utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona (metafizika spolne ljubavi? (ulomak iz Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)) na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam:

Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. Taj nadasve važan udio sada potvrđuje dvije istine…: 1. neuništivost čovjekove biti o sebi koja nastavlja živjeti u svakome budućem naraštaju. … 2. njegova bit o sebi više je u vrsti nego u individuumu… – Zašto dakle zaljubljenik svom svojom odanošću slijedi poglede svoje odabranice i spreman joj je prinijeti svaku žrtvu? – Jer je njegov besmrtni dio onaj koji žudi za njom; a za svim drugim samo smrtni dio. – Ta živa ili čak pobožna čežnja za određenom ženom jest prema tome neposredan zalog neuništivosti jezgre našega bića i njegova opstanka u vrsti. … To je dakle volja za životom, upravo ono što tako silno zahtjeva život i trajanje. Prema tome, upravo to ostaje pošteđeno i nenapadnuto smrću. Ali također: to našu unutrašnju bit ne može dovesti do boljega stanja od njena sadašnjeg: stoga je ona svjesna i života i stalnih patnji i umiranja individua. Od toga je može osloboditi jedino nijekanje volje za životom, kada se individualna volja otkida od stabla vrste i odriče se postojanja u njoj. Što je volja tada – za to nam ponestaje pojmova, pa i svih podataka. To možemo označiti samo kao ono što ima slobodu da bude ili ne bude volja za životom. Budizam označuje ovaj posljednji slučaj riječju nirvana

Ako sad sa stanovišta posljednjeg razmatranja pogledamo u metež života, vidjet ćemo sve zaokupljene njegovom nevoljom i mukom, sve snage napregnute da se zadovolje beskonačne potrebe i da se svladaju raznolike patnje; ipak, ne mogu se nadati ničemu nego održavanju tog mučnog, individualnog postojanja u kratkom vremenskom rasponu. – No unutar toga, posred te zbrke, vidimo kako se željno susreću pogledi dvoje zaljubljenih – pa ipak, zašto tako potajno, bojažljivo i kradom? – Jer su ti zaljubljeni izdajice koji potajno čeznu da perpetuiraju svu nevolju i muku kojoj bi inače već došao konac, a oni ga žele spriječiti kao štu su ga prije sprečavali njima slični. (Arthur Schopenhauer 1844.)

Spomen buddhizma i nirvane kao utrnuća žudnje za životom nije slučajan, niti je to iznimka za Schopenhauera. Čedomil Veljačić, pionir komparativne filosofije i praktični buddhistički monah, pokazao je istovjetnost niza izvadaka iz Schopenhauerova djela i iz buddhističkih spisa. Ovdje su nam zanimljivi oni Schopenhauerovi izvadci koje svrstao pod podnaslov “Volja-za-životom” i tome dodao buddhistčki termin tahā. Ta(pali, na sanskrtu tšā) doslovno znači “žeđ”, a najčešće se prevodi kao žudnja, i termin je koji se javlja u drugoj od Buddhine “Četiri plemenite istine”:

Druga istina naučava da je sva patnja, drugim riječima cijelo postojanje, uvjetovano žudnjom (ta) ili željom koja dovodi do preporađanja i trpljenja a koje se očituje kao voljna djelatnost ili karma tijela, govora i uma. … ”To je zaista strašna žeđ koja izaziva obnovu postojanja, praćena čulnim uživanjima i traži zadovoljenje čas ovdje čas ondje, drugim riječima, žudnja za zadovoljenjem čula ili žudnja za blagostanjem”, druga je formulacija plemenite istine o nastanku patnje. … Žudnja za blagostanjem, zadovoljenjem čulnih požuda ili osiguranjem neostvarive trajnosti onoga što je ugodno navodi nas na neprestano djelovanje, a time dovodi do stalnog prianjanja uz stvari koje još više pojačavaju bol i neugodu jer se uvijek iznova vezujemo uz nešto što je prolazno i netrajno, kao što smo i mi sami i naše žudnje koje uvijek mijenjaju predmete želja. Tako smo stalno izloženi uzemirenosti i uskomešalosti, kolebljivosti i neodlučnosti, unutrašnjem razdoru i slabljenju te pogrešnom usmjeravanju volje. (Ksenija Premur 2002.)

