dijaloga Platon je naprosto nenadmašan, što se dovoljno potvrđuje već najprostijom usporedbom s kasnijim pokušajima nasljedovanja takve forme u filosofiji, recimo u Cicerona, Anselma, Augustina, Leibniza, Mendelsona… No literarno umijeće, ili pak naglašena umjetnička sklonost i dar, nisu baš nikakvo objašnjenje toga da Platon svoju filosofiju izlaže upravo u tom a ne u nekom drugom vidu. Filosofijsko pitanje ima glasiti: odakle i zašto Platonu upravo nužnost dijaloga?

Odgovor je naoko jednostavan. Oblik i sadržaj izlaganja nisu u Platona naime uopće odvojivi. To znači koliko i to da je prema njegovu iskustvu mišljenje samo dijalogično. Mišljenje određuje on izrijekom i opetovano kao unutrašnji bezglasni razgovor duše sa samom sobom; put se njegova razvijanja probija pomoću postupnih koraka pitanja i odgovora.

Jedino razgovorom biva, prema Platonu, očuvana živost, a to onda ujedno znači i otvorenost slobode filosofiranja. Sve izrečeno i iskazano upućeno je tom i upravo tom sugovorniku, traži njegov napor slušanja i razumijevanja, te pokušava zadobiti i ishoditi njegovo slobodno prihvaćanje i slaganje. Pri koncu Fedra upozorava Platon na opasnost koja leži u pismu kao takvom i u svakom pisanom fiksiranju onoga u živom razgovoru na vidjelo iznesenog. Bit je te opasnosti u tome da pismom utvrđene istine nemaju više neposredan odnos spram zgode vremena i mjesta u kojem su bile izrečene – mi bismo danas rekli spram ”situacije” – niti spram onoga kome su bile namijenjene. Iz svaki put jednokratnog sklopa situacije izvučena (apstrahirana) istina tek je neka apstraktna, te time i neživa istina.

Zbivanje žive, no zato vazda prolazne i tek jednokratne istine u razgovoru nazvat će Platon, s naglašenom dvostrukom samoironijom, naoko pukom ”igrom” i ”zabavom” (paidia). Posve je očito međutim da je on upravo u toj takvoj ”igri” nalazio jedini čovjeku dostupan način filosofiranja i izlaganja onog u filosofijskoj spoznaji dokučenog.

Mišljenje se dakle zbiva unutrašnjim dijalogom duše sa sobom. Vanjski izraz takvog razgovora, neka vrsta njegove slike i oponašanja, jest izvanjski razgovor s drugim. Slika pak i oponašanje takvog, drugome upućenog razgovora jest pisani dijalog. U tom i takvom višeslojnom odnosu uzajamnog odslikavanja i nasljedovanja prikriva se Platonu vazda ono istinito. (Damir Barbarić 1995.)

Žive dijaloge je u novije vrijeme prakticirao fizičar David Bohm u grupama od dvadesetak do četrdesetak ljudi koji bi se sastajali tijekom više dana, sjedali u krug da bi razgovarali bez unaprijed određene teme, ali s namjerom istraživanja zajedničkog i pojedinačnog kretanja misli. (Vidi i: Bohmov dijalog? (ulomak iz David Bohm, On Dialogue)) U naše je vrijeme tehnologija omogućila pisani a istodobno živi dijalog, naime, na internetskim forumima: filozofiranje? dijalog! Kako će ta mogućnost biti ozbiljena, to dalje ne ovisi o tehnologiji.

Literatura:

  1. Andrej Ule, Znanost i realizam, Zagreb 1996., str. 98., prevela: Ksenija Premur
  2. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 95., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Gadamer Lesebuch (1997.)
  3. David Bohm, On Dialogue, London 1996., str. 6.-7., preveo: ja
  4. Platon, Teetet, Zagreb 1979., str. 20., preveo: Milivoj Sironić, izvornik: Platon, Theiaitetos (4. st. pr. Kr.)
  5. J. M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza, Zagreb 2001., str. 14., 16. i d., preveo: Dinko Telećan, izvornik: John M. Heaton, Wittgenstein and Psychoanalysis (2000.)
  6. Hans-Georg Gadamer, isto, str. 75.
  7. Ozren Žunec, Mimesis: grčko iskustvo svijeta i umjetnosti do Platona, Zagreb 1988., str. 17.-18.
  8. Damir Barbarić, Grčka filozofija, Zagreb 1995., str. 94.-95.
Oglasi

2 misli o “dijalog?

