božanska ludost? (ulomci iz Platon, Fedar, i R. Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

– Ali eto najveća dobra nastaju nam pomamom (mania), dakako, ako se daje božjim darom. Ta i proročica u Delphima i svećenice u Dodoni u pomami su mnogo dobra učinile Helladi i pojedince i državama, a pri razboru malo ili ništa. I kad bi govorili o Sibylli i drugima, što no su po božjoj proročkoj sili mnoge stvari mnogim u napried kazali i tim koristili za budućnost, oduljili bi govoreć što svatko zna. … Ta i od najvećih bolesti i muka, koje no su davno poradi gnjeva bogova u nekojim porodicama vladale, pomama, kada se je pojavila i proricala, nalazila je polakšice, kojima je trebalo, tim što se je zatekla u molitve i službe bogovima, po čem je zadobila čistoću i svetinju, pak ozdravila onoga, koji se nje držao, i za ono i za kašnje vrieme, našavši izbavljenje od nazočnih zala onomu, koji se je u istinu pomamio i koji je uzet. Treći zanos i pomama od Muza zahvativši nježnu i čistu dušu budeći i zanoseći pjesmom i ostalom poezijom nebrojena djela predja kiteć poučava potomke. Ali koji bez pomame Muza dođe na vrata pjesmi, mnijući da će kao po umijeću biti valjan pjesnik i sam je neposvećen, i taj i njegovo razborito pjesništvo nestat će pred pjesništvom pomamnika. …

– A pomame da su dvie vrsti, jedna koja nastaje po ljudskim bolestima, a druga po božjoj izmjeni običajnih zakona.

– Dakako.

– Božju pak razdielivši na četiri diela, postavivši da je proročko zadahnuće apollonovo, posveta da je dionysova, poetika da je svojina mUza, a četvrtu aphroditinu i erosovu nazvasmo da je ljubavna i najbolja…

ulomak iz Platon, Phaidros, Zagreb 1894. (reprint 1997.), str. 23.-24., 49., preveo: Franjo Petračić


Pri pojmovnoj odredbi … božanske forme erosa Sokrat začudo ne polazi od pojma žudnje da bi ga preko promišljenosti slijedio sve do erosa, nego polazi od pojma pomamnog zanosa. Uz bolesnu, ljudsku pomamu postoji i pomama koju šalju bogovi (theia mania) tj. po-maknutost i ekstaza onoga tko je ispunjen bogom. To znači: onaj tko je na takav način po-maknut izvučen je iznad uskoće svakodnevice, i samo onome tko je obuzet poslovima svakodnevice i sve ocjenjuje prema njihovoj mjeri djeluje kao luđak u pejorativnom smislu, dok sam na sebi stječe iskustvo ispunjenosti onim što nije ljudsko, enthousiasmos:

No kada se okani ljudskih nastojanja i zadrži se uz ono božansko, svjetina ga doduše kori kao luđaka; no to da je zanesen božanskim duhom (enthousiazon) svjetini ostaje skriveno. (249c-d)

Preko tog pomamnog zanosa kojeg šalju bogovi ”dospijevamo do najvećeg dobra” (244a).

Platon navodi četiri vrste božanske uzvišenosti: duhovnu odsutnost proroka, ekstazu svećenika koji prinosi žrtve, oduševljenje pjesnika i – kao četvrtu formu – eros. Ta forma erosa, kao što pokazuje daljnji tijek govora, itekako može opstojati zajedno s umjerenosti (sophrosyne)…

Eros uistinu nije ništa drugo nego naslućujuće prisjećanje (anamnesis) na ono lijepo samo, time i na cijeli kosmos praslika. Prisjećanje, dakle eros, razbuđuje se pogledom na lijepo tijelo. Ideja lijepoga je naime za razliku od svih ostalih ideja ona koja se pojavljuje bez bitnog zamućenja u svojoj osjetilnoj prilici, tj. u pojedinačnom lijepome, kako i primamo njezin odslik ”najbistrijim od naših osjetila”, okom. Tako je lijepo među svime što se prikazuje u pojavnom svijetu ono ”najočevidnije” i ono na što se eros najsnažnije usmjerava.

Eros ima snage da našoj duši iznova dade krila. On oslobađa dušu iz one uposlenosti koja je veže uz pojavni svijet i iskrivljuje joj pogled na ideje. Tako čežnja za lijepim daje duši novu usmjerenost i čini je prijemljivom za filozofiju. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. Ljubavnik i ljubljeni dospijevaju do nje ako se kao filozofski nastrojene duše suzdržavaju od tjelesnog sjedinjenja i svoj zajednički život posvećuju cilju da spoznaju sam istinski pralik lijepoga. Blaženi život posvećen filozofiji i konačno povratak duše u boravište kod bogova i vječnih praslika koje joj je primjereno – to je najviša nagrada koju može podariti istinski eros. Ali ni nefilozofski erasti, ako su ispunjeni božanskim duhom i umjereni, ne prolaze bez nagrade; jer i njihova duša već ima krila i započinje sljedeći krug života.

ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 207.-209., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, Zu Struktur und Inhalt von Platons Phaidros (2000.)


(dijelom na prvom izdanju bloga: stvaralaštvo?)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s