sublimacija?

Nakon prošlog stoljeća čini se nemogućim govoriti o erosu bez Freuda. Njegov pojam erosa razvio se iz pojma libida, koji je (u skladu s Freudovim “prirodoznanstvenim” ambicijama) najprije trebao biti kvantitativan.

Libido je Freudov pojam mentalnog aspekta seksualne energije koji je u osnovi raznih preobrazbi seksualnog nagona. … [To] je istodobno i “kvantitativan” pojam koji se odnosi na količine seksualne energije koja pokreće spolne nagone, i “kvalitativan” pojam, što znači da se libido odnosi upravo na spolne nagone i ne valja ga brkati s mentalnom energijom u općem smislu. Feudovim riječima, libido je:

“…kvantitativna varijabilna sila koja može služiti kao mjera procesa i transformacija koje se pojavljuju na polju seksualnog uzbuđenja. S obzirom na njegovo specifično porijeklo, taj libido razlikujemo od energije o kojoj moramo pretpostaviti da je u osnovi mentalnih procesa općenito i stoga mu pripisujemo i kvalitativan karakter… [Njegova] proizvodnja, rast ili opadanje te premještanje trebali bi nam ponuditi mogućnosti za objašnjavanje promatranih psihoseksualnih pojava.” …

Dakle, libido je teorijski pojam čija je svrha osmisliti područje psihoseksualnosti ma kako ono bilo nejasno ili nemjerljivo; on predstavlja jedan aspekt Freudove misli, njegovu želju da psihoanaliza bude organizirano i “znanstveno” proučavanje psihoseksualnih pojava. Poput pojma nagona, i libido je znanstveni pojam na “granici” između mentalnoga i tjelesnoga; to je psihički entitet, ali se ipak odnosi na tjelesne pojave.

Libido se u Freudovim djelima odnosi i na prirodu ljubavi i žudnje, ili požude i seksualne želje, što je značenje riječi libido na latinskome; tu se Freud odmiče od strogo znanstvenih razmatranja i prelazi na osjetljivo područje ljudskih emocija. Njegovim riječima:

“Libido je izraz preuzet iz teorije emocija. Tim imenom nazivamo energiju, shvaćenu kao kvantitativna veličina (premda se još ne može doista mjeriti), onih nagona koji se odnose na sve ono što bi se moglo podvesti pod riječ ‘ljubav’.” …

Na kraju je libido ustupio mjesto erosu i postao njegov dio kad je Freud predstavio teoriju seksualnosti koja je proširila svoj doseg i povezala se sa starogrčkom filozofijom. (Roger Kennedy)

Unatoč tome što je trebao biti kvantitativan, libido je ostao nemjerljiv, pa je od prirodoznanstvenih ambicija psihoanalize ostala tek sklonost ka bujanju vlastite terminologije (odvojene od svakodnevnog jezika), a što će predstavljati stanovitu poteškoću i u ovome zapisu. U svakom slučaju, izgleda da se ”širi doseg” kasnijeg Freudovog pojma eros (naspram ranijeg pojma libido) odnosi upravo na mogućnost da se ”energija” povezana sa spolnošću (naime “libido”) preusmjeri i izrazi i u obliku nekog drugog “mentalnog procesa”. A na toj osnovi, znamo, počiva Platonov/Diotimin nauk o erosu. Tu vezu prepoznaje i Freud:

U svom porijeklu, funkciji i odnosu spram spolne ljubavi, “Eros” filosofa Platona podudara se točno s ljubavnom silom, libidom psihoanalize. (Sigmund Freud)

Za razumijevanje takvog preusmjeravanja ključni su Freudovi pojmovi represija i sublimacija. Represija je potiskivanje poticaja, odgurivanje natrag od zadovoljenja, bez određenog smjera. Ta (bilo gdje) potisnuta energija naknadno ponovo izbija (iz tko zna kojega smjera), najčešće kao neki patološki simptom. Kod sublimacije se poticaj preusmjerava, ali ne da bi se potisnuo bilo gdje i tako odustalo od zadovoljenja, nego se zadovoljenje nalazi u nekom drugom objektu od onoga koji je izazvao početni poticaj. Sublimaciju je Freud smatrao načinom na koji društvo postiže odustajanje od onoga što pojedinac želi, i preusmjeravanje tih želja na društveno poželjne ciljeve, ali bez da posegne za represijom. Način na koji društvo to postiže je putem superega, onog dijela psihe svakoga pojedinca koji ima funkciju naređivati mu slijeđenje eksplicitnih i implicitnih normi društva.