  1. Iskoristit ću priliku da citiram ovdje jedan dio iz Roškove knjige “Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla”:

    “Vrijeme je možda za diplomatski odnos između ideja (Latour), a ne više za bespoštednu “kritiku” svega onoga što smo pogrešno shvatili u tuđem mišljenju. Ako sve to prizna, razum će moći bolje iskorištavati svoje prednosti i kompenzirati svoje mane i ograničenja.”

    Osobno smatram da gdje je riječ o “stajanju na ramenima divova” kada se pokušava “filosofirati” ili gdje god da je riječ o slijeđenju nekog -izma u potpunosti ili barem gotovo u potpunosti, ne može biti govora o filosofiranju pa ni o dialogu u ovom gore “postu” navedenom smislu.

    Kada je riječ o mogućnosti ostvarenja dialoga, nije potrebno samo obično “slušanje” nego i jedan određeni napor da se tuđa pozicija shvati što je bolje moguće. U tom smislu, istinsko slušanje drugog, mogli bismo reći hermeneutičko slušanje, može samo obogatiti onoga koji sluša i na kojemu je red da odgovori u tom i takvom koordiniranom dialogu. Isto vrijedi i za drugu stranu. Tada se sudionici dialoga obogaćuju, kako informacijski tako i raznim uvidima u različite “oblike života” (Wittgenstein). U što je više dialoga te vrste čovjek sudjelovao, ali i što kvalitetniji su ti dialozi bili, takav čovjek će biti iskusniji u praktičkom životu – ako se pretpostavi da održava kakvu takvu ravnotežu izmežu onog “teorijskog” i “praktičkog”. “Teorija” i “praksa” su naravno dvije strane istog novčića.

    Međutim dinamika praktičkog života je bitno drugačija, usudio bih se reći. Ako zbog ničega, onda zbog toga što je puno više faktora i puno je manje “idealna” (u doslovnom značenju te riječi, a ne u značenju nečega “super” :D) nego što je to teorijska domena. Zato u području teorijskog uma, u području racionalnosti i znanosti, da ne kažem čistog uma – možemo imati zakone. U području praktičkog uma stvari su često dinamičnije i tu je puno važniji “phronesis” nego bilo koji drugi “modus” onog umnog (ako se oslonimo ovdje na grčki jezični registar, pri čemu ne impliciram da je bogatiji ili siromašniji od ikojeg drugog; jednostavno je takva tradicija i lakše se zna o čemu se govori). “Phronesis” tako ne počiva na nikakvim čvrstim zakonima nego je više stvar razboritosti, mudrosti… Opet, ne mudrosti u nekom smislu velikih Istina (capital “I”) nego onoga što se često naziva “životnom mudrošću”, “uličnom inteligencijom” ili čak “socijalnom inteligencijom” – pri čemu ne impliciram da je ovdje riječ o sinonimima, čak ni parcijalnim (jer potpuno apsolutni ne postoje zbog ekonomije jezika) već pokušavam ukazati da im je “phronesis”, kako to trenutno vidim, barem jedan od zajedničkih faktora. “Phronesis” bi se u ovom slučaju mogao dozivjeti kao ono što nam omogucuje da “na pravom mjestu, u pravo vrijeme učinimo pravu stvar”. Koja je to stvar, nikad nam neće reći nijedan “zakon”, bio prirodan, umjetan, ovakav ili onakav. Zato je život dinamička kategorija. A možda su i zato ljudi koji se vole zvati znanstvenicima ili ostaju funkcionirati samo u domeni pozitivne scijentističke paradigme, te bi sve voljeli svesti na neke “zakone” i dinamički kaos kreativnosti i života svesti u razne ladice, možda su zato takvi ljudi nerijetko “neživotni”, “dosadni”, “jednolični” itd. No dobro to je manje važno sada. Također ne želim ni generalizirati niti to činim. U isto vrijeme moram naglasiti da je ta želja za kategoriziranjem i definiranjem, ne samo prirodna (a jest) nego i POTREBNA i ne može se bez nje. Ne pričam sada “protiv” nje, nedaj bože. Riječ je samo o tome da svaki reduktivizam – bio on scijentističke, religiozne ili političke prirode, smatram neživotnim i konsekventno – neistinitim. A ako je život dinamičan, kakva li će Istina o njemu biti tek nego sama – dinamična. A ta Istina je uvijek negdje u životu, u dialogu u čitanju, disanju, življenju, učenju, preispitivanju, formuliranju i reformuliranju, mi se igramo s njome i ona s nama, a ona se smije svima koji se preozbiljno shvaćaju, misleći da su shvatili upravo nju samu i da je mogu “posjedovati” na taj način što su jedan mali dio nje do kojeg su uspjeli doći, uspjeli konceptualizirati svojim uvijek ograničenim evolucijskim oruđem, koje se doduše razvija i razvijat će se i dalje, ali razvoj koji se, po mom skromnom misljenju, najbolje događa upravo kroz dialog. A suština tog dialoga je upravo onaj napor koji se treba poduzeti, napor da bi se shvatilo drugog, a ne samo bespoštedno “kritiziralo” ono što nismo shvatili (a još gore, često niti potrudili da shvatimo).