Ovo su, prema Veljačićevom odabiru, odgovarajući izvadci iz Svijet kao volja i predočba:

2.6. Ova velika žestina volje je u sebi, po sebi i neposredno, neprekidni izvor patnje, prvo, zato što svako htijenje proizlazi iz nestašice, te, stoga, iz patnje… Drugo, zato što, zbog uzročne povezanosti stvari, većina želja mora ostati neispunjena, te je volja češće prevarena nego što je zadovoljena. Dosljedno tome, intenzivnija volja uvijek će imati za posljedicu intenzivniju patnju. Jer patnja i nije ništa drugo doli neispunjeno i osujećeno htijenje. Osoba koja je ispunjena krajnje žestokim pritiskom volje, želi s gorućom žudnjom nagomilati sve živo, ne bi li ugasila žedni egoizam. …

2.8. Stoga ono što se uvijek nalazi u svakoj životinjskoj svijesti, čak i u najnesavršenijoj i najslabijoj, i što je, zapravo, uvijek njen temelj, neposredna je svijest o žudnji i o njenom naizmjeničnom zadovoljenju i nezadovoljenju u veoma različitim stupnjevima. Do određene mjere, ovo znamo a priori. Jer, premda začuđujući različite, raštrkane po nebrojenim vrstama … mi ipak unaprijed sa sigurnošću pretpostavljamo njihovu najunutarnjiju prirodu kao nešto dobro poznato i znano. Tako znamo da životinja nešto hoće, pače, da želi opstojnost, blagostanje, život i razmnožavanje. Budući da ovdje pretpostavljamo sa savršenom sigurnošću identitet sa nama samima, nećemo oklijevati da mu pripišemo … sva svojstva volje koja prepoznajemo u nama samima; tako vrlo jasno i razumljivo govorimo o životinjskoj želji, mržnji, strahu, bijesu, ljubavi, sreći, tuzi, žudnji itd. Žudnja, čežnja, htijenje ili mržnja, izbijegavanje i ne htijenje svojstveni su svakoj svijesti; čovjek ih ima jednako kao i polip.

2.9. Svako htijenje proizlazi iz nedostatka, oskudice, te, stoga, iz patnje. Njihovo ispunjenje znači kraj htijenja; ipak, na jednu ispunjenu želju dolazi deset neispunjenih. Nadalje, žudnja traje dugo, zahtjevi i traženja protežu se do beskonačnosti. Ispunjenje je kratkotrajno i štedljivo darovano. Ali čak i konačno zadovoljenje je tek prividno; ispunjena želja odmah gradi put novoj želji; prvo je znana opsjena, a drugo, opsjena koja još nije spoznata. Niti jedan dosegnuti objekt htijenja ne može pružiti zadovoljenje koje traje i više ne jenjava: ali to je uvijek poput milostinje bačene prosjaku, koja odgađa njegovu bijedu do sutrašnjeg dana. Zbog toga, dok god je naša svijest ispunjena našom voljom, dok god smo zarobljeni mnoštvom žudnji s njenim neprekidnim nadama i strahovima, i dok god smo subjekt htijenja, mi nikada nećemo postići trajnu sreću i mir. U bitnome, sasvim je svejedno da li se klonimo užitka ili mu hitamo u susret, da li ga se bojimo ili mu težimo; briga za neprekidno zahtijevajuću volju, bez obzira u kojem obliku, trajno ispunjava i pokreće svijest; ali bez mira i tišine, istinsko blagostanje je naprosto nemoguće. (Arthur Schopenhauer 1819., 1844.)

Takvo shvaćanje žudnje kao nikad zadovoljne i stoga uvijek novog uzročnika životnoga nemira, prevladava u ranom buddhizmu. S tog se stajališta jedino mudro čini njeno “utrnuće” (nirvana). Je li time buddhizam upravo oprečan Platonovom/Diotiminom nauku o erosu, žudnji koja doista najčešće neobuzdano vodi od jednog do drugog ”objekta”, ali može biti i sublimirana i tako uzdignuta voditi čovjeka ka onom najvišem?