No, čini se da sublimacija može, osim nesvjesne prisile društva, biti i nešto što bi čovjek mogao svjesno/slobodno odabrati. U takvoj samo-sublimaciji može se naći paralela s Platonovim/Diotiminim naukom o erosu – vidi samo-sublimacija spolnosti u eros? (ulomak iz Herbert Marcuse, Eros i civilizacija).

Presudna uloga sublimacije nije izmaknula ni novijim filosofima.

Nietzsche i Hegel, filozofi koji su bili skeptični spram jednostranog opredjeljivanja za suprotstavljene teze, imali su predodžbe o funkcioniranju čovjekove psihe srodne Freudovom shvaćanju libida i sublimacije. Nietzsche tako u knjizi Uz genealogiju morala kaže:

“Svi instinkti koji se ne ispražnjuju prema vani, okreću se prema unutra – to je ono što nazivam pounutrenjem čovjeka: time u čovjeku izrasta ono što se kasnije naziva njegovom ‘dušom’.”

Ono što Freud naziva sublimacijom za Hegela je refleksija: “Ali čovjek kao misaono biće može reflektirati svoje nagone… Refleksija uopće znači skretanje od onoga što je neposredno.” (Matko Sorić)

No, zašto bi netko bez represije preusmjerio žudnju s tjelesnih objekata na duhovne? Polazište može biti uvid u narav žudnje:

Žudnja je po svojoj biti stalna potraga za nečim drugim i ne postoji odredljiv objekt koji je sposoban zadovoljiti je, drugim riječima: ugasiti. … Ne traži zadovoljenje, već prije svoje nastavljanje i jačanje: još žudnje, više žudnje. Želi samo nastaviti žudjeti. (Bruce Fink 1995.)

Mada se najprije čini da je objekt žudnji sve, zapravo je obrnuto. Objekt žudnje je, na neki način, žudnji sporedan: žudnja žudi žudjeti, sad ovaj objekt pa onaj pa potom neki treći, i tako u beskraj. Baš zbog te sporednosti objekta za žudnju, čovjek ”kao misaono biće” može u stanovitoj mjeri svjesno preusmjeriti žudnju na vrednije objekte.

Platon u svom trodijelnom modelu psihe žudnju uspoređuje s mnogolikom zvijeri, koja sklopljena zajedno sa srčanošću (prispodobljenom lavom) i svjesnim mišljenjem (prispodobljenim malim čovječuljkom). Jasno je da Platon ta tri dijela shvaća hijerarhijski, u skladu s tjelesnim ustrojem: glava je iznad srca, srce je iznad trbuha i spolnih organa. Ipak, ta hijerarhija nije represivna. Najveća vrlina, koju Platon naziva ”pravednost”, podrazumijeva jednu harmoničnu pravu mjeru kada svaki dio nekog organizma ili sustava obavlja svoju funkciju, ali ne prekoračuje granice te funkcije. Dakle, ne represivno odbacivanje bilo čega (pa ni žudnji), ali ne niti prekomjernost. No, samo svjesno mišljenje može (mada ne mora) spoznati pravu mjeru. Ostala dva ”dijela” ne će sami sebe ograničiti, nego će se unutar psihe boriti za prevlast.

– Sad ćemo dakle odgovoriti onome koji govori da čovjeku koristi nepravedno činiti, a ne koristi pravedno činiti. On ništa drugo ne veli nego to da čovjeku koristi častiti i jakom činiti onu mnogoliku životinju, te lava i što lavu pripada, a čovjeka ubijati glađu i činiti slabim, tako da će se dati vući kamo ga bude vodilo kojegod od onoga dvojega; zatim da mu koristi ne privikavati i ne sprijateljiti jedno sa drugim, nego da mu koristi pustiti da se u sebi grizu, bore i jedno drugo žderu.