    Sviđa mi se

    • Pa da, Wille, unatoč Bohmovoj uputi da (barem privremeno) suspregnem i slaganje i neslaganje, teško mi se ne složiti s tobom, kad sve dobro kažeš. 🙂 Ipak, da ne okončamo odmah razgovor ”u tišini sporazuma i onog samorazumljivog”, evo par misli koje su mi se pojavile…

      Naravno, slažem se s tim što kažeš o slijeđenju nekog ”-izma”, ili ”diva” širokih ramena 😉 – slijepo slijeđenje ne može biti filosofsko. Ipak, moguće je ući u razgovor s onima koji su mislili prije nas. Očita je manjkavost takvog razgovora: kao što reče Platon u Fedru o pisanoj riječi ”Učini ti se da govore kao da razumiju, ako li ih upitaš htijući doznati što od onoga što se govori, vazda kazuju samo jedno te isto.” Dakle, čini se da je razgovor s knjigama suviše jednosmjeran, kad ja govorim ovo i ono, a knjiga uvijek isto. Ali, riječ ”istina” ima isti korijen kao ”isto”, pa ako je to što su oni prije nas rekli doista istinito, onda nije ni loše da kazuje uvijek isto. I to ne ide protiv onoga što si dobro kazao o živosti istine. Jer život nije samo promjena, nego je i očuvanje istoga u drugačijim uvjetima, kroz generacije. Prijenos ”informacije” u genima je upravo prijenos onoga ”istoga” (kao što i u komunikaciji prijenos informacije znači da prijamnik prima isto značenje koje odašiljač šalje). Tako da živost ovisi i o istosti (bez koje nema organskog života, nego tek kaosa) i o drugosti (bez koje imamo tek smrzavanje i okoštavanje). Zato pisani tekst, da bi oživio, odnosno, da ne bi govorio ”vazda samo jedno te isto”, nego da bi progovorio i drugačije, naime, primjereno promijenjenoj situaciji, ”vazda treba pomoćnika” (Fedar), odnosno tumačenje. A u tumačenju iz naše današnje situacije onoga što su oni prije nas rekli zbiva se nešto živo i dvosmjerno, neko davanje i primanje, neki dialog.

      Lijepo si rekao da nastojanje za razumijevanjem drugoga može samo obogatiti onoga tko sluša. Sjećam se da mi je na to prvi put ukazao jedan prijatelj (i filosof 🙂 ) baš u živom razgovoru, kad sam jedno rasprostranjeno gledište nazvao naprosto idiotskim. Umjesto pravedničkog gnijeva ili prezira, isplativije je (za mene samoga i moje razumijevanje sebe i svijeta) pokušati shvatiti kako je moguće da taj ”idiot” doista misli to što misli. I to ne da bih našao neko nadmoćno objašnjenje po kojem on jadan ”ni ne može znati bolje”, nego baš da u tumačenju pokušam sagledati stvari iz te perspektive i vidjeti da one doista jesu takve, iz te perspektive. Zato tumačenje, kao govor ”iz najveće blizine”, traži stanoviti prijateljski odnos (philia), različito od kritike koja uspostavlja odmak, odvaja (grčko ”krinein”, iz čega ”kritika”, između ostalog znači i ”odvajati”).

      Važno je i to što kažeš o ograničenim dometima dialoga, koji se bavi idejama, naspram puno šire dinamike međuljudskih odnosa prožetih raznovrsnim interesima. Ipak dialog u kojem sugovornici unaprijed polaze od načela koja smo ovdje pokušali eksplicirati može omogućiti da na površinu isplivaju ne samo raznolika mnijenja i predočbe, nego i dublji slojevi emocija koji su vezani uz te predočbe. Vjerujem da bi upravo bi one mogle povezati (nažalost često išačene) ”dvije sfere” idealnog i praktičnog, odnosno, mišljenja i djelovanja.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s