Upotrebljavat ću pojam Erosa kako se nalazi u Platonovom Symposionu kao paradigmu za tahu. … Za tahu je rečeno da je poput “švelje” koja te “ušiva u ovo uvijek postajuće preporađanje”…. Odabere li stanovite odlomke pali sutta, netko može izgraditi pogled na tahu kao potpuno nečestitu i neduhovnu, kako ta više manje i jest predstavljena u standardnim buddhističkim spisima. Ne zanemarujući takvo odbacivanja tahe, postoje i odlomci koji prikazuju tahu u neutralnijem ili čak pozitivnom svjetlu. Uzmu li se i oni u obzir, pojavljuje se uravnoteženija slika tahe, za koju se, kao za Nietzscheovu volju za moć, može reći da ima i uništavalačke i stvaralačke mogućnosti. Ta može postati švelja koja ušiva u ovo uvijek postajuće preporađanje, ali se može pokazati da bez tahe ne bi bilo buddhističkog duhovnog života – ne bi bilo brahmacarye ili “nastojanja za izvrsnošću” – i stoga ne bi bilo Buddha.

Ta je doslovno “suša” ili “žeđ”… Preneseno, znači “žudnju, glad, uzbuđenje, groznica nezadovoljene želje”… Tahu je najbolje razumjeti kao metaforu koja prenosi opće stanje neprobuđenog bivanja: stanje postojanja čije je opće stanje egzistencijalno tlo iz kojega izniču raznolike težnje za zadovoljenjem i ispunjenjem. …

Ta nije … jedan afekt među drugima, nego je to pojam koji iskazuje najopćenitiji i temeljni uvjet bivanja stanovnikom samsare – ili čak samog kosmosa – bez obzira je li razina bivanja unutar samsare “primitivna” ili uzdignuta. Zbog toga se ona, u drugoj od Četiri plemenite istine, smatra upravo uzrokom svih oblika dukkhe, od tjelesnih patnji do narafiniranijih želja… a njeno gašenje je istoznačno sa dostizanjem same nirvane.

Mada je, kao što sam rekao, uobičajeno i tradicionalno gledište na tahu kao na suprotnost buddhističkom duhovnom životu, postoji nekoliko manje znanih … odlomaka koji ukazuju da ta ima i jedan kreposniji vid.

U Anguttara-Nikaya nalazimo iskaz: “On pomoću tahe napušta tahu…” … Još jedno manje poznato razlikovanje u suttama, koje ovdje također ima upliva, jest između amisa ili pobuda puti, i dhamma ili duhovnih pobuda, što je izravno usporedno različitim vidovima Erosa. (Robert G. Morrison 1997.)

Ova je tendencija izrazito pojačana u kasnijem mahayana buddhizmu (tu spada i japanski zen buddhizam), gdje nalazimo gledište koje uz nesumnjivo uznemirujuće aspekte vidi u ta i daleko povoljnije mogućnosti (vidi: tṛšṇā (žudnja)? (ulomak iz D. T. Suzuki, Mysticism: Christian and Buddhist)).

Dok nas rano buddhističko stajalište može podsjetiti na uobičajeni pojam platonizma zasnovan prvenstveno na Fedonu, koji je usmjeren na odvraćanje od nikad mirujućeg toka osjetilnosti, kasniji obrat koji cjelinu svega živoga (pa onda i taj poriv za napuštanjem) vidi u “žudnji” podsjeća na Platonov/Diotimin erotički nauk iz Symposiona. Vjerujem da se sličan obrazac može prepoznati i u Nietzscheovom obrtanju od pesimizma njegovoga “odgajatelja”:

Tamo gde Schopenhauer kaže: ”Sad je dosta, vraćam ulaznicu, bio sam, video sam, zasitio sam se volje”, Nietzsche kaže: ”Deder još jednom, makar se večno vraćao”. (Dušan Pajin 1990.)

Literatura:

  1. Arthur Schopenhauer, iz djela Svijet kao volja i predodžba, poglavlje 44.: Metafizika spolne ljubavi,  u Hrestomatija filozofije sv. 7., Zagreb 1996., str. 135.-136., prevela: Darija Domić, izvornik: Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, II. (1844.)
  2. Ksenija Premur, Buddhine besjede, Zagreb 2002., str. 86., 78.-79.
  3. navod iz: Schopenhauer i buddhizam, u Bhikku Nanajivako, Rasprave iz komparativne filozofije I, Zagreb 1999., s engleskog preveo: Goran Kardaš, izvornik: Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, I., II. (1819., 1844.)
  4. Robert G. Morrison, Nietzsche and Buddhism: A Study in Nihilism and Ironic Affinities, New York 1997., str. 133., 135., 142., 146., preveo: ja, link
  5. Dušan Pajin, Okeansko osećanje, Sarajevo 1990., str. 7.
Oglasi

Jedna misao o “utrnuće žudnje?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s