– Ta svakako bi to govorio onaj tko bi hvalio nepravednost.

– Što ne, onaj opet koji veli da pravednost koristi, taj bi rekao da treba raditi i govoriti ono po čemu će najjači biti onaj čovjek unutra, te će postati čuvar mnogoglavom skotu, pa će mu, kao ratar pitome nagone hraniti i gojiti, a ne će dopustiti da divlji rastu; snagu lavsku će učiniti saveznikom; brinut će se za sve skupa; sprijateljit će jedno s drugim i sa sobom i tako će sve odgajati. (Platon)

Još jasnije ovdje:

– A drugo je, mislim, kad je tko u sebi zdrav i trijezan, kada tko na počinak ide tako da razumnost svoju probudi, i nahrani je lijepim govorima i razmatranjima, te tako postane svjestan sama sebe. On požudnosti ne daje ni premalo ni prepuno, samo da bi se počivala i ne bi radošću ili žalošću smetala najboljem dijelu… (Platon)

Sigurno je da ”kao ratar hraniti i gojiti”, ili ”ne daje ni premalo ni prepuno”, ne znači represiju nego prije sublimaciju. Dapače, u nastavku gornjeg odlomka Platon sasvim frojdovski kaže da se pri takvom odnosu spram žudnji ”najmanje u snu ukazuju bezakone prikaze”, što, znamo od Freuda, nije slučaj u represiji kada potisnuti porivi nasilno izbijaju u snovima.

Zanimljivo je da Platon, kao i Freud, govoreći o sublimaciji koristi metaforu fluida.

– Ali zaista, kome želje na jedno silno naginju, znamo da su mu za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito.

– Dašto.

– Kome su dakle želje potekle za naucima i za svim što je takvo, stavile bi se, mislim, u službu naslade duše same po sebi, a ostavljale bi tjelesne naslade, uz uvjet da se bude istinski filosof, a ne patvoreni. (Platon)

Svjesni pristup žudnji je, dakle, svakako nužan za sublimaciju. Ipak, svatko iz iskustva zna da nije lako svjesno upraviti tok erotičkih poriva. Kako onda ozbiljiti sublimaciju? Neke aspekte je naglasio Marcuse: ”obaranje prvenstva genitalne funkcije” usmjerene na objekt i posljedično najprije ”seksualizacija (cijeloga) tijela” (a ne samo spolnih organa). Za Lacana je užitak (njegova riječ je jouissance ) od takve sublimirane žudnje na neki način prvenstveno ”ženski” (pa nije čudno da je upravo Diotima ona koja uvodi Sokrata u nju) – vidi Lacan: jouissance, muška i ženska? (ulomci D. Evansa, M. Sorića i B. Finka). (Budući da i biološki muškarac i biološka žena mogu biti bilo ”psihoanalitički muškarac” bilo ”psihoanalitička žena”, reklo bi se da ti nazivi ipak nisu najsretnije odabrani.) Ni kod Lacana, dakle, nije isključena mogućnost da sublimacija dovede do nečega poput ekstatičnog viđenju ”ljepote u svemu”, a koje nadilazi ne samo bilo kakvu ”društvenu realnost”, nego i svaku ”znanost” i simboliziranje.

Literatura:

1. Roger Kennedy, Libido, Zagreb 2005., str. 7.-11., preveo: Goran Vujasinović, izvornik: Roger Kennedy, Libido (2001.)
2. Sigmund Freud, link, navod iz “Group Psychology and the Analysis of the Ego” (1921) [SE, XVIII, 90-91], s engleskog preveo: ja
3. Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010., str. 413.
4. Platon, Država, Zagreb 1997., str. 361.-362., 337., 234., preveo: Martin Kuzmić, izvornik: Plato, Politeia 588e-589b, 571e-572b, 485d