samo-sublimacija spolnosti u eros? (ulomak iz Herbert Marcuse, Eros i civilizacija)

Govorili smo o samo-sublimaciji spolnosti. Taj naziv znači da spolnost može, u specifičnim uvjetima, stvoriti visoko civilizirane ljudske odnose a da se ne podvrgava represivnoj organizaciji koju je postojeća civilizacija nametnula nagonu. … Za razvoj nagona to znači regresiju iz spolnosti u službi reprodukcije u spolnost u »funkciji pribavljanja užitka iz tjelesnih zona«. S tim se uspostavljanjem prvobitne strukture spolnosti, obara prvenstvo genitalne funkcije— kao i deseksualizacija tijela koja je pratila to prvenstvo. Organizam u svojoj cjelini postaje substrat spolnosti, dok u isto vrijeme cilj nagona više ne apsorbira specijalizirana funkcija — naime, funkcija dovođenja »čovjekovih vlastitih genitalija u dodir s genitalijama nekoga od suprotnog spola«. Tako uvećano, polje i cilj nagona postaje život samog organizma. Taj proces gotovo prirodno, svojom unutarnjom logikom, sugerira konceptualnu transformaciju spolnosti u Eros.

Uvođenje naziva Eros u Freudovim kasnijim spisima bilo je bez sumnje motivirano raznim razlozima: Eros, kao životni nagon, označava prije jedan širi biologijski instinkt nego širi djelokrug spolnosti. Međutim, možda nije slučajno što Freud ne razlikuje strogo između Erosa i spolnosti, i njegova upotreba naziva Eros … sadržava proširenje značenja same spolnosti. Čak i bez Freudova izričitog pozivanja na Platona, promjena u težištu je jasna: Eros označava kvantitativno i kvalitativno uvećavanje spolnosti. A ta uvećana koncepcija čini se da zahtijeva i na odgovarajući način izmijenjenu koncepciju sublimacije. Modifikacije spolnosti nisu iste kao modifikacije Erosa. Freudova se koncepcija sublimacije odnosi na sudbinu spolnosti pod represivnim načelom zbiljnosti. Dakle, sublimacija znači promjenu u cilju i objektu nagona »u odnosu na koje postaju poznate naše društvene vrijednosti«. Naziv se primjenjuje na skupinu nesvjesnih procesa kojima je zajedničko to što

kao rezultat unutarnjeg ili vanjskog prikraćivanja,cilj-objekt libida podvrgava se manje-više potpunom otklanjanju, modifikaciji ili inhibiciji. U većini slučajeva novi cilj je različit ili odalečen od spolnog zadovoljenja, to jest, on je aseksualan ili neseksualan. …

Represivna »modifikacija« načela užitka prethodi stvarnoj sublimaciji, a ova prenosi represivne elemente u društveno korisne djelatnosti.

Međutim, postoje i drugi oblici sublimacije. Freud govori o spolnim poticajima sa spriječenim ciljem, a koje ne treba uzeti kao sublimirane iako su »vrlo srodni« sublimiranim poticajima.

Oni nisu napustili svoje izravno spolne ciljeve, ali ih i nutarnji otpori sprečavaju da ih postignu; oni se zadovoljavaju sa stanovitim aproksimacijama zadovoljenja.

Freud ih naziva »društvenim nagonima« i spominje kao primjere »nježne odnose između roditelja i djece, osjećaje prijateljstva, i emocionalne veze u braku koji imaju svoj izvor u spolnoj privlačnosti.« Štaviše, … Freud naglašava stupanj u kojem se društveni odnosi (»zajednica« u civilizaciji) temelje na nesublimiranim kao i sublimiranim libidnim vezama: »spolna ljubav prema ženama« kao i »deseksualizirana, sublimirana homoseksualna ljubav prema muškarcima«, pojavljuju se tu kao nagonski izvori jedne sve trajnije i sve šire kulture. Ta koncepcija sugerira, u Freudovom vlastitom djelu, ideju civilizacije koja je vrlo različita od one koja je proizašla iz represivne sublimacije, naime, koncepciju civilizacije koju razvijaju i održavaju slobodni libidni odnosi. … S popuštanjem krajnje napetosti, libido se vraća od objekta tijelu, i ta »rekateksa cijelog organizma s libidom dovodi do jednog osjećaja sreće u kojem organi dobivaju svoju nagradu za rad i stimulaciju za daljnju djelatnost.« Taj pojam pretpostavlja … jednu inherentnu težnju u samome libidu prema »kulturnom« izrazu, bez vanjske represivne modifikacije. A ta »kulturna« težnja u libidu čini se da je … izvan genitalne prevlasti, prema erotizaciji čitavog organizma.

hebert-marcuse

Herbert Marcuse (1898.-1979)

Te su koncepcije blizu priznavanju mogućnosti nerepresivne sublimacije. … Čak ako se sublimacija i ne odvija protiv nagona, nego kao njihova afirmacija, ona mora biti nadindividualni proces na zajedničkoj osnovi. Kao izolirani pojedinačni fenomen, re-aktivacija narcističkog libida nije ono što gradi kulturu, nego je neurotična:

Razlika između neuroze i sublimacije očito je društveni aspekt fenomena. Neuroza izolira, sublimacija sjedinjuje. U sublimaciji se stvara nešto novo — kuća, zajednica ili oruđe — stvara se u grupi ili za njezinu upotrebu.

Libido može primiti samo-sublimaciju jedino kao društveni fenomen: kao nepotisnuta sila, on može promicati formiranje kulture samo u uvjetima koji spajaju udružene pojedince u obradbi okoline za svoje potrebe i sposobnosti koje se razvijaju. Reaktiviranje polimorfne i narcističke spolnosti prestaje biti prijetnja kulturi i samo sobom može dovesti do izgrađivanja kulture ako organizam egzistira ne kao oruđe otuđenog rada, nego kao subjekt samo-realizacije — drugim riječima, ako je društveno koristan rad u isto vrijeme i očigledno zadovoljavanje jedne individualne potrebe. U primitivnom društvu ta organizacija rada može biti neposredna i »prirodna«; u razvijenijoj civilizaciji ona se može sagledati samo kao rezultat oslobođenja. U takvim uvjetima, poticaj »da se dođe do užitka iz tjelesnih zona« može se tako protegnuti da traži svoj cilj u trajnim i sve širim libidnim odnosima, jer to širenje povećava i pojačava zadovoljavanje nagona. Staviše, u prirodi Erosa nema ničega što opravdava pomisao da se »širenje« tog poticaja ograničava na tjelesnu sferu. Ako je antagonističko razdvajanje fizičkog od duhovnog dijela organizma samo sobom povijesni rezultat potiskivanja, nadilaženje tog antagonizma otvorilo bi duhovnu sferu poticaju. Estetička ideja osjetilnog uma sugerira takvu težnju. Ona je u biti različita od sublimacije utoliko Sto duhovna sfera postaje »direktan« objekt Erosa i ostaje libidan objekt: nema promjene ni u energiji ni u cilju.

Ideja da Eros i Agape mogu nakon svega biti jedno te isto — ne da je Eros Agape, nego da je Agape Eros— može izgledati čudnovata nakon gotovo dvije tisuće godina teologije. … Pa ipak, Symposium sadržava najjasnije slavljenje spolnog podrijetla i supstancije duhovnih odnosa. Prema Diotimi, Eros goni želju od jednog lijepog tijela do drugog i konačno do svih lijepih tijela, jer je »ljepota jednog tijela srodna s ljepotom drugog«, i bilo bi glupo »ne priznati da je ljepota u svakom tijelu jedna te ista«. Iz te zaista polimorfne spolnosti proizlazi želja za onim što oživljuje željeno tijelo: za dušom i njezinim različitim manifestacijama. Postoji neprestan uspon u erotskom ispunjenju od tjelesne ljubavi prema jednom do one prema ostalima, do ljubavi prema lijepom djelu i igri, i konačno do ljubavi prema lijepoj spoznaji. … Duhovno »rađanje« je isto toliko djelo Erosa koliko i tjelesno rađanje, i pravedan i istinski poredak Polisa isto toliko je erotski koliko i pravedan i istinski poredak ljubavi. Moć Erosa koja gradi kulturu jest nerepresivna sublimacija: spolnost se ne odvraća od svojeg cilja, niti se sprečava u težnji prema njemu; zapravo, time što postiže svoj cilj, ona ga prenosi drugima, tražeći punije zadovoljenje.

U svjetlu ideje nerepresivne sublimacije, Freudova definicija Erosa kao težnje »da oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja« dobija povećan značaj. Biologijski poriv postaje kulturni poriv. Načelo užitka otkriva svoju vlastitu dijalektiku. Erotski cilj da se održava čitavo tijelo kao subjekt-objekt užitka traži neprestano oplemenjivanje organizma, jačanje njegove prijemljivosti, porast njegove osjetilnosti. Cilj stvara svoje vlastite projekte realizacije: ukinuće teškog rada, poboljšanje okoline, pobjedu nad bolešću i propadanjem, stvaranje raskoši. Sve te djelatnosti potječu direktno iz načela užitka, i, u isto vrijeme, one sačinjavaju rad koji udružuje pojedince u »veća jedinstva«…

ulomak iz Herbert Marcuse, Eros i civilizacija: filozofsko istraživanje Freuda, Zagreb 1985., str. 181.-187., preveo: Tomislav Ladan, izvornik: Herbert Marcuse, Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud (1955.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s