sabiranje u jedno? (ulomci Friedricha Nietzschea)

I to je sve moje pjesnikovanje i nastojanje da u jedno zbijem i saberem ono što je komadić i zagonetka i jezovit slučaj.


290.

Jedno je potrebno.  Svojem karakteru ”dati stila” veliko je i rijetko umijeće! Uvježbava ga onaj tko ima pregled nad svime što njegova priroda nudi kao snage i slabosti, što potom pripaja nekom umjetničkom planu, sve dok se svako pojedino od toga ne pojavi kao umijeće i um… Tu je pridodana ogromna masa druge prirode, tamo uklonjen komad prvotne prirode – u oba slučaja putem duge vježbe i svakodnevnog rada na tomu. Tu je skriveno ono gnusno, što se nije dalo ukloniti, tamo je ono pretumačeno u nešto uzvišeno. Mnogo toga neodređenog, što se opire oblikovanju, sačuvano je i iskorišteno za poglede izdaleka – ono treba dati mig spram širine i onog bezmjernog. Najposlije, kad je posao dovršen, očituje se kako je i u velikom i u malom vladala i oblikovala stega istog ukusa. Je li taj ukus bio dobar ili loš – to je manje važno nego se misli: dovoljno je da je to bio jedan ukus.

Bit će to snažne, vlastoljubive prirode, koje će u takvoj stezi, u takvoj vezanosti i usavršavanju pod vlastitim zakonom uživati svoju najfiniju radost; strast njihova silovita htijenja stišava se pri prizoru sve stiliziranije prirode. Čak i pri gradnji dvorova i vrtova protive se tomu da prirodi dadu slobodu.

Obrnuto je kod slabih karaktera koji nemaju moć nad sobom i koji mrze prinudu stila: oni osjećaju da bi, ako bi im se nametnula ta gorko-zla prisila, morali pod njom postati prosti – čim služe oni postaju robovima, oni mrze služenje. Takvi duhovi – pa bili oni prvoklasni – vazda su spremni i sebe same i svoju sredinu oblikovati ili protumačiti kao slobodnu prirodu: divlju, samovoljnu, fantastičnu, neurednu, punu iznenađenja. I dobro je da to čine, jer jedino tako sebi ugađaju!


304.

U osnovi su mi mrski svi oni morali koji kažu: ”Ne čini to! Odreci se! Svladaj se!”. Naprotiv, sklon sam moralima koji me nagone nešto činiti i opet činiti, od jutra do večeri, i noću o tome sanjati, i gotovo na ništa drugo ne misliti osim na to da to dobro  učinim, tako dobro kako je to upravo i jedino meni moguće! Tko tako živi, od njega neprestano, jedno za drugim, otpada sve što takvu životu ne pripada: bez mržnje i zlovolje on gleda kako ga napušta danas ovo sutra ono, nalik požutjelu lišću koje svaki povjetarac odnosi sa stabla. Ili on čak niti ne primjećuje da ga to napušta jer su mu oči tako strogo uprte spram njegova cilja i uopće naprijed, a ne sa strane, unazad, nadolje.

  1. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 2009., str. 138., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra II (1884.)
  2. Friedrich Nietzsche, Radosna znanost, 290., 304., Zagreb 2003., str. 146.-147., 155., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die fröliche Wissenschaft (1882.